Demografski problemi – od antičkog Rima do suvremene Kine

Rimsko Carstvo bilo je prva svjetska civilizacija koja se suočila s demografskim problemima, ponajprije zbog niskog nataliteta. Ti demografski problemi razvijali su se kroz stoljeća i predstavljali složen proces, a rimski izvori sami bilježe zabrinutost zbog smanjenog broja djece među slobodnim građanima i elitom. Sada takve izazove ima Kina i postoji velika šansa da doživi jednog dana sudbinu Rima.

Pad nataliteta u Antičkom Rimu bio je postupan i najprije se pojavio u višim slojevima društva. Njegovi se počeci mogu prepoznati već u kasnoj Republici, tijekom 2. i 1. stoljeća pr. Kr. Već tada se spominjala zabrinutost zbog sve manjeg broja djece u aristokraciji. Quintus Caecilius Metellus Macedonicus, vojskovođa i političar iz 2. stoljeća pr. Kr., koji je postao poznat po svojim vojnim uspjesima i konzervativnim stavovima, isticao je da je rađanje djece građanska dužnost. Katon Stariji u 2. stoljeću pr. Kr. kritizirao je raskoš i zapostavljanje obiteljskih vrijednosti, dok su Ciceron i Sallust u 1. stoljeću pr. Kr. naglašavali kako mnogi Rimljani kasno stupaju u brak ili ga uopće izbjegavaju. Obrazovanje, miraz za kćeri i uzdržavanje velikih obitelji postajali su sve skuplji, pa su bogate obitelji često ograničavale broj djece kako ne bi raspršile imetak.

Dodatni razlog pada nataliteta bila je izražena pojava čedomorstva. Otac obitelji (pater familias) imao je apsolutnu vlast nad članovima kućanstva, uključujući pravo da odluči hoće li novorođenče biti prihvaćeno ili napušteno. Djeca nisu bila smatrana potpuno „živima” dok ne prođu određene faze razvoja, poput izbijanja prvih zubi ili sposobnosti da jedu čvrstu hranu. Djeca s vidljivim deformitetima ili slabostima također su bila uklanjana kako bi se, prema tadašnjem shvaćanju, „očuvala kvaliteta stanovništva“.

Čedomorstvo i iskrivljen omjer spolova

Djevojčice su bile češće žrtve čedomorstva jer su se smatrale manje vrijednima od muške djece. DNK analize kostura iz rimskog perioda pokazale su da je većina ubijene djece bila ženskog spola. To je dovelo do značajno iskrivljenog omjera spolova. U Rimu je na svakih 100 žena dolazilo 131 muškarac, a u Italiji i sjevernoj Africi čak 140 muškaraca na 100 žena. Manji broj žena dodatno je pridonio padu stanovništva.

Do kraja 1. stoljeća pr. Kr. problem je postao toliko izražen da je car August donio niz zakona. „Lex Iulia de Maritandis Ordinibus“, kojim se poticao brak među pripadnicima viših slojeva i zabranjivalo neženstvo i neudatost, „Lex Iulia de Adulteriis Coercendis“, kojim se kriminalizirao preljub i štitio brak kao temelj obitelji te „Lex Papia Poppaea“, koji je nagrađivao plodne brakove, a penaliziralo neženje. Prema Augustovim zakonima muškarci s troje djece dobivali su privilegije u javnim službama, dok su žene koje su rodile troje djece (tzv. ius trium liberorum – pravo troje djece) stjecale posebne pogodnosti, poput oslobođenja od muškog skrbništva (tutela mulierum). Neoženjeni muškarci i neudane žene gubili su pravo na nasljedstvo, udovice su morale ponovno stupiti u brak unutar određenog roka, a senatorima je bilo zabranjeno ženiti oslobođenice i glumice.

