Genocid u Gazi: što mogu ICJ i ICC?

U rujnu ove godine istražna komisija koju podupire UN objavila je izvješće u kojem zaključuje da Izrael čini genocid u Gazi. U izvješću je bilo navedeno da su izraelske vlasti ubijale pripadnike skupine, nanosile teške tjelesne i duševne patnje, stvarale uvjete za uništenje skupine te sprječavale rađanje, što predstavlja čin genocida.

Iako je izvješće izrađeno nakon dvogodišnje istrage, vode se i drugi međunarodni postupci i to pred dva međunarodna suda. Pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) i pred Međunarodnim kaznenim sudom (ICC). S obzirom na to da je komisija UN-a uspjela relativno brzo izraditi svoje izvješće, postavlja se u javnosti pitanje zašto slučajevi pred ICJ-om i ICC-om traju toliko dugo.

Odgovor leži u strukturi i prirodi tih međunarodnih sudskih postupaka, koji podliježu načelima pravičnog postupka. Postupak pred ICJ-om, koji je krajem 2023. pokrenula Južna Afrika protiv Izraela zbog kršenja Konvencije o genocidu, traje dugo zbog više faza postupka: privremenih mjera (privremeni sudski nalozi za provođenje ili zaustavljanje radnji), preliminarnih prigovora (gdje država može osporiti nadležnost Suda) i postupka o meritumu (gdje sud odlučuje je li došlo do povrede međunarodnog prava). Svaka faza uključuje pisane podneske i usmene argumente stranaka, a sud u svakoj fazi donosi odluku. Države imaju pravo na pravičan postupak.

Drugi razlog duljine postupka jest češća praksa država da traže produljenja roka za podnošenje pisanih podnesaka. U slučaju Južne Afrike protiv Izraela, Izrael je zatražio i dobio šestomjesečno produljenje za podnošenje pisanih podnesaka, koji dospijevaju tek u siječnju 2026. Stoga se postupci o meritumu ne očekuju prije 2027. godine.

Izrael je jasno odbacio optužbe i tvrdi da je za nasilje prvenstveno odgovoran Hamas. Problem je što Hamas nije država već militantna organizacija, pa niti ne može biti premet suđenja pred ICJ jer nema nadležnost nad njima. Za postupke protiv pojedinaca ili organizacija poput Hamasa nadležan je Međunarodni kazneni sud. Međutim, ako bi Hamas potpisao mirovni sporazum, otvorilo bi se pitanje ima li tada Hamas pravo predstavljati Palestinu kao državu. Je li ovo bio sukob protiv palestinske države ili protiv terorističke organizacije. Postavlja se i pitanje što znači država koja nema efektivnu vlast. Napomenimo pri tome da je Hamas pobijedio na palestinskim izborima 2006. u Pojasu Gaze, što stvara pravne i političke dvojbe koje međunarodno pravo teško jednoznačno rješava.

Međunarodni sud pravde ne izriče kazne poput zatvorskih, već donosi obvezujuće presude između država. U slučaju Izraela, eventualna presuda mogla bi uključivati nalog za obustavu vojnih operacija, reparacije Palestini te formalnu potvrdu da je Izrael prekršio Konvenciju o genocidu.

Bosna i Hercegovina je 1993. tužila Saveznu Republiku Jugoslaviju (kasnije Srbiju) pred ICJ-om zbog kršenja Konvencije o genocidu, ali je sud 2007. presudio da Srbija nije izravno počinila genocid, već da je prekršila obvezu sprječavanja i kažnjavanja genocida. Južnoafrička Republika tvrdi da je Izrael svojim vojnim djelovanjem i blokadom Gaze stvorio uvjete za genocid u Gazi, bez nužnog tvrdnje da li je cilj bio potpuno uništenje naroda.

Genocid nije samo masovno ubijanje. Tužitelj u takvim postupcima mora dokazati da je počinitelj namjerno želio uništiti određenu skupinu. Mnogi zločini u ratu (ubojstva civila, razaranja) mogu biti ratni zločini ili zločini protiv čovječnosti, ali ne nužno genocid. Cilj genocida nije samo kontrola ili osveta, već uništenje neke cijele skupine (primjerice cijeloga židovskog ili romskog naroda). Ta specifična namjera (dolus specialis) mora biti jasno izražena kroz naređenja, izjave, dokumente ili obrasce djelovanja. ICJ traži neposredne dokaze. Pisane naredbe, izjave lidera, koordinirane akcije.

Međunarodni kazneni sud stalni je sud sa sjedištem u Haagu, čija je zadaća procesuiranje pojedinaca za najteže zločine prema međunarodnom pravu. To su genocid, zločini protiv čovječnosti, ratni zločini i zločin agresije. Osnovan je Rimskim statutom 2002. godine kao stalni međunarodni kazneni sud. ICC može suditi ako je zločin počinjen na teritoriju države članice Rimskog statuta, počinitelj je državljanin države članice, država koja nije članica prihvatila je nadležnost Suda ili je Vijeće sigurnosti UN-a uputilo slučaj ICC-u. Ako država članica ne želi ili nije sposobna procesuirati zločine, ICC može preuzeti slučaj, čak i ako su zločini počinjeni unutar te države i nad njezinim građanima.

Slučajevi pred ICC-om, koji se pokreću protiv pojedinaca, a ne država, nisu poput uobičajenih kaznenih postupaka. Uključuju više zločina, a ne samo jedan. Na primjer, počinitelj može biti optužen za desetke točaka optužnice za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, pri čemu svaka točka obično obuhvaća više žrtava. To znači da Sud mora prikupiti i predočiti ogromnu količinu dokaza. Dokumente, fotografije, svjedočanstva žrtava i svjedoka. Prikupljanje takvih dokaza može trajati godinama.

Izrael je potpisao statut 31. prosinca 2000., ali je 2002. službeno povukao potpis, navodeći zabrinutost da bi Sud mogao politički zloupotrijebiti svoju nadležnost protiv izraelskih vojnika i dužnosnika. Budući da Izrael nije član, ICC nema automatsku nadležnost nad zločinima počinjenima na izraelskom teritoriju ili od strane izraelskih državljana.

Međutim, Palestina je punopravna članica Suda od 2015. godine, što znači da ICC ima nadležnost nad zločinima počinjenima na njenom teritoriju, uključujući Gazu, Zapadnu obalu i Istočni Jeruzalem. Stoga je Sud 21. studenog 2024. izdao naloge za uhićenje Netanyahua, bivšeg ministra obrane Yoava Gallanta, te vođe Hamasa Ibrahima al-Masrija, zbog navodnih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti u sukobu u Gazi. Eventualni genocid u Gazi nije spomenut u uhidbenim nalozima.

ICC može kazneno goniti Netanyahua, Gallanta ili čelnike Hamasa poput Muhammada Diaba Ibrahima Al-Masrija (Deifa), ali nema vlastite policijske snage, pa je prisiljen oslanjati se na države članice da one uhite i izruče tražene osobe.

Jedna od osoba kojoj se trenutačno sudi bivši je filipinski predsjednik Rodrigo Duterte, koji nije počinio ikakav međunarodni zločin i koji je 2018. povukao Filipine iz Rimskog statuta. Sada je optužen da je tijekom svoje vladavine (2016.–2022.) masovno kršio ljudska prava i odgovoran je za smrt više tisuća ljudi tijekom “rata protiv droge”.

Nakon njegova odlaska s vlasti filipinsko pravosuđe nije pokrenulo ozbiljnu istragu zbog velike političke moći njegove obitelji, unatoč brojnim izvješćima o kršenju ljudskih prava. Kako je ICC zadržao nadležnost za zločine počinjene dok su Filipini još bili članica, mogao je izdati međunarodni uhidbeni nalog. To je iskoristio novi filipinski predsjednik Ferdinand Marcos Jr. iz druge utjecajne obitelji u zemlji te ga izručio u Haag, premda je Dutertova kći potpredsjednica države.

Što se tiče Netanyahua, čini se da neke članice nisu spremne uhititi ga i izručiti Sudu. Kada je posjetio Mađarsku, koja je članica Suda, nije bio uhićen. Štoviše, Mađarska je prije dolaska izraelskog premijera izjavila da je Sud postao “politička organizacija” koja više ne služi pravdi te je najavila namjeru povlačenja iz ICC-a. Kao razlog navode se dvostruki standardi, prema kojima se neke istrage pokreću, a druge ignoriraju, što dovodi do optužbi za nejednak tretman. S obzirom na to da brojne zemlje ne podržavaju Sud, uključujući Rusiju, Sjedinjene Države, Indiju, Kinu, Iran, Etiopiju, Pakistan, Indoneziju i druge koje zajedno čine više od polovice svjetskog stanovništva, postavlja se pitanje ima li on još smisla.

Kada je Hamas 7. listopada 2023. napao Izrael, njegove se vođe sigurno nisu bojale ICC-a. Jednako se tako niti Netanyahu nije bojao kada je naredio masovno bombardiranje Gaze. Najgore što mu se može dogoditi jest da kao političar ili građanin više nikada ne može posjetiti, primjerice, London ili Pariz, ali Washington i New York uvijek će mu biti dostupni. Treba li zbog toga plakati?