Zagrebački Holding bi trebao raspisati natječaj za upravljanje Holdingom – Viktorov poučak br. 435

“U brodu koji propušta, energija posvećena mijenjanju plovila je produktivnija od energije posvećene krpanju!” – Warren Buffett

Priroda prirodno, zna brinuti za sebe. Kada nema nas, opstaje na principu kružnog gospodarenja resursima. U procesu (kisikove) fotosinteze, biljke pomoću energije svjetla, iz kojeg  klorofil ima sposobnost apsorbirati žuti i crveni dio spektra, CO2 iz zraka i vode iz tla, omogućuju vlastiti rast, pohranom (kemijske) energije u različite ugljikohidrate (celuloza, šećeri, škrob,….),  uz oslobađanje kisika. Vjerujem da je većini ostala u sjećanju pojednostavljena slika fotosinteze i uloge lista i zelenih dijelova biljke (trava), koji su zeleni jer klorofil reflektira zeleni dio spektra.

I tako zahvaljujući zadivljujućoj sposobnosti preuzimanja energije i pretvaranja jedne tvari u drugu, biljka raste, do nekog trenutka kada (od)umre. Tada se pomoću mikroorganizama složeni ugljikohidrati razgrađuju na jednostavnije spojeve, od čega je jedan ponovno CO2. Postoje i posebni uvjeti kod kojih se odumrle biljke pretvore u ugljen ili plin…. ali to je jedna druga priča. Priroda se pobrinula za sklad. Koliko biljka nečega jednom primi toliko i negdje jednom vrati. Kada toga ne bi bilo, onda bi dolazilo do osiromašivanja tla, pa bi moglo toliko osiromašiti, da više ne bi bio moguć rast biljaka.

Mi od prirode uzimamo, ali smo naučili i vraćati oduzeto. Neki puta se ono što je oduzeto vrati na jednostavan način, kako smo to znali prije dobrih 50 godina. Tada je u Zagrebu izgrađena kompostana za obradu zelenog otpada s javnih površina. Postupkom kompostiranja, ubrzala se razgradnja zelenog odreza i trave do komposta, koji se, u obliku gnojiva vratio parkovima i livadama, na mjesta na kojima su zeleni odrez i trava nastali. Da se kompost nije vraćao tlo zelenih površina i parkova bi se moralo prihranjivati umjetnim gnojivima.

Ono što se znalo tada, naglo se zaboravilo. Izgleda da se u Zagrebu više ne proizvodi kompost, iz zelenog otpada s javnih površina. Raspisan je natječaj, po kome se traže privatni ponuditelji da u četiri godine, od 2025. do zaključno 2028. godine, preuzmu i obrade biootpada od održavanja javnih površina i iz reciklažnih dvorišta za naknadu od 9.266.400,00 eura (bez PDV-a). Nije jasno zašto se kompostana na Jakuševcu poslije odrona još nije osposobila. Kapacitet one na Markuševcu bi se, uz malo znanja i malo dodatne opreme, onako po univerzalnom pravilu onih s iskustvom „π x palac“, za desetinu novca kojeg će izdvojiti stanovnici Grada Zagreba za odvoz zelene trave, mogao utrostručiti. Sve uz garanciju da se neugodni mirisi ne bi osjetili ni usred kompostane, a kamoli na ogradi. Kompostana na Markuševcu bi se osposobila, da bi mogla primiti i zelenu travu iz Ljubljane, ako bi se tamo kojim slučajem, a ne vjerujem da bi to bilo moguće ni pod najluđim uvjetima, ugasilo svjetlo pameti i počeo tražiti netko u susjedstvu da ju preuzmu.

Zagreb će plaćati dobrih 2,5 miliona eura godišnje da ostane bez komposta! Koliko će novca početi trošiti za koju godinu, za umjetno gnojivo? Koliko za kompost proizveden u Austriji ili Njemačkoj, iz zelene trave i niza drugih vrsta bio otpada, koje se kod nas, zbog našeg nerazumijevanja, a njihovog razumijevanja zajedničkog EU zakonodavstva, ne mogu koristiti, kako bi cvijeće u zagrebačkim parkovima moglo cvasti? O čemu se radi kada se odjednom ne zna iskoristiti čak niti zelena trava? O neznanju? O lijenosti? O neodgovornosti do javnih sredstava? O pogodovanju što zadire u neke tamne sfere?

Iskreno, ne razumijem kako je moguće da se za odvoz zelene trave iz Zagreba nekome plaća? Na vlasti u Zagrebu su mnogi, koji su ili su bili, zeleni aktivisti. Svaki zeleni aktivist, kada dođe negdje savjetovati o otpadu, a gradonačelnik je navodno savjetovao u 40 država (isprika ako navod nije do kraja točan), uvijek ističe da je najmanji problem biootpad sa zelenih površina. To se može riješiti samo onako. Meni je stalno u mislima kompostana usred Beča, na deponiji Langesfeld, koja se sastojala od zemljišta i jednog bagera. Mislim da su imali i stroj za prozračivanje, što nije uvjet. Prije par godina sam surađivao s vinarijom Plantaže u Podgorici. Imaju, da li još, preko 2.000 hektara vinograda. Na moj prijedlog proizvodili su kompost samo s bagerom. Predlagao sam da koriste i otpadnu vodu za „dohranjivanje“ loza, a ne da ju, za puste pare, pročišćavaju na gradskom uređaju za pročišćavanje otpadnih voda. I kako to biva, došli novi, pa i novi običaji. Možda jednom nešto napišem i o tome.

Jednostavna rješenja su u pravilu najjeftinija. Na žalost, jednostavnost je moguća samo ako postoji znanje, a ono se, opet na žalost može steći samo još na rijetkim mjestima. Naravno, nisam mislio na znanje koje se dokazuje praznim diplomama i doktoratima. Prazne diplome i doktorati nisu nikada bili jeftiniji. Naravno, nije potrebno samo tehničko znanje. Potrebno je, da minimum razumijevanja imaju političari, kao i oni koji daju odobrenja i koji nadziru tokove otpada. Kod nas izgleda nedostaje i prvo i drugo i treće i razno.

Raspisavši, nakon skoro 4 godine na vlasti, nakon što bi, prema obećanjima na osnovi kojih su došli na vlast, trebao biti zatvoren „Jakuševec“, raspisan je natječaj za odvoz zelene trave. Nevjerojatno! Da postoji  neka knjiga apsurda, nešto slično kao Ginnessova knjigu rekorda, Zagreb bi u nju mogao biti upisan velikim slovima. Primat u „outsourcingu“ zbrinjavanja zelene trave osigurao bi mu stalno mjesto.  

Nije Zagreb raspisao natječaj samo za zelenu travu. Raspisao od obrade biološki razgradivog otpada pa sve do životinjskih fekalija. Ukupno 78,8 miliona Eura (bez PDV-a). Pogledajte prilog na kraju članka. Po tome će izgleda, za odvoz iz kućanstava odvojenog biootpada plaćati i preko 500 Eura po toni. Kao da se radi o najopasnijem otpadu, a ne nečemu iz čega se može proizvesti prvoklasni kompost. O tome više drugom prilikom.

Na osnovi ovog natječaja, svaki stanovnik Zagreba će slijedeće četiri godine plaćati 25 Eura godišnje. Prema „π x palac“, cijena odvoza otpada po domaćinstvu bi se morala čak udvostručiti. Naravno, to se neće dogoditi, barem ne do lokalnih izbora. Novac će se naći negdje drugdje, baciti u vjetar neznanju, umjesto da se za taj novac izgradi desetak vrtića ili stotine stanova.

Upozoravam. Pišem. Provociram. Ponekad i vrijeđam. Nema reakcija. Zar baš nikoga ne brine moje ponavljanje kako bi Resnik mogao biti „frankenstein“ u odnosu na „Jakuševec“? Da me se barem tuže zbog „neistina“ koje iznosim. Nema čak niti toga. A rješenje za zagrebački otpad je jednostavno. Ima li koga da mu to kažem?

Inače mene ne čudi da se u Zagrebu za sve i svašta raspisuju natječaji. Kada je formirana uprava Zagrebačkog holdinga, onda je pisalo da je jedan član došao iz naftnog sektora, jedan iz bankarstva i jedan iz računarstva. Takav sastav uprave je dobrodošao u nekoj rutinskoj djelatnosti, koja ne zahtjeva tehnološke promjene, pa se za sve i sva može koristi „outsorcing“. U komunalnom sektoru potrebno je osnovno znanje o njegovom funkcioniranju. Posebno u otpadu, jer postoje značajne razlike, ne samo među državama već i među kvartovima. Nije isto postupanje s otpadom za „Mamuticu“, u Dugavama, pod Sljemenom ili u Resniku.

Kako stanje postupanja s otpadom ne ide na bolje, i kako Holding puno toga „outsourcira“, zašto ne bi „outsourcali“ i upravljanje Holdingom. Privatnik ne bi platio puste milione da mu netko odveze sočnu zelenu travu. Ne znam da li bi kupio krave, ovce ili koze, ali bi sigurno znao da iznos od 78,8 miliona eura predstavlja više nego polovina iznosa za izgradnju Resnika. Znao bi i da se za taj novac može u korist stanovnika, livada i parkova, osigurati trajno zbrinjavanje komunalnog biootpada i bez Resnika. Kako sam se odlučio da neću umrijeti od skromnosti, pitao bi vjerojatno i mene, zašto mislim da bi Resnik mogao biti „frankenstein“ u odnosu na „Jakuševec“ i koje je to lako rješivo rješenje…..