Posljedice Augustovih zakona o braku i natalitetu bile su složene i često proturječne. Iako su imale jasnu namjeru, a to je potaknuti sklapanje brakova i rađanje djece među rimskim građanima, njihove su odredbe izazvale niz društvenih, pravnih i političkih posljedica. Mnogi su se ženili iz obveze, a ne iz ljubavi ili osobne želje. Brak je postao sredstvo za ostvarivanje društvenih koristi, a ne intimna zajednica. Ljudi su sklapali formalne brakove bez stvarnog zajedničkog života, samo kako bi izbjegli kazne i stekli privilegije. Neoženjeni muškarci i neudane žene bili su zakonski marginalizirani, što je dodatno pogodilo one koji nisu mogli ili nisu htjeli imati djecu.

Preljub je postao kazneno djelo, što je u to vrijeme bilo revolucionarno. Čak su i članovi carskog doma, poput Augustove kćeri Julije ili unuke Agripe, bili javno kažnjeni. Mnogi pripadnici aristokracije smatrali su zakone pretjerano restriktivnima i licemjernima, osobito jer se ni sam August nije uvijek pridržavao pravila. Nakon smrti Augusta, provedba zakona oslabila je, a car Klaudije ublažio je neke od odredbi, posebno one koje su se odnosile na brakove između društvenih slojeva. O svemu tome pisali su Tacit i Juvenal, navodeći da aristokracija i dalje izbjegava brak i rađanje djece unatoč donesenim zakonima.

Društvene i ekonomske posljedice niskog nataliteta

Rimsko gospodarstvo, zasnovano na robovskoj radnoj snazi, doseglo je na svom vrhuncu razinu urbanizacije od 10 do 15 posto. Arheološki nalazi pokazuju da je gustoća naseljenosti u Pompejima i Ostiji bila 17.000, odnosno 32.000 ljudi po četvornom kilometru. Prenapučenost gradova opteretila je infrastrukturu, povećala troškove života i dodatno smanjila natalitet. To je izazvalo duboke promjene u društvenim vrijednostima i načinu života ne samo visoke klase, nego svih slojeva pučanstva.

Danas ljudi često zamišljaju Rimsko Carstvo kroz slike monumentalnih građevina poput Koloseuma, akvadukata i foruma, te kao društvo velikih vojski u sjajnim oklopima koje marširaju pod rimskim orlovima. U popularnoj kulturi naglašava se raskoš Rima – carevi, gladijatorske igre i bogatstvo. No stvarnost je bila znatno drugačija.

Zapadne provincije, poput Galije, Hispanije i Britanije, bile su pretežno agrarne i manje razvijene od istočnih. Osim toga, Zapad je bio izložen stalnim upadima barbarskih naroda, što je dovodilo do razaranja sela i gradova, čestih gladovanja i daljnjeg opadanja nataliteta. Epidemije kuge i drugih bolesti dodatno su desetkovale stanovništvo. Poseban problem predstavljalo je prestajanje dotoka robova nakon što su prestala velika osvajanja, budući da se zapadna ekonomija u velikoj mjeri oslanjala na robovski rad. Smanjenje broja robova oslabilo je i privredu i društvo, a taj nedostatak nisu mogli nadoknaditi doseljenici iz barbarskih zemalja. Zbog svega toga kontinuirano se mijenjao demografski i kulturni sastav Carstva.

Suprotno tome, Istočni dio Carstva bio je u povoljnijoj poziciji. Egipat, Sirija i Mala Azija bili su bogati, plodni i gusto naseljeni. Gradovi poput Aleksandrije, a kasnije i Konstantinopola, postali su centri trgovine i kulture koji su privlačili nove doseljenike. Istočni dio imao je snažniju ekonomiju, stabilniju urbanu mrežu i bolju sposobnost obrane od vanjskih napada. Njegove granice bile su bolje zaštićene prirodnim barijerama, a vojna organizacija učinkovitija, pa su invazije manje pogađale te oblasti. Uz to, dio stanovništva iz ugroženog Zapada selio se na sigurniji i prosperitetniji Istok, dodatno povećavajući njegov demografski potencijal.

