Kada nema znanja pilići jedu trosku – Viktorov poučak br. 452

Istina je da je teško pametnome razgovarati s glupima, ali šutjeti je teže. – Teognid

Biti glup i nije tolika sramota kolika je sramota ne željeti naučiti. – Benjamin Franklin

Živimo u vremenu kolektivnog općeg neznanja

Nikada nisam živio u vremenu većeg općeg kolektivnog neznanja. Prateći trendove, svjestan sam da će se već za desetak godina ovo razdoblje promatrati kao doba najveće renesansne prosvjećenosti. U 449. poučku napisao sam: „Kad bi se Hrvatska vratila 40 godina unatrag, bila bi 50 godina ispred sebe danas.“ Jedino nisam siguran bi li se radilo o tek 50 godina zaostatka.

Namjerno sam upotrijebio izraz opće kolektivno neznanje. Primjeri vrhunskih postignuća pojedinaca u različitim područjima bili su mogući i u puno težim vremenima od današnjih. Kada govorim o općem znanju, mislim na znanje kao skup informacija, podataka, vještina i iskustava koje osoba akumulira tijekom života. To nije isključivo stručno znanje iz određenog područja, nego široko, raznovrsno razumijevanje svijeta. Riječ je o znanju koje zajednici omogućuje da prepozna i odabere najbolje puteve razvoja.

Društva s visokim kolektivnim znanjem u pravilu su ona koja najviše pružaju pojedincu. U njima se rješenja utemeljena na principu „najbolje za sve“ oblikuju kroz argumentirani dijalog, uz uvažavanje specifičnih stručnih znanja nužnih za ostvarenje kvalitetnog razvoja zajednice.

Ulica preuzima odluke kada nedostaje znanja

Kada je opće kolektivno znanje ispod potrebnog minimuma, puteve razvoja određuju najglasniji i najjači pojedinci. Oni sebi uzimaju za pravo da se, prema njihovom (ne)znanju, donose odluke. Podržava ih najviše onih koji umanjuju opće kolektivno znanje, pa vrlo lako prevlada snaga ulice. A iza ulice često stoje skriveni interesi onih koji znaju njome manipulirati. Primjer tjeranja broda s azbestnim pregradama iz Splita školski je primjer donošenja odluka temeljenih na (ne)znanju i prikrivenim interesima. Ulica se digla protiv broda s kojeg su se trebale ukloniti azbestne pregrade. Brod je jedva napustio porat, a gradsko vijeće donijelo je odluku da se Brodosplitu ukine koncesija. Uskoro slijede promjene urbanističkog plana i dolazak nekoga s puno novca – i eto hotelskog kompleksa. Oni koji su bili na ulici valjda će biti sretni. Umjesto da njihova djeca projektiraju brodove i rade kao inženjeri i majstori, radit će kao spremačice, kuhari i konobari. Radit će za niske plaće u oštroj konkurenciji s onima iz Filipina, Nepala, Bangladeša… Ništa protiv spomenutih časnih zanimanja, ali samo s njima ne može se izgraditi niti jedna zgrada, a kamoli cijeli kvart kakav je Split 3.

O tome sam pisao u prošlom poučku. Samo nekoliko mjeseci ranije iste su se takve pregrade mogle ukloniti u Kraljevici s Titova „Galeba“. Bez ikakvih protesta. Je li se nitko nije usudio podići glas protiv Titova broda, kao da vrijedi ona „i poslije Tita – Tito“, što dobro razumije većina onih na političkom vrhu, ili pak teren u Kraljevici i nije bogzna što, pa nema zainteresiranih tajkuna.

Kada može ulica Splita mora moći i ulica Siska

I u mom Sisku dogodila se i ponovno se događa ulica. Ulice, osim ako se bore za pravdu i slobodu, a splitska i sisačka ulica to nisu – imaju jednaku vrijednost argumenata: nikakvu. No, ako je splitska ulica mogla otjerati brod iz luke, zašto bi sisačka ulica trebala dopustiti dolazak pilića i troske koja već 17 godina miruje u Biljanama Donjim? Premijer je promptno reagirao na splitsku ulicu, pa zato očekujem da će reagirati i na sisačku.

Ipak, postoji razlika među ulicama. Troska je, u najmanju ruku, višestruko (ne)kancerogena od oplata u brodu. Unatoč tome, jesu li argumenti moje ulice jednako „populistički“ kao i oni splitske? Nisu. Postoji velika razlika: sisačka ulica s pravom više ne vjeruje obećanjima. Siščanke i Siščani do sada su izvarani do neba.

Kako se donose odluke

Društvo inženjera i tehničara Siska pozvalo me da održim predavanje (prezentacoja u prilogu). Provokativno sam pitao jedu li pilići trosku, kako bih obuhvatio recentne aktualne probleme. Što se tiče pilića, iznio sam ono što sam već napisao ministrici Vučković u poučcima 438. i 439. Na ta upozorenja nije ni trepnula.

