Dok ste dužni, niste slobodni

„Danas smo ovdje da predstavimo nacrt državnog proračuna koji će zauvijek promijeniti povijest naše zemlje, kako bismo ponovno mogli biti velika Argentina kakva smo nekada bili.“ Ovim riječima je predsjednik Javier Milei predstavio prijedlog državnog proračuna u argentinskom kongresu. U nastavku slijedi skraćeni tekst govora prilagođen duhu hrvatskog jezika. Cijeli govor na španjolskom možete pročitati ovdje.

„Ovaj nacrt proračuna koji danas predstavljamo ovdje ima metodologiju koja štiti fiskalnu ravnotežu, bez obzira na ekonomski scenarij. To znači da će, bez obzira na to što se događa s gospodarstvom na makro razini, fiskalni rezultat nacionalnog javnog sektora biti uravnotežen. Ova fiskalna zaštita otvara novu stranicu u našoj povijesti, do sada nepoznatu. Od sada će Argentina biti solventna, s posljedičnim smanjenjem rizika zemlje, kamatnih stopa, a doći će povećanja ulaganja, produktivnosti, realnih plaća, a u konačnici, pada siromaštva. Zapravo, ne mogu ne komentirati da smo danas ovdje, u istom domu u kojem je u prosincu 2001. za vrijeme predsjedanja Adolfa Rodrígueza Saáa, pred punom dvoranom uz pljesak i usred ogromne buke proglašen bankrot Argentine. Taj bankrot, koji je slavila i pljeskala cijela vladajuća klasa, bio je početak populističkog ciklusa koji je uništio Argentinu.

Neki će se možda zapitati zašto sam večeras ovdje, ako je općenito onaj koji obično predstavlja državni proračun koji izvršna vlast predlaže Kongresu ministar gospodarstva. Odlučio sam to učiniti osobno iz dva razloga. Prvo, zato što sam ekonomist. I na to sam ponosan.

Drugi razlog zašto danas stojim ovdje je taj što sam došao predložiti nacrt proračuna koji je dijametralno drugačiji od onoga na koje smo navikli. Ne samo različit, već i najradikalnije različit u našoj povijesti. Iz prve ruke sam naučio da što je promjena dublja, to se mora uložiti veći napor. Zato smo danas ovdje, jer državni proračun nije samo još jedan zakon. To je zakon zakona. To je putokaz prema kojem ćemo poredati prioritete u našem upravljanju.

Kamen temeljac ovog proračuna je prva istina zdrave javne uprave, a istina koja je dugi niz godina u Argentini bila potisnuta, nulti deficit. Prva stvar koju treba shvatiti je da, kada vlade žele trošiti impulzivno, a nema prostora za daljnje povećanje poreza, kao što je slučaj u Argentini, jedini način da se to ostvari je posuditi novac ili ga naštampati u Centralnoj banci. Budući da političari ne razumiju proračunsko ograničenje i ne žele prestati trošiti, oni stvaraju deficite. Kako bi pokrili taj deficit, zadužuju se, ali budući da ne naprave potrebne reforme, ne mogu platiti dug. Tako smo postali najveći serijski neplatiš na svijetu.

Ali neispunjavanje obveza nije bezazleno. Bankrot vodi k bijegu kapitala. Tada počinju nedostajati dolari, a političari nemaju bolju ideju nego uspostaviti uvozne ili izvozne carine kako bi se dočepali dolara iz privatnog sektora. S druge strane, uspostavljaju kontrolu kapitala kako bi pokušali zadržati preostale oskudne dolare koje zemlja generira. Budući da zbog toga ponestaje kredita na financijskim tržištima, nemaju bolju ideju od štampanja novca što kako već znamo, generira inflaciju.

U borbi protiv inflacije uvode kontrolu cijena, za koju znamo već 4000 godina, da ne funkcionira. Izmišljaju propise koji uništavaju privatno vlasništvo, ometaju gospodarsku inicijativu, uništavaju kapital i posljedično povećavaju siromaštvo i bijedu. Ovo je tužna argentinska povijest onoga što političari i analitičari nazivaju ekonomskom politikom, koja nije ništa drugo nego sustavno kršenje vlasničkih prava građana u Argentini. Drugim riječima, deficit je pokriven samo dugom, koji nije ni više ni manji od budućih poreza i poreza na buduće generacije ili više sadašnjih poreza ili štampanja novca. U Argentini više ne mogu rasti porezi. Mi smo zemlja s najvišim porezima na svijetu. A kad tome dodamo činjenicu da je 50% gospodarske aktivnosti neformalno, tada formalno porezno opterećenje u Argentini iznosi oko 60%. Prava besmislica za zemlju koja očajnički treba akumulirati kapital.