Zbog svega toga Zapad je postepeno demografski i ekonomski slabio, dok je Istok uspijevao očuvati vitalnost. To uvelike objašnjava zašto je Zapadno Carstvo propalo u 5. stoljeću, dok je Istočno nastavilo postojati do 1461. godine, kada je pao Trapezunt.

Demografski problemi suvremene Kine

Kina je danas na putu da doživi to što je uništilo Rimsko carstvo. Pad nataliteta. Od 1980. do 2015. provodila je politiku jednog djeteta pod sloganom “Kasnije, rjeđe, manje“ te „Zdrava majka, zdravo dijete, jedno dijete je dovoljno”. Ako je prvo dijete bilo žensko ili imalo invaliditet, tada se smjelo roditi i drugo dijete. Godine 2015. ta je politika ublažena te su bila dopuštena dva djeteta, a tek 2021. u potpunosti su ukinuta ograničenja. U razdoblju između 1980. i 2020. obavljeno je bilo čak 369 milijuna pobačaja, od kojih su mnogi bili prisilni. Samo u 2020. godini, 43% svih trudnoća završilo je pobačajem.

Uz to, Kina je povisila dobnu granicu za sklapanje braka. S međunarodnog zakonskog minimuma, koji obično iznosi između 16 i 18 godina, na 22 godine za muškarce i 20 godina za žene. Ne samo da su tako podignute prepreke braku, već su istodobno olakšani i razvodi, što je dodatno pogoršalo demografsku krizu. Stopa razvoda porasla je s 0,3 na 1000 stanovnika 1980. godine na 3,4 u 2019. Zbog tih i drugih razloga, stopa nataliteta u Kini trenutačno iznosi samo 1,09, što je znatno manje od poželjnih 2,1, koliko je potrebno za održavanje stabilnog broja stanovnika.

Popis stanovništva iz 2010. godine pokazao je da je na svakih 100 djevojčica u dobi od 0 do 9 godina bilo čak 119 dječaka. U okrugu Yishui u provinciji Jiangxi, taj je omjer dosegnuo 163 dječaka na 100 djevojčica i čak 197 u gradu Wuxue (provincija Hubei). Neravnoteža među spolovima imat će dugoročne demografske posljedice. Broj prvih brakova smanjen je za 61% između 2013. i 2024., a očekuje se nastavak tog trenda. Posebno zabrinjava podatak da će se broj žena u dobi od 20 do 34 godine, dobne skupine odgovorne za 85% svih poroda u Kini, do 2050. prepoloviti.

Kina, zemlja koja danas broji 17,2% svjetske populacije, suočava se s dramatičnim demografskim slomom. U njoj se rađa tek 6% svjetskih beba, što je razina usporediva s Nigerijom. Stopa nataliteta nezaustavljivo pada. Broj sklopljenih brakova prepolovio se sa 13,47 milijuna parova u 2013. na 6,11 milijuna u 2024., dok je stopa brakova pala s 9,9 na samo 4,3 na 1000 ljudi. Za usporedbu, na Tajvanu ona iznosi 5,4, a u Sjedinjenim Državama 6,1 (2023.).

Prema kineskom popisu stanovništva iz 2020. godine, 61% beba rađaju žene u dobi od 20 do 30 godina. No, broj žena u toj dobnoj skupini pao je sa 111 milijuna u 2012. na 73 milijuna u 2024., a očekuje se da će se do 2050. dodatno smanjiti na svega 37 milijuna. Čak i u slučaju blagog porasta stope plodnosti, broj novorođenih bi nastavio naglo padati. Desetljeća pobačaja i diskriminatornih politika temeljenih na spolu dovela su do kroničnog manjka nevjesta i dramatičnog rasta „cijene nevjeste“, pri čemu obitelj mladoženje u pravilu mora kupiti novi stan.