Predavanje, čiju prezentaciju prilažem, započeo sam rečenicom da ga temeljim na stručnom znanju i pretpostavci da i kod nas vrijedi okolišna pravna sigurnost, sukladna zelenoj politici EU – iako u praksi ne vrijedi.

Pojasnio sam da se u pravnoj državi prostornim planovima (PP) definira što se može graditi ili izvoditi na određenom prostoru. Nijedan investitor u takvoj državi ne planira projekt koji nije definiran u PP-u. Za veće zahvate investitor traži potvrdu politike, kao što je to u slučaju „pilića” zatraženo i potvrđeno izjavom premijera Plenkovića: „daje punu potporu svim projektima koji revitaliziraju poljoprivredu i proizvodnju hrane na potresom stradalom području županije”. Ako je sve usklađeno s PP-om, a uz to još postoji i puna potpora premijera, tko bi u pravno uređenoj državi odustao od projekta?

Na javnoj raspravi Studije utjecaja na okoliš (SUO) pokušalo se dovesti u pitanje pravo da pilići mogu biti u Sisku. Čini se da nitko u Hrvatskoj ne zna da SUO ne određuje smije li se nešto graditi ili provoditi ako je već definirano u PP-u. SUO je dokument koji određuje uvjete pod kojima se određeni zahvat može realizirati na lokaciji utvrđenoj prostornim planom. Investitor na temelju SUO procjenjuje može li ispuniti mjere zaštite okoliša i prostora, odnosno hoće li mu investicija biti isplativa uz poštivanje u SUO definiranih mjera.

Ministrica poslala nestručno izrađenu SUO na javnu raspravu

Da je u Ministarstvu zaštite okoliša i zelene tranzicije ostalo barem malo struke iz ranih devedesetih, ministrica Vučković ne bi smjela uputiti SUO o pilićima na javnu raspravu. Sugerirao sam ministrici da, radi obrane premijerovih obećanja, proglasi SUO ništavnom i predloži investitoru izradu novog, sukladno potrebnim stručnim standardima.

Osobno smatram da bi ovakav kompleks bio potreban i Sisku i Hrvatskoj. Budući da klaonica ne može funkcionirati bez farmi pilića, mogla bi se obnoviti poljoprivredna proizvodnja na opustošenoj Baniji, ali i u Moslavini. Nažalost, u izrađenoj SUO nije bilo ni minimalnih garancija da se od planiranog „gladca“ ne bi izrodio „jadac“.

Uz ovakvu SUO smatram da nema mjesta investiciji, čak ni uz najveći politički pritisak. Ako bi se ipak inzistiralo, uvjeren sam da bi projekt bio zaustavljen, ako ne prije, onda u EU. Ključno je pitanje na koje Vlada RH mora odgovoriti: imamo li potrebnu radnu snagu, voljnu raditi za minimalac? Treba li nam uopće kompleks baziran na uvezenoj radnoj snazi?

Glavni argument protiv pilića bio je strah od bioplinskog postrojenja. Kako u Sisku gotovo nitko nije znao što bioplinsko postrojenje zapravo jest – pa čak ni oni s Fakulteta – zaključeno je da se radi o „bau-bau“. Bivša gradonačelnica promptno je odlučila odagnati strahove i zaključila: mogu pilići, ali bez bioplinskog postrojenja. Nešto poput – može električni automobil, ali bez baterije.

Ministrica htjela dovesti otpad usred grada

U Sisku se još uvijek sjećamo da nam je biorafineriju, kao utješnu nagradu, ponudio tadašnji ministar Ćorić, kada je, ničim izazvan, zatvorio Rafineriju. Izgleda da se netko kasnije dosjetio kako biorafinerije baš i ne prolaze u svijetu (pisao sam o tome na vrijeme, u 281. poučku, nanjušivši „prevaru” – poučak u prilogu), pa je ponudio biometansko postrojenje. Biometansko postrojenje u osnovi je isto što i bioplinsko, samo što se plin dodatno pročišćava kako bi mogao izravno u mrežu. Za takvo postrojenje obavezna je izrada SUO-a, prema našim i europskim propisima. Iz samo političkom vrhu znanih razloga, Ministarstvo okoliša dopustilo je da INA može izgraditi bioplinsko postrojenje, doslovno usred grada, na „majke mi“, bez SUO-a i bez ikakve rasprave.

Na „bau-bau“ je u Sisku, barem kada je riječ o bioplinskim postrojenjima, postignuto romantično jedinstvo i sveopći međustranački konsenzus, kao i konsenzus zabrinutih laika i samozvanih stručnjaka: sve može, ali bioplinsko postrojenje u Sisku – ne može. Neće ni INI-no, osim ako se Vlada ne dosjeti i uvoz gnojovke te raznog biootpada iz cijele Lijepe Naše u Sisak ne proglasi projektom od strateškog državnog interesa.

