Zadrani, javašluk oko CGO Biljane Donje morate platiti – Viktorov poučak br. 436

Nesposoban dotle dotjera koliko sposobnih otjera Vladimir Bulatović VIB

Šutnja ne smije postati suučesnica nepravde

Pročitah, kako Zadrani traže dodatnih 16 milijuna eura za dovršenje CGO Biljane Donje. Pročitam, i osjetim moralnu satisfakciju, jer sam, iz prve ruke upozoravao na posljedice pogrešnog pristupa. Radio sam na izradi prve Studije izvodljivosti  – Project Pipeline for IPA/ EU Structural Funds – PHARE 2006”, preparation of  feasibility studies and cost-benefit analysis for two County Waste Management Centres in Croatia; 2010.

Iskustvo na ovom projektu samo je ubrzalo odluku da 2013. godine napišem knjigu „Društvo umanjene vrijednosti – prvi dio“. Napisao sam kao znam „da se knjige malo čitaju, pogotovo one stručne. No, u krajnjoj liniji, to ne radim za one koji ne čitaju. Radim to jer ne spadam u skupinu onih „koji popuštaju“ i želim upozoriti na nelogičnosti i štete, itekako svjestan odgovornosti prema samom sebi jer smatram „da šutnja ponekad postaje suučesnica nepravde“ (Ayaan Hirsi Ali, „Nevjernica“).

Radeći na projektu nisam se složio sa (ne)stručnim pristupom, spreman podnijeti „kaznu“. Iskustvo sa Zadrom sam opisao: „Opet sam na neki način doživio poslovni neuspjeh. Odbijajući da podilazim domaćim ljenčinama i stranim ekspertima širokoga spektra, onoj podvrsti u koju se pretvore vrhunski stručnjaci, ako im to dozvolite, i kojoj postaje važna samo forma, a koja se zbog domaćih ljenčina širi po državama s novom demokracijom kao epidemija, ponovo sam proglašen za žrtveno janje, iako sam u hijerarhiji projekta bio samo „mali od kužine“. Ukazao sam na nelogičnosti sistema postupanja s komunalnim otpadom i nepotrebno visoke cijene koju će neopravdano plaćati građani. Pokušao sam ukazati i na nelogičnost Strategije postupanja s otpadom, koja je očito bila izrađena za pojedince koji su trebali prodati neke egzotične tehnologije. Protiv onakve Strategije, koja je zanemarivala činjenicu da i kod nas postoje dobre i, kako se pokazalo zadnjih dana na EU razini, izgleda prihvatljivije tehnologije. Bahati strani eksperti, koji su već stisnuli „copy“ na nekom dokumentu kojeg su radili u „Bugarskoj ili Tadžikistanu“, i samo su u lijepo oblikovane korice trebali stisnuti „paste“, podržali su ono što nigdje ne postoji i što nitko nije vidio. Rekli su da tako žele u Hrvatskoj. Čak sam kao domaći, iako u timu rade eksperti s engleskog govornog područja, proglašen krivcem i za nerazumljiv engleski jezik radne verzije dokumenta ……… Voditelj projekta, kako bi se učinio kooperativnim i kako bi si osigurao daljnjih par tjedana mira, zajedno je s ekspertom zaduženim za struku, koji radi na principu „copy paste“ prihvatio sve pritužbe i „kao fintu“ stavio me na led. Da malo pričekam, da se malo ne javljam krajnjim korisnicima, da im nepotrebnim pitanjima ne remetim ljetnu „siestu“ i jednostavno malo ne radim. Nije, kaže on, problem moj ugovor i sve financijske obaveze prema meni. To će kasnije biti sve u redu, samo da ja malo „ne talasam“. Nije važno što sam ukazao na tehničke nelogičnosti, što će građani 40 godina plaćati previsoku cijenu, što ćemo nepotrebno, opet slaveći uspjeh novog zaduženja, od nekoga kupiti skupu i neučinkovitu opremu. Tu su se usuglasili i domaći i strani, iz one podvrste koja se širi kao epidemija u Regiji. Za njihova vremena će biti, a poslije potop. U slobodnom prijevodu: drži vodu dok majstori ne odu i „ne talasaj“ dok sam ja tu. ……. Ja, Stranac, otići ću zadovoljan, projekt će biti odobren od svih nadležnih tijela, forma će kao i uvijek gdje radim biti besprijekorna, uključujući i engleski jezik. Ja, Domaći, izabran u svojoj stranci kao najzaslužniji za mjesto direktora i još koji dan na toj funkciji, jer će novi izbori, a onda nitko nije siguran, odnosno sigurno je da će drugi ako pobijede imati svog, ….. isto tako ću koristiti argument da je sve bilo prihvaćeno od svih, da su nam to predložili stranci i da je to „naj od naj“. Možda će me samo ponekad zasmetati što sve to „naj od naj“ nisam niti pročitao. Ja Stranac i Ja Domaći smo napravili svoje. Vi, Građani, morate biti sretni da je sve što ćete nepotrebno preplaćivati, bilo odobreno i da je bilo na engleskom kojeg se ne bi posramio niti Shakespeare. A tek kakve se divne sličice nalaze u elaboratu. Ma izvanredno! Ne možeš vjerovati – ili što bi se reklo kod nas „nemreš bilivit“! A što je stvarno unutra? Malo, vrlo malo, ili bolje rečeno jedno veliko ništa! No, to nije moje prvo takvo iskustvo. U nekim slučajevima je to standardna shema ponašanja kada postoje „lijeni domaćini“. I da se razumijemo, u većini slučajeva nisu krivi strani eksperti, nego, kako lijepo kaže Balašević „mi koji smo ih pustili“…… Inače, ponudili su mi da naplatim ugovorene dane, pa mi čak i povećali ugovor za deset dana, samo da ne radim ništa…..“.

Bivši ministar okoliša Tomislav Ćorić je (bio) učesnik nepravde

Projekt je išao sporo, a eto nije dovršen još niti danas. U 181. Poučku iz 2018. godine, posvećenom direktoru Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost Dubravku Ponošu, članu stranke HNS, koja je Fond dobila za nagradu zbog prelaska iz opozicije u poziciju,  objavio sam dio dopisa, kojeg sam 16.10.2018. poslao tadašnjem resornom ministru Tomislavu Ćoriću, zamolivši ga „da djeluje u vezi moguće (možda nisam u pravu, ali mi se čini da jesam i ovaj puta kao i u slučaju Marišćine!) štetnosti projekta izgradnje CGO Biljane Donje (vrijedi i za Bikarac).…… Došao sam do informacije da je procijenjena vrijednost nabave projekta bila 295.000.000,00 kuna (cca. 40 miljuna €), a da se ovih dana potpisuje ugovor, s jednom tvrtkom, na iznos od 460.616.204,69 kuna (cca. 60 milijuna €). Nije mi jesno što to u slučaju Biljana Donjih može vrijediti toliki iznos? Za usporedbu, po sjećanju, projekt je sličan Marišćini, čija gradnja je koštala nekih 200 milijuna kuna (26 milijuna €). Kod Marišćine se radi o osiguranju postupanja s otpadom za 300.000 stanovnika, a u Zadru za samo nekih 170.000……. Znam da se u mojim navodima radi o osjetljivim stvarima i pitanje je mogućnosti djelovanja. No postoji prostor gdje Vi kao ministar čak morate reagirati. Naime, kolika će biti konačna cijena usluga za građane. Koji je iznos kojeg garantira ponuđač?

Poštovani gospodine ministre, vjerujem da su argumenti dovoljni da zahtijevate još jedno preispitivanje odluke oko dodjele posla u slučaju Biljana Donjih. Radi se o štetnom rješenju s mogućim dugoročnim posljedicama.«

Koliko bi Zadrane mogao koštati CGO Biljane Donje

U poučku sam ministra profesora ekonomije, pokušao, rječnikom neukoga, upozoriti na posljedice: „Ako bi 460 milijuna sve bilo za investiciju, onda bi amortizacija na 10 godina bila 46 milijuna kuna. Grubo skoro 4 milijuna kuna mjesečno, 1 milijun na tjedan. Podijeli li se taj iznos na broj građana, onda ispada da bi račun četveročlanom domaćinstvu samo iz ovog izvora trebao porasti za 100 kuna. Tu nema troškova prikupljanja, prijevoza, operativnih troškova centra …. Sadašnji račun za obitelj porastao bi zbog amortizacije s nekih 50 na 150 kuna mjesečno. S drugim više-manje nepotrebnim troškovima obitelj u Zadru mora računati s nekih 200 – 300 kuna (25 – 40 €) mjesečno za postupanje s otpadom, pod uvjetom da se zna kamo sa izdvojenim sirovinama. Ako se ni to ne zna, granice računa su nebo“. Kako će 60 u eurima, a porasti će na 76 milijuna eura, Zadranima će račun za odvoz otpada još porasti. Račun bi, za koju godinu mogao biti blizu 50 €/mjesečno.

Uloga braće Perović u realizaciji CGO Biljane Donje

I ne mogu se ne sjetiti izravne odgovornosti dugogodišnjeg direktora projekta CGO Biljane Donje, Dine Perovića (da li je još tamo?), ali i njegovog brata Edija Perovića, koji je kao ekspert, s (ako se ne varam) kanadskim (da li ikada viđenim?) iskustvom radio na pripremi projekta. S Dinom sam bio OK. Ako se ne varam bio je i direktora KK Zadar. Vodio me u velebnu dvoranu….. Sve je puklo, kada nisam mogao odšutjeti tehnološke nepodopštine, a njemu je, u nemogućnosti da razumije stručne argumente, bilo najlakše i prema EU najumiljatije, prikloniti se bjelosvjetskim i domaćim kvazi stručnjacima. Razumijem ga. Nije od struke, a i brat mu je valjda govorio drugačije. I kako da se onda prikloni meni, kada od naše samostalnosti lako padamo na strance i klanjamo se Briselu, koji nam je postao više od Vatikana.

Brata Edija sam sreo na prezentaciji projekta izgradnje CGO Bikarac u Šibeniku. Kao stručnjak zastupao je interese Šibenika u odabiru izvođača. Sjećam se, da je potencijalnim izvođačima postavio samo pitanje vezeno za viličar. To je, kao da je netko kineskog graditelja Pelješkog mosta pitao nešto vezano za rižu koju jedu za gablec.

Kako nam za skupe novce prodaju maglu napisao sam desetke Poučaka i upozorenja. Pisao i do Junckera i do Ursule. Udruženi prodavači i kupci magle su jedno i nerazdvojivo. Danas još jači nego jučer. Jedan od inih je u prilogu.