Unatoč toj asimetriji, u Kini postoji i fenomen tzv. „preostalih žena“. Budući da su mnogi roditelji s jedinim djetetom, kćeri, prioritet dali njezinu obrazovanju i ekonomskoj neovisnosti, brak se sve češće odgađa, a očekivanja od potencijalnih zetova postaju previsoka. Udio neudanih žena u dobi od 25 do 29 godina porastao je s 9% u 2000. na 33% u 2020., a 43% u 2023., pri čemu se trend i dalje ubrzava.

Na odgađanje braka i rađanja djece, kao i rastući udio neoženjenih i neudanih, utjecale su i državne politike usmjerene na razvoj talenata i stvaranje „kvalitetne radne snage“. Te su politike dovele do snažnog porasta broja upisanih studenata: broj brucoša na preddiplomskim studijima porastao je s 2,21 milijuna u 2000. na čak 10,69 milijuna u 2024. (više nego što je te godine rođeno beba), dok je broj upisanih na poslijediplomske programe narastao s 129.000 na 1,36 milijuna. Stopa upisa na visoko obrazovanje u Kini premašila japansku.

Ne treba zanemariti ni biološke čimbenike. Žena se rađa s otprilike jednim do dva milijuna nezrelih jajnih stanica, a do puberteta taj se broj smanjuje na oko 300 do 400 tisuća. Do tridesete godine života u prosjeku ostaje između 100 i 150 tisuća jajnih stanica. Iako se ta brojka može činiti visokom, važno je naglasiti da s godinama ne opada samo količina, nego i kvaliteta jajnih stanica. Zbog toga plodnost nakon tridesete postupno slabi. Rizik od pobačaja raste s oko 10% kod žena mlađih od 30 godina na 20% u 35. godini, 33–40% u 40. godini te 57–80% u 45. godini. Vjerojatnost začeća djeteta s Downovim sindromom također raste s dobi majke: s 1 na 2000 u 20. godini, na 1 na 350 u 35. godini, te do 1 na 30 u 45. godini. Kako se dob stupanja u brak odgađa, smanjuje se i interes za odgoj djece. Danas se otprilike dvije trećine beba diljem svijeta rađa kod žena mlađih od 30 godina. Prirodna je pojava i da se kao prvorođena djeca češće rađaju dječaci.

Sve to je dovelo da je prosječna dob pri prvom porodu narasla s 25 godina u 2000. na 28 godina u 2020., a u Šangaju je dosegla 32 godine 2024. godine. Istovremeno stopa neplodnosti od jedva 1–2% u 1970-ima, narasla je na čak 18% u 2020. godini.

Trenutni demografski problemi u Kini zapanjujuće podsjećaju na one u drevnom Rimu

Ono što je zajedničko Rimu, Kini i drugim zemljama je što je pad nataliteta najviše pogađao bogatije i urbanizirane slojeve društva. U Rimu su aristokratske porodice često imale tek jedno ili dvoje djece, jer su djeca smatrana ekonomskim i društvenim teretom. Slično tome, u razvijenim državama današnjice, obitelji se sve češće odlučuju na manji broj djece zbog visokih troškova stanovanja, obrazovanja i životnog standarda. U Rimskom carstvu gradovi su bili mjesta niskog nataliteta, dok su sela održavala prirodni priraštaj, a isti obrazac danas vidimo u odnosu urbanih i ruralnih sredina.

Ženska uloga također predstavlja zajednički faktor. U kasnoj antici žene iz viših slojeva imale su određenu slobodu koja im je omogućavala da izbjegavaju brojno potomstvo, dok u suvremenom društvu obrazovanost i zaposlenost žena dovode do odlaganja braka i rađanja. Još jedna paralela je urbanizacija.

Još jedan važan element je nadoknada kroz migracije. Rimsko carstvo je, kako je padala stopa prirodnog priraštaja, sve više ovisilo o dovođenju robova i vojnika iz provincija. Danas pak zemlje s niskim natalitetom, oslanjaju se na imigraciju da bi održale brojnu i radno sposobnu populaciju.