Treba li troska Sisku?

Nakon uvaljivanja pilića i biometana, uskrsnula je troska. Ministrici Vučković baš i ne ide u zadnje vrijeme. O Crnom Brdu pisao sam prije točno dvije godine, u 391. Viktorovom poučku – u prilogu je. Na to me podsjetio FB. Radi se o trosci iz zatvorene proizvodnje ferolegura u Šibeniku. Grad Šibenik je, da bi je se riješio, angažirao tvrtku jednog čovjeka da ukloni trosku. Godine 2008. taj (ili ta?) je u susjedstvu pronašao teren, kod onih koji baš nisu u prilici braniti se, i ispred njihovih kuća iskrcao 150.000 m³ troske.

Svinjarija kakva se rijetko viđa. Čak i kod nas. Pokrenute su inicijative protiv, ali ih je država ignorirala. Stvar je završila pred Europskom komisijom. Mi smo petljali: izrađuju se studije sanacije, traži se “najbolji kupac” za nešto za što se inače plaća… Komisija je slučaj proslijedila Sudu. Mi opet petljali, a sudu je prekipjelo. Shvatili su naš petljaroški mentalitet i da od uklanjanja brda neće biti ništa. Prestali su vjerovati na „majke mi”. Odrezali su nam jednokratnu kaznu od milijun eura i dnevnu od 6.500 eura. Nije puno – kad se ima. Zna li se tko je kriv za izgubljene milijune? Naravno da se zna.

Uplaćujemo dnevno 6.500 € u europsku kasicu-prasicu, a rješenja nema. Raspisan je natječaj. Zamislite, odgovorni su se iznenadili što se nitko nije javio kupiti trosku! Rješenje su ponudili i oni koji su našli novu ledinu da nekome drugome uvale trosku. Posao je dobio Kemokop – korektna firma koja ima dozvole za obradu inertnog (neopasnog) otpada na lokaciji u Sisku. Ne sumnjam da oni mogu bez zagađivanja preraditi trosku, pitanje je samo omogućava li to tehnologija koju su predložili.

Otvoreno je i pitanje kakva je točno ta troska, kad je EU reagirala tužbom, a sud presudom. Radi li se samo o inertnoj, odnosno bezopasnoj trosci, ili tu ima još nečega? Nakon obrade, troska se planira plasirati kao nusproizvod. Pitanje je – postoji li uopće interes za prerađenu trosku? Strah da bi nakon 17 godina u Biljanama Donjim brdo troske moglo ostati u Sisku, možda sve do 2042., nije bez osnove.

Smatram da je, uz osiguranje tehničkih i logističkih mjera te lokalnu kontrolu, obrada troske moguća bez štetnog utjecaja na okoliš – naravno, uz ispunjavanje još nekih uvjeta. Je li to moguće na način kako je predvidio Kemokop, ne znam. Kao inženjer znam da u državi ima dovoljno znanja da se nađe rješenje koje bi bilo i jeftinije i okolišno prihvatljivije od predloženog. Sugerirao sam kako – ali interesa nije bilo.

Siščani s pravom ne vjeruju ministrici Vučković. Na potezu je premijer

Pitanje nepovjerenja prema politici u Sisku više je nego opravdano! To je pokazalo nekoliko tisuća građana, zabrinutih za daljnje propadanje grada, nedavnim prosvjedom. U mojim poučcima i knjizi možete vidjeti da odavno nemam povjerenja ni u našu, ni u europsku birokraciju. Ministrica Vučković, slanjem onakvog SUO-a o pilićima i dozvolom INI da bez SUO-a gradi biometansko postrojenje usred grada, pokazala je da povjerenje ne zaslužuje.

Dogorjelo je. Kada je bilo vremena, nije se osvrtala na prijedloge struke. Tek sada je pozvala na razgovor organizatore sisačkih prosvjeda. A sisačka ulica joj je, s pravom, odgovorila višestruko snažnije nego splitska. Ministrica Vučković, izjavama kako ni ona, ni Vlada, ni Fond nisu znali gdje će se i što dogoditi s troskom, samo i dalje potvrđuje da joj se ne smije i ne može vjerovati. Ona je, čak i osobno, odgovorna za sve što se događa u okolišu Lijepe Naše.

Kako premijer Plenković sluša i ispunjava obećanja dana na ulici, očekujem da će promptno, kao i u Splitu, reći odlučno “ne” trosci u Sisku. Ima li to, s azbestom i troskom, stručnog smisla? Naravno da nema. Ali, nažalost, kod nas i ima — jer se ne poštuju osnovna okolišna prava pojedinaca, lokalne zajednice i poslovnih subjekata.

A jedu li pilići trosku, ostavimo za neku drugu priliku…