Nakon što se isključi mogućnost povećanja poreza, drugi način rješavanja deficita je zaduživanje. Ali Argentina, kao najveći svjetski serijski neplatiš, nema pristup kreditima. A kada se ta alternativa iscrpi, deficit se plaća tiskanjem pezosa, koji krade od svih Argentinaca. Što se više novca izdaje, to manje vrijedi svaki pezo koji Argentinac ima u džepu, uz bolan dodatak da inflacija, koja je izravna posljedica izdavanja novca, pogađa najviše one koji imaju najmanje.

Problem deficita, međutim, nije nov. U Argentini smo imali fiskalni deficit od 113 u posljednje 123 godine, a tih 10 godina kada nismo imali deficit bilo je zato što je sve već eksplodiralo i bili smo u bankrotu. Nije slučajno da smo u prošlom stoljeću živjeli s pretjeranom inflacijom, a 2023. završili s najvećom godišnjom inflacijom na svijetu, iznad Venezuele i Libanona. Također nije slučajno da smo u posljednjih 120 godina prešli put od najvišeg BDP-a po glavi stanovnika na svijetu do zemlje u kojoj je 60% stanovništva siromašno. Glavni uzročnik svih argentinskih ekonomskih problema je fiskalni deficit, i to je jedina konstanta kroz našu povijest. Budući da je dug proizvod deficita, monetarno izdavanje je proizvod deficita, inflacija je proizvod financiranja deficita štampanjem novca, a uništavanje kapitala rezultat je zaduženosti koju stvara deficit. Stoga su siromaštvo i bijeda proizvod deficita.

Možda se pitate kome ovaj model koristi. Političarima koji ne poznaju proračunska ograničenja. Jer samo trošenjem novca koji nije njihov mogu stvoriti korist za sebe, svoje klijente i svoje prijatelje. Friedman je već rekao da nema goreg načina trošenja od državne potrošnje. Po njemu postoje četiri načina trošenja novca: trošiti vlastiti novac na sebe, trošiti vlastiti novac na druge, trošiti tuđi novac na sebe ili trošiti tuđi novac na treće strane. A budući da čovjek ne poznaje preferencije drugih niti je odgovoran za novac drugih, jer ne zna koliko je koštalo da ga dobije, najgori način trošenja novca je trošenje novca drugih na druge, što je upravo trošak države.

Politika je ovaj model krasila dobrim namjerama i bombastičnim teorijskim okvirima. Godinama smo ih slušali kako govore o socijalnoj pravdi, koja ne samo da nije pravedna, već je i krajnje nasilna, jer socijalna pravda podrazumijeva uzimanje od jednih da bi se dalo drugima, na temelju nedosljednog načela koje kaže da se tamo gdje postoji potreba rađa pravo. Ali problem je, dragi prijatelji, što su potrebe beskonačne, a resursi ograničeni. Zato, kada političar traži sve više i više potrošnje za raspodjelu novca koji ne postoji, u stvarnosti ono što radi je da vara cijeli argentinskog naroda. On se igra sa svačijom budućnošću kako bi usput postigao nekoliko političkih bodova s nekim dobro promišljenim govorom. Jer političar savršeno dobro zna da kada poveća javnu potrošnju, stavlja novac u jedan džep ljudi kako bi od njih dobio dvostruko više u drugom džepu. Zato smo stavili veto na prijedlog zakona o povećanju javne potrošnje koji je ovaj Kongres odobrio i zato ćemo staviti veto na sve projekte koji ugrožavaju fiskalnu ravnotežu. I to činimo jer nećemo biti suučesnici u prevari argentinskog naroda da usvoji populističke mjere. Jedini kontekst u kojem ćemo se složiti da razgovaramo o povećanju nekih troškova je kada zahtjev dolazi s izričitim objašnjenjem o tome koja će se druga stavka smanjiti. Ako ne, bit će stavljen veto.