Razlika između tadašnjeg Rima i današnjeg modernog svijeta je što Rim nije imao nikakvu socijalnu politiku za poticanje rađanja, dok moderne države pokušavaju subvencijama i olakšicama usporiti pad nataliteta. Broj porođaja u Rimskom carstvu je bio puno veći nego danas, ali mnoga djeca nisu uspjela doživjeti stariju dob. Danas tih razloga nema.

Probale su sa raznim mjerama i druge vlade, ali bezuspješno. Jedini način je nagovoriti mlade da ranije ulaze u brak, imaju više djece, a za to su potrebne vrlo drastične promjene u društvu koje bi trebala prije svega predložiti stručnjaci iz različitih struka.

U konačnici, i Rim i suvremeni svijet pokazuju kako bogatstvo, urbanizacija i promjena društvenih vrijednosti vode ka smanjenju nataliteta, ali se načini i posljedice tog procesa djelomično razlikuju u skladu s vremenom i okolnostima.

Kako bi smanjila broj razvoda, Kina je 2021. godine, slijedeći primjer Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske, uvela novi građanski zakonik kojim je propisano obvezno 30-dnevno razdoblje „hlađenja“ prije razvoda. Iako je ta mjera privremeno snizila stopu razvoda na dva razvoda na 1000 stanovnika, do 2023. godine ona se ponovno podigla na 2,6, što znatno više nego u Japanu (1,5). Nedavno je najavila i novi mjesečni dječji dodatak u iznosu od 300 juana (oko 40 eura) za svako dijete mlađe od tri godine. Ipak, teško je očekivati da će takve promjene bitno preokrenuti demografske trendove. Nije to uspjelo ni caru Augustu u svoje vrijeme.

Demografski problemi kao prijetnja civilizacijama

Ono što povezuje Rim, Kinu i mnoge druge zemlje jest činjenica da pad nataliteta najviše pogađa bogatije i urbanizirane slojeve društva. U Rimu su aristokratske obitelji često imale tek jedno ili dvoje djece, jer su djeca smatrana ekonomskim i društvenim teretom. Slično tome, u razvijenim državama današnjice obitelji se sve češće odlučuju na manji broj djece zbog visokih troškova stanovanja, obrazovanja i održavanja životnog standarda. U Rimskom Carstvu gradovi su bili žarišta niskog nataliteta, dok su sela održavala prirodni priraštaj. Isti obrazac vidimo i danas u odnosu urbanih i ruralnih sredina.

Uloga žena također je važan zajednički čimbenik. U kasnoj antici žene iz viših slojeva imale su određenu slobodu koja im je omogućavala da izbjegavaju brojno potomstvo. U suvremenim društvima obrazovanost i zaposlenost žena dovode do odgađanja braka i rađanja.

Treći sličan element jest nadoknada radne snage kroz migracije. Rimsko Carstvo, suočeno s padom prirodnog priraštaja, sve se više oslanjalo na dovođenje robova i vojnika iz provincija. Danas zemlje s niskim natalitetom nastoje održati radnu populaciju imigracijom.

Pad nataliteta nije samo demografski problem, već duboko društveno, ekonomsko i kulturno pitanje koje oblikuje sudbinu čitavih civilizacija. Rimsko Carstvo i suvremena Kina pokazuju zapanjujuće sličnosti u uzrocima i posljedicama smanjenog broja rođenih. Od urbanizacije, rasta životnih troškova i promjene uloge žene do iskrivljenog spolnog omjera i slabljenja društvene kohezije. I dok su Rimljani pokušavali regulirati brak i rađanje represivnim zakonima, današnje države primjenjuju ekonomske poticaje i socijalne mjere, no rezultati su jednako ograničeni. Povijest nas uči da se natalitet ne može značajno povećati samo vanjskim pritiscima ili poticajima, već zahtijeva duboku promjenu društvenih vrijednosti i odnosa prema obitelji. Ako se te promjene ne dogode, moderne sile, poput nekadašnjeg Rima, riskiraju da njihova moć oslabi ne zbog vojne prijetnje izvana, nego zbog demografskog sloma iznutra.