Lika nije iznimka – Otpad naš svagdašnji
Zamislite da vam susjed plati da svoje otpad odloži u vašoj dnevnoj sobi. I onda vas još prozove da ste prljavi. To se upravo dogodilo Lici pred očima države. Građani su godinama upozoravali, a država je šutjela. Kad je puklo, ministrica je obećala sanaciju vašim novcem. Lika nije iznimka. Lika je pravilo i tek zadnja stanica na dugom putu koji počinje u npr. Hamburgu i završava u Agbogbloshieju. Dobrodošli u smećarski kolonijalizam.
I. Unutarnje smetlište: Kako je Poljska postala kanta za Njemačku
Kad je Europa ukinula granice za robu, zaboravila je da je i smeće – roba. A svi smo zaboravili lekciju iz američke povijesti, da je smeće bio najdraži posao mafije. Ne droga, oružje ili prostitucija: smeće. Nakon 2004., tvrtke iz Njemačke, Britanije, Italije, Austrije, Nizozemske i Švedske počele su izvoziti otpad u Poljsku. Poljski premijer je to 2018. nazvao upravo tom jedinom ispravnom riječju: mafija.
Nije pretjerivao. Poljska je morala tužiti Njemačku Europskom sudu jer 35.000 tona njemačkog otpada leži na sedam divljih deponija u zapadnoj Poljskoj i Njemačka ga odbija primiti natrag. Zvuči poznato? Ista količina kao u Lici. Ista metoda. Kad je Poljska pooštrila kontrole, biznis se logično preselio. Kao i svaki kolonijalni biznis, traži najjeftiniju zemlju i najslabiju državu.
II. Druga stepenica: Rumunjska, Bugarska, Hrvatska
Kada je Kina rekla dosta i zatvorila svoje granice za 24 vrste otpada, svjetsko tržište otpada se urušilo. Kamo sad? Rumunjska je postala jedna od glavnih destinacija za otpad izvezen iz zapadnoeuropskih zemalja, posebno otkako je Kina zatvorila granice. Mehanizam je genijalno jednostavan. Smeće iz Italije se deklarira kao “sirovina za reciklažu”. Na primjer, u Bihoru u Rumunjskoj tako je otkriveno samo 189 tona takvog talijanskog otpada u dvorištu tvrtke koja nema nikakvo postrojenje za reciklažu. Plan je bio – ilegalna deponija.

Zašto baš mi? Pogledajte statistiku oporabe ambalaže u EU za 2022: Poljska 59,9%, Bugarska 58,3%, Hrvatska 53%, Rumunjska 42,5%. Ispod zakonskog minimuma od 60%. I to je upitno. To znači da ne znamo zbrinuti ni vlastito smeće. Savršeni smo kandidat da nam netko proda uslugu zbrinjavanja tuđeg.
Hrvatska je ušla u EU 2013. i tim primitkom od tog trenutka postala najjeftinija legalna rupa. Lika je cijena te jeftinoće. Dakle zapamtite: to počinje 2013.godine. Nakon slavlja fanfara i petardi na Jelačić placu, sve je smeće već slijedeći dan otišlo u Liku.
Rumunjska, Bugarska, Hrvatska su europske smećarske kolonije. A kako stojimo na svjetskom planu? Sa vanjskim kolonijama: npr. sa Afrikom koja nije niti u stanju reći ne?
Ako je Lika unutarnja EU kolonija (i hrvatska jer brojni gradovi svoj otpad odvoze u Otočac), Afrika je vanjska. I to u industrijskim razmjerima. To je kolonijalizam koji cvjeta na smeću.
EU godišnje izvozi 35 milijuna tona otpada izvan svojih granica. Skoro polovica od toga ide u zemlje koje nisu članice OECD-a. To je 17 milijuna tona godišnje. Gana i Nigerija primile su 77% svog e-otpada iz Engleske i Walesa. Na kontejneru obično piše “rabljena računala za škole u Africi”. Unutra su mrtvi monitori puni olova i žive. Završe u Agbogbloshieju, najvećem e-groblju na svijetu, gdje dvanaestogodišnjaci spaljuju kablove da bi izvukli gram bakra.

Foto: Carolina Rapezzi
Maroko je samo u 2024. uvezao 821.500 tona otpada. Španjolska šalje do 4,5 milijuna kilograma mjesečno. Cijena? 0,10 eura po kilogramu. To nije trgovina sirovinama. To je plaćanje da netko drugi bude deponija.
A najperverzniji detalj: kad kupite mobitel, platite eko-naknadu za reciklažu. Kad se taj mobitel kao “polovni” pošalje u Keniju, naknada ostaje u državi. Afričke ekonomije godišnje gube 340 do 380 milijuna eura samo na naknadama za elektroniku i još 300 do 400 milijuna za polovna vozila dok vlade zadržavaju novac za zbrinjavanje.
Nije ni čudo da afrički aktivisti kažu: “Afrika još nije slobodna od kolonijalizma; kolonijalizam se i dalje manifestira u obliku trgovine otpadom”. I nisu oni izmislili taj pojam: waste colonialism.
Ispod Hrvatske je crna rupa. Jer tamo nema ni Bruxellesa. Tamo je zadnja europska smećarska fronta: Srbija, Bosna, Albanija, Kosovo, Mekedonija. U nijednoj od tih zemalja nije uvedeno sustavno odvojeno prikupljanje otpada. Stope recikliranja su: BiH 2,2%, Srbija 3%, Kosovo 2,5%. To nisu brojke, ni postotci, to su statističke pogreške.

Novinarske istrage (jer tamo pravosudne još nisu zaživjele) već su pronašle da su bugarski, srpski i makedonski državljani bili uključeni u ilegalni transport ili odlaganje otpada iz Zapadne Europe. Kamion iz Italije ulazi kao “gorivo iz otpada”, istovari se u Šapcu, zapali kad padne mrak. Zrak smrdi u Beogradu, kriva je “magla”.
Albanija je toliko duboko u toj igri da je postala i izvoznik. U veljači 2026. OLAF je morao zaustaviti 102 kontejnera opasnog industrijskog otpada koji je iz luke Drač krenuo za Tajland. Postali smo toliko dobri u uvozu smeća da smo počeli izvoziti svoje. Kosovo je moralo zatvoriti 1.500 ilegalnih deponija uz pomoć EU-a da bi uopće počelo brojati smeće.
Smećarski kolonijalizam nije teorija zavjere. To je ekonomska stvarnost. Dok god zbrinjavanje opasnog otpada u Njemačkoj košta 1.500 eura, a u Lici se može za 150 eura zakopati, kamioni će voziti na istok i na jug. Dok god u Berlinu možete naplatiti eko-naknadu i zadržati je, a otpad poslati u Ganu, kontejneri će ploviti na jug.
Europa nije licemjerna zato što je zla. Licemjerna je zato što je svoju čistoću platila tuđom prljavštinom. Naše ulice su čiste jer je netko drugi pristao da njegova njiva, njegova rijeka, njegova Lika, njegova Accra budu prljave. Nova EU uredba koja od svibnja 2026. zabranjuje izvoz plastike u ne-OECD zemlje i uvodi digitalno praćenje svakog kamiona je prvi put da Bruxelles priznaje: da, radili smo to.
Pitanje za nas u Hrvatskoj nije hoćemo li sanirati Liku. Hoćemo, s 125 milijuna vaših eura. Pitanje je hoćemo li shvatiti da smo prestali biti kolonija tek kad odbijemo biti kolonizator onima južnije od nas.
Jer kaskada ide dalje: Njemačka -> Poljska -> Rumunjska -> Hrvatska -> Srbija -> Gana.
Lika je danas na sredini tog lanca. Sutra odlučuje hoće li biti na vrhu ili na dnu. To ovisi o našoj ozbiljnosti, o našoj spremnosti da se ponašamo u skladu sa zakonom i moralom. Kad priznamo da se civiliziranost pokazuje po donosu prema smeću, a ne odlaskom na operu. Samo nemojte biti naivni da Tomislava Tomaševića, Andreja Plenkovića i druge zanima gdje završava njihov otpad.
