80 Godina od Kapitulacije Trećeg Reicha
Churchill, Staljin i Roosevelt od 4. do 12. veljače 1945. kako bi raspravili i donijeli odluke o izgledu poslijeratnoga svijeta.
Prije osamdeset godina došlo je do bezuvjetne kapitulacije nacističkog Trećeg Reicha, čime je rat u Europi u 99 % bio završen. Kapitulaciju su s jedne strane potpisali predstavnici savezničkih vojski Ujedinjenog Kraljevstva, Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza, a s druge strane njemačko vrhovno zapovjedništvo. Odluka je stupila na snagu 8. svibnja u 23 sata po srednjoeuropskom vremenu (odnosno 9. svibnja u 1 sat po moskovskom vremenu).
Činjenica da je do kraja rata bila formirana i djelovala antinacistička koalicija koju su činile Velika Britanija, SAD i SSSR – a kojoj se postupno pridružilo pedesetak država i pokreta otpora – prije svega je bila rezultat brutalnih ciljeva nacističke Njemačke. Ti ciljevi nisu se pojavili tek u drugoj polovici 1930-ih, već su jasno bili postavljeni već u programu NSDAP-a od 20. veljače 1920., i činili su temelj Hitlerove agresivne politike.
Glavni, iako ne i jedini, cilj toga programa bilo je osvajanje „novog životnog prostora“, nemilosrdna germanizacija, sustavno istrebljenje cijelih naroda i etničkih skupina te porobljavanje svih preostalih. Sve to temeljilo se na navodnoj rasnoj superiornosti njemačkog čovjeka Übermenscha.
Ti zločinački ciljevi zahtijevali su i zločinačke metode. „Čišćenje“ od nepoćudnih elemenata – pripadnika inteligencije okupiranih zemalja, oporbeno nastrojenih ljudi, ali i onih koje se smatralo „rasno inferiornima“ poput Židova, Roma i nekih slavenskih naroda – provodilo se prema Nürnberškim rasnim zakonima te u koncentracijskim logorima koji su funkcionirali kao industrijski sustavi genocida.
„Konačno rješenje židovskog pitanja“ trebalo je biti nastavljeno čišćenjem prije svega istočne Europe od dviju trećina ili više izvornog stanovništva, dok bi ostatak bio germaniziran kako bi u sljedećih stotinu godina u Europi živjelo ne 80, nego 250 milijuna Nijemaca.
Ni Hrvati, kao Pavelićev „Hilfsvolk“ odnosno „pomoćni narod“, ne bi imali sretnu budućnost u takvom Reichu nakon rata. Zbog povijesne povezanosti Hrvata i Nijemaca, bilo je predviđeno da se, kada dođe vrijeme, provede prisilna germanizacija – ali tek nakon uklanjanja svih rasno nepodobnih i drugih remetilačkih elemenata.
Ni Sovjeti ni Amerikanci ne bi jednog dana izbjegli sudbinu porobljavanja. Upravo Hitlerova težnja za svjetskom dominacijom, uništenjem i porobljavanjem cijelih naroda – zbog koje je rat bio pitanje biološkog opstanka stotina milijuna ljudi i očuvanja temelja njihova dosadašnjeg načina života – dovela je do stvaranja antifašističke koalicije. Ta je koalicija omogućila tijesnu suradnju SAD-a, Velike Britanije i Sovjetskog Saveza, iako nitko od njih nije imao iluzija o prirodi Staljinova režima.
Roosevelt i Churchill su znali: ako Sovjetski Savez ne izdrži napad Trećeg Reicha – a 1941. i 1942. izgledalo je da neće – red će doći na njih i ostatak tada još slobodnog svijeta. Zbog toga se antifašistička koalicija, kao izraz nastojanja da se ljudska civilizacija spasi od Hitlerovih planova, održala do kraja rata, unatoč ideološkim razlikama i suprotstavljenim vizijama poslijeratnog uređenja Europe. Savezničke države pomagale su se međusobno materijalno, ekonomski, politički i vojno.
Budući da je to bio rat u kojem je bila ugrožena egzistencija ne samo pojedinaca i skupina, već čitavih naroda i civilizacija, nije bilo važno tko je s kim. Važno je bilo tko se borio protiv nacizma.
Zato
Sovjetski Savez niti Velika Britanija ne bi mogle same izdržati njemačke napade bez američkih isporuka oružja, streljiva, tehnike i druge opreme. Staljin je to priznao Rooseveltu, a maršal Žukov to je potvrdio u svojim memoarima. Zato nitko ne prisvaja pobjedu samo za sebe.
Zato danas poštujemo i slavimo sve države, narode i pojedince – neovisno o vjeri i uvjerenju – koje je vodila spoznaja da se svijet mora osloboditi Hitlerove tiranije i ponovno uspostaviti mir.
Zato još uvijek poštujemo ljude koji su riskirali svoje živote u borbi protiv otvoreno rasističke i genocidne nacističke Njemačke i njihovih pomagača.
Zato smo ponosni na sve sudionike antifašističkog otpora.
Zato s ponosom spominjemo i naše sugrađane koji su proglašeni Pravednicima među narodima zbog spašavanja Židova suočenih sa sigurnom smrću u logorima i stratištima.
Zato slavimo početka ustanka protiv nacizma i njegovih domaćih pomagača.
Zato je europski antifašizam temelj naše demokratske državnosti.
Zato i dalje govorimo o oslobađanju koje su izvršile Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije i Crvena armija, unatoč činjenici da je nakon rata uspostavljen autoritarni režim. Jer alternativa pobjedi Saveznika bila je realizacija nacističkih planova.
Titova izdaja i zločin
Tek nakon završetka rata razlike u ideološkim i političkim pogledima postale su u potpunosti vidljive i vrlo brzo je uslijedio Hladni rat. U tom povijesnom kontekstu, vodstvo Komunističke partije Jugoslavije, predvođeno Titom iznevjerilo je temeljnu ideju antifašizma jer je jedan neljudski sustav zamijenjen drugim.
Zbog totalitarne prirode režima koji je zavladao nakon rata, i činjenice da su dvije trećine Europe oslobodili Amerikanci i Britanci, često se postavlja pitanje zašto nije zaustavljeno širenje komunizma u Europi.
General De Gaulle u svojim memoarima odgovara na kritike zbog savezništva s boljševičkom Rusijom: „Znao sam, naravno, da bi pobjeda u kojoj bi Sovjeti imali glavni udio izložila svijet još jednoj opasnosti. To se moralo uzeti u obzir kada se borite uz njih. Međutim, vjerovao sam da prije nego što se netko može baviti filozofiranjem, treba – živjeti. I stoga – pobijediti.“
Pobjeda nad nacizmom ne samo da je spriječila realizaciju Hitlerovih genocidnih planova i svjetske dominacije, već je otvorila put novom razvoju Europe kroz proces integracije – najprije u zapadnom, a zatim i u srednjem i istočnom dijelu kontinenta. Rezultat te pobjede i humanističkog promišljanja uzroka i posljedica Drugog svjetskog rata je Europska unija, što god Trump mislio o tome.
