Koncentracija bogatstva i vlasništva: Kako 0,1% stanovništva kontrolira većinu Britanskih resursa

Razlozi zbog kojih 1% stanovništva posjeduje najveći dio bogatstva složeni su i uključuju ekonomske, političke, povijesne i društvene čimbenike. Ne postoji jedan glavni uzrok toga, već ih je više. Kao prvo, poznato je da bogatstvo u pravilu generira još više bogatstva. Oni koji ga već imaju mogu ga uložiti i dodatno povećati. Bogatima je olakšan pristup investicijama, nekretninama, dionicama i financijskim instrumentima, što im omogućuje multipliciranje prihoda.

Velik dio bogatstva prenosi se s generacije na generaciju (koncentracija vlasništva nad zemljom), čime se stvara nasljedna elita. Djeca bogatih imaju pristup boljem obrazovanju, zdravstvu, mreži kontakata i poslovnim prilikama.

Velike kompanije, koje su u vlasništvu bogatih pojedinaca, lakše guše konkurenciju i omogućuju svojim vlasnicima ogromne profite. Tehnološki i financijski sektori stvaraju “superbogate” ljude poput Jeffa Bezosa, Elona Muska i Marka Zuckerberga, čije bogatstvo proizlazi iz napuhanih cijena dionica koje ne odražavaju stvarni povrat kroz dividende. Bogatstvo se generira kroz financijske transakcije, špekulacije i investicije. Osim toga, bogatim pojedincima omogućuju se porezne olakšice kako bi izbjegli plaćanje poreza na dobit ili dohodak. Zahvaljujući svom bogatstvu, lakše lobiraju za svoje interese nego obični građani. Bez trunke dvojbe sele svoje tvrtke u porezne oaze ili zemlje s jeftinom radnom snagom ili slabijom zaštitom okoliša kako bi ostvarili veću dobit. Bogatstvo se generira kroz financijske transakcije, špekulacije i investicije.

Ovo su samo neki od ključnih razloga zbog kojih 1% populacije kontrolira većinu bogatstva. U Ujedinjenom Kraljevstvu tako čak manje od 0,1% stanovništva posjeduje polovicu zemlje. Ovo golemo bogatstvo kontrolira otprilike 25.000 zemljoposjednika, uglavnom plemićkih obitelji i korporacija. Iako je koncentracija vlasništva nad zemljom među uskom elitom dugotrajna stvarnost u UK, dobivanje točnijih podataka o vlasništvu i dalje predstavlja predstavlja izazov.

Vlada Ujedinjenog Kraljevstva zato je najavila planove za otvaranje javnosti zemljišnih knjiga – kojim će se ako promjene budu uvedene konačno otkriti više o tome tko je vlasnik zemlje. Prema izjavi Ministra stanovanja Matthewa Pennycooka, mora se proširiti i produbiti transparentnost vlasništva nad zemljištem te smanjiti prepreke pristupu informacijama, uključujući eliminiranje troškova pribavljanja podataka. Trenutno uvid u jedan zemljišni izvadak košta 7 funti, a godišnje se na ime tih naknada prikupi 168 milijuna funti što čini 5,3 posto prihoda katastra. U tom pogledu Hrvatska je daleko transparentnija i digitaliziranija od UK.

Većina ljudi u kraljevstvu još uvijek nije svjesna koliku količinu zemlje posjeduje ili kontrolira tako mali broj ljudi. Nekoliko tisuća vojvoda, baroneta, seoskih vlastelina i tajkuna posjeduje mnogo više zemlje nego 99% Britanaca. Zemljište im služi kao temelj bogatstva, utječe na cijene nekretnina i proizvodnju hrane te odražava duboku nejednakost.

Kraljevska obitelj i plemstvo posjeduju otprilike 30% zemlje u UK. Međutim, ova brojka može biti podcijenjena, budući da vlasništvo nad velikim dijelom zemlje još nije evidentirano. Neuknjižena zemljišta najvjerojatnije su u vlasništvu plemićkih obitelji čiji se posjedi stoljećima prenose s koljena na koljeno, što jača duboko ukorijenjenu koncentraciju vlasništva unutar male, privilegirane skupine.

Vlasništvo nad velikim dijelom plemićkih posjeda nije upisano u zemljišnim knjigama jer se ta imanja nisu prodavala na otvorenom tržištu. Zahvaljujući toj iznimci, vlasnici mogu zaobići zemljišnoknjižne zahtjeve i zadržati veo tajne.

Zemljišta u posjedu kraljevske obitelji čine 1,4% teritorija kraljevstva. Među najvećim privatnim zemljoposjednicima su vojvoda od Buccleucha i Queensberryja (108.000 hektara), vojvoda od Westminstera (52.000 hektara) i vojvoda od Northumberlanda (40.000 hektara). Sveukupno, 22 vojvode posjeduju oko 460.000 hektara, što je značajno manje u usporedbi s 1873. godinom kada su posjedovali 1,5 milijuna hektara. Ova imanja često predstavljaju povijesnu baštinu čiji se korijeni protežu generacijama unatrag, čak do normanskih osvajanja 1066. godine.

Oko 18% zemlje u UK u vlasništvu je tvrtki i organizacija, pri čemu neki od tih entiteta imaju sjedište u inozemstvu ili offshore jurisdikcijama. Među najvećim korporativnim zemljoposjednicima su tri privatne vodoopskrbne tvrtke čija zemljišta zauzimaju 115.000 hektara, kao i Beeswax Dyson Farming, poljoprivredno poduzeće u vlasništvu sir Jamesa Dysona poznatog po usisavačima. Dobrotvorne organizacije za zaštitu prirode, uključujući organizacije kao što su National Trust i Woodland Trust, zajedno posjeduju 2% zemlje u Engleskoj. Anglikanska crkva kao velika institucija čak i nije tako veliki zemljoposjednik i posjeduje „samo“ 0,5% zemlje.

Javni sektor kontrolira 8%, pri čemu je njegov sustav vlasništva najtransparentniji. Vlasnici stambenih nekretnina u Engleskoj zajedno posjeduju 5% zemlje u zemlji.

Koncentracija zemlje u rukama malog broja stanovništva nije neuobičajena, ali je svakako značajan uzročnik nejednakosti u bogatstvu. U javnosti se stvara dojam da su se klasne strukture promijenile, da aristokracija više nije važna kao prije, međutim podaci o vlasništvu nad zemljom ukazuje na njenu stalnu moć u društvu.

Ujedinjeno Kraljevstvo može se pohvaliti trećim najvećim brojem milijunaša u svijetu. Iako se ova brojka u početku može činiti nevjerojatnom u kontekstu zemljišne nejednakosti, postaje razumljivija kada se uzmu u obzir cijene nekretnina u gradovima poput Londona, gdje jednosobni stan može stajati i do 1 milijun funti.

Bilo bi dobro da i mi u Hrvatskoj dobijemo podatke tko je najvećih 2000 zemljoposjednika u lijepoj našoj. Tada bi javnost mogla znati tko su stvarni kreatori određenih politika, tko u pozadini vuče konce.