Od 1901. do danas u Argentini su se dogodile 22 ekonomske krize. 20 od tih 22 karakterizira visok ili izravno ekstravagantan fiskalni deficit. Zemlja ima sve manji otpornost prema fiskalnoj distorziji. Naslijedili smo konsolidirani deficit od 15 posto BDP-a. Da se izrazim u opipljivim brojkama, prilagođavanje deficita od 15 posto BDP-a implicira da ćemo smanjili potrošnju za 90 milijardi dolara, što nije ništa drugo nego reći da taj novac vraćamo Argentincima. Drugim riječima, ne pretjerujemo kada kažemo da smo napravili najveću prilagodbu u povijesti.

Pri tome moram skrenuti pažnju da nas vođe svih boja i zastava često optužuju da nemamo upraviteljskih vještina. Njima poručujem: znate što? Upravljanje nije imenovanje tisuća dužnosnika u svim dijelovima države kada polovica tih područja ne bi trebala postojati. Upravljanje nije da nacionalni direktor potpiše rezoluciju o trošenju milijuna pezosa na usluge koje privatni sektor može pružiti bolje i jeftinije. Upravljanje se ne odnosi na izgradnju cesta koje ne vode nikamo.

Upravljati znači očistiti bilancu Središnje banke i deaktivirati dužničku bombu koju smo naslijedili. Upravljati znači smanjiti javnu potrošnju u rekordnom vremenu bez napuštanja najranjivijih skupina društva. Upravljati znači eliminirati posrednike koji su profitirali od siromaštva. Upravljati znači ukloniti beskonačne propise koji postoje u svim sektorima gospodarstva kako bi se olakšao život onima koji se stvaraju i rade. Uspjeti znači vratiti povjerenje privatnog sektora. Ukratko, upravljanje nije upravljanje državom; upravljati znači smanjiti državu kako bi društvo bilo veće.

U jednoj godini rješavamo katastrofu koju su naši prethodnici, djelovanjem ili propustom, stvarali više od 120 godina. Zato smo odlučili da je dio naše ostavštine zauvijek promijeniti metodologiju kojom se priprema proračun. Deficit je uvijek bio posljedica prvog razmišljanja o tome koliko potrošiti, a zatim smišljanja kako to financirati. Učinit ćemo to obrnuto, prvo razmišljajući o tome koliko moramo uštedjeti, a zatim ćemo vidjeti koliko možemo potrošiti. Zato predlažemo neprobojno fiskalno pravilo za ovaj proračun i za sve proračune koji dolaze od sada pa nadalje.

Prva pretpostavka od koje polazimo je da primarni višak mora biti jednak ili veći od iznosa kamata na dug koji treba platiti, tako da ako je primarni višak rezultat neto prihoda s tekućim i kapitalnim rashodima, primarni rashodi moraju biti jednaki ili manji od prihoda umanjenih za primarni višak. Odnosno, razina rashoda koji će se isplatiti bit će uvjetovana razinom primarnog viška koji će se postići, a koji će zauzvrat biti uvjetovan promatranim prihodima bez iznosa kamata koje treba platiti na dug.

Ipak, zaustavimo se sada na trenutak na potrošnji. Tekući rashodi sastoje se od zbroja automatskih rashoda nezakonito indeksiranih zakonom i diskrecijskih rashoda. Automatska potrošnja je komponenta potrošnje koja je indeksirana na inflaciju i druge makro varijable. Diskrecijska potrošnja nije indeksirana, pa bez obzira na to kolika je inflacija, ona ostaje ista. Prema ovoj novoj shemi koju predlažemo, ako su prihodi veći od procijenjenih, automatska potrošnja mogla bi se povećati u skladu s prihodima, ali diskrecijska potrošnja će ostati zamrznuta. S druge strane, gledajući prihode sada, kada je povećanje naplate prolazno, država će moći štedjeti, apsorbirati pezose ili smanjivati dug, što će omogućiti nastavak pada inflacije i/ili poboljšati profil argentinskog duga. A ako trajni gospodarski rast i, posljedično, povećanje dohotka bude strukturalno, država će moći vratiti društvu tu veću naplatu smanjenjem poreza, kao što smo obećali. S druge strane, ako gospodarstvo ne raste, a prihodi su niži od procijenjenih, automatska i diskrecijska potrošnja će se smanjivati, sve dok se ne postignemo nulti deficit. Stoga će ovaj put javni sektor, a ne privatni sektor, apsorbirati učinke poremećaja koje je pretrpjelo gospodarstvo.

Ova metodologija koju predstavljamo u državnom proračunu štiti fiskalni rezultat, bez obzira na makroekonomski scenarij. Nije važno što će se dogoditi s gospodarstvom, nije važno jesu li naše procjene točne ili pogrešne. Bez obzira na ekonomski scenarij, fiskalni rezultat uvijek će biti zajamčen.

No, da bi to bilo moguće, u Argentini si dugujemo iskrenu raspravu o tome s čime se nacionalna država mora nositi, a s čime ne. Navikli smo razmišljati o nacionalnoj državi kao o dadilji koja se mora brinuti o svemu, od hranjenja do zabavljanja svakog građanina. Ali kada država sebi prisvaja zadatke koji joj ne priliče, na kraju ne ispunjava temeljne odgovornosti. Tako dolazimo do države koja, u svojoj želji da ispuni sve želje svojih građana, ne može ni izdaleka ispuniti svoje osnovne obveze. Tako smo dosegli 50% siromaštva, povratak nepismenosti, vrtoglavi porast stope kriminala, energetsku mrežu koja ne može izdržati četiri dana vrućine zaredom, zapuštene oružane snage bez kapaciteta za odgovor, tragično sporu pravdu i javne bolnice bez zaliha koje nikoga ne mogu izliječiti. U međuvremenu, milijarde pezosa potrošene su na koncerte na kojima je sudjelovalo 300 ljudi, javne medije u službi militanata, ceste koje ne vode nikamo, donoseći zakone koji su se kretali od smiješnih i beskorisnih do štetnih.

Kao što je Ciceron rekao, što je carstvo bliže kolapsu, to njegovi zakoni postaju gluplji. Kirchnerizam je činio gluposti. Najgore od svega, ostavio nam je sustav u kojem 70% javne potrošnje odlazi na socijalnu potrošnju različitih vrsta. Hvalili su to kao uspjeh, ali zapravo je to humanitarna tragedija, jer znači da se više od 20 milijuna Argentinaca ne može uzdržavati vlastitim sredstvima bez pomoći države. Pomoći koja se financira krađom od dijela društva porezima. Ako netko misli da je to poželjno, dopustite mi da mu kažem da nije u pravu. Mislite li da to nije povezano s činjenicom da država tako loše obavlja svoje bitne zadatke?

Zato je vrijeme da se vratimo osnovama i ponovno odredim neke definicije. Temeljna stvar koju nacionalna država mora učiniti je osigurati makroekonomsku stabilnost, vanjske odnose i vladavinu prava. Točka. Svako drugo pitanje može se riješiti putem tržišta ili je u nadležnosti podnacionalnih vlasti.
Što je makroekonomska stabilnost? Da nema fiskalnog deficita, da postoji monetarna stabilnost, da nema inflacije i da je olakšan gospodarski rast. Olakšajte to jer privatni sektor odlučuje u što će ulagati, a ne neki birokrat koji je u sredini, usput nešto dobije.

Što je vladavina prava? Sigurnost kako bi se građani zaštitili od mogućih napada drugih na njihove živote i imovinu. Pravda za nepristrano rješavanje sukoba između građana i kažnjavanje onih koji krše zakon. I obrana koja će nas zaštititi od mogućih sukoba s drugim zemljama ili vanjskih prijetnji. Ponavljam, bilo koje drugo pitanje može se riješiti putem tržišta ili je u nadležnosti podnacionalnih vlada.

Mora se jednom zauvijek shvatiti da nije zadaća države miješati se u gospodarske procese. Ne vjerujemo u protucikličku ekonomsku politiku bilo koje vrste. Vjerujemo u slobodu, u vlasnička prava i slobodno izražavanje cijena. Ako je ekonomski ciklus stvaran, državi ne preostaje ništa drugo nego jamčiti makroekonomsku stabilnost i vladavinu prava. Ako ekonomski ciklus nije realnog porijekla već ga stvara država, to je isto kao da prihvatite da nam mafijaš slomi noge i onda nam ponudi štake. Ne želimo štake države, želimo živjeti u slobodi. Ne želimo da nam se slome noge.

Baš kao što je deficit u središtu problema, smanjenje potrošnje radi postizanja suficita bit će u središtu rješenja. Zašto? Jer to je jedini način da se Argentincima vrati plod njihovog rada koji im danas država krade porezima. Nulti deficit učinit će dug održivim, održivost duga smanjit će rizik zemlje i smanjiti financijske troškove, pridonoseći povećanju ulaganja i štednje, a posljedično i rastu realnih plaća, što je jedini način za smanjenje siromaštva. Zauzvrat, to će podrazumijevati manji budući porezni pritisak na porezne obveznike, što će značiti veći poticaj za ulaganja.

U globaliziranoj ekonomiji, a još više od postojanja Interneta, kapital je postao nomadski. Danas svatko može otvoriti račun u Sjedinjenim Državama ili Paragvaju bez napuštanja svog doma, a to čini kada traži bolje porezne uvjete od onih koje nudimo. Zato je imperativ da Argentina ponovno bude privlačna Argentincima. Moramo okončati s protjerivanjem kapitala naših sunarodnjaka previsokim porezima. Želimo da argentinske tvrtke ponovno budu konkurentne, kako bi mogle zaposliti više radnika, isplaćivati im bolje plaće i tako zaustaviti egzodus ljudskog kapitala koji doživljavamo više od 20 godina. Moramo se jednom zauvijek sprijateljiti s idejom da je najbolje za radnika poduzetnik koji ulaže.

Ali jedini način da porate broj tvrtki je da prestanemo stavljati ruke u džepove drugih i oslobodimo ih pakla propisa, dozvola i vrlo visokih troškova koje privatna aktivnost ima u Argentini. Da bismo došli do ove točke, predložili smo najambiciozniji plan strukturnih reformi u cijeloj argentinskoj povijesti.

Zahvaljujući ovoj mega reformi države koju smo pokrenuli, dosegnut ćemo razine ekonomske slobode slične onima u Njemačkoj, Francuskoj ili Italiji. Na čvrstom smo putu i odlučni da budemo najslobodnija zemlja na svijetu, jer će nam sloboda donijeti prosperitet i ponovno nas učiniti velikima.

Ovaj rat koji vodimo protiv javne potrošnje voditi će se u svim dimenzijama države, a također i u pokrajinskim i općinskim jurisdikcijama. Argentinci u cijeloj zemlji savršeno dobro znaju da za svaki pezo koji pokrajine i općine prestanu trošiti, mogu ga vratiti u obliku smanjenja poreza na dohodak ili drugih poreza. Ako se budu pridržavali ovih pravila, Argentinci će im biti zahvalni. Ali postoji nešto za što sam siguran da im Argentinci neće dopustiti. To je da kada nacionalna država ukine ili smanji porez, oni povećaju svoj. Neće hodati. Argentinci su buntovni narod i umorni od fantazija političara. Živimo ključni trenutak u našoj povijesti; Nemojte to podcjenjivati. Zapravo, kad sam ušao u politiku, istaknuo sam da nisam došao voditi jaganjce, već probuditi lavove. Kažem vam da ako ih niste vidjeli ili ne želite vidjeti, lavovi su se probudili.

Na kraju, želim se obratiti članovima ovog Kongresa. Ovo je ključni trenutak u povijesti naše zemlje; trenuci u kojima se tijek povijesti može promijeniti ne pojavljuju se često. Da je lako, ne bismo bili tu gdje smo danas. Stoga imamo priliku, više od prilike, obvezu iskoristiti ovaj trenutak. Zapamtite: što dublje zaronimo do dna mora, to više moramo plivati da bismo se izdigli na površinu. Ali jedini put do napretka je okončanje fiskalnog deficita, smanjenje javne potrošnje, ukidanje poreza i povjerenje u ostvarivanje slobode od strane Argentinaca.

Ako stvari radimo dobro, živjet ćemo u zemlji s ekonomskom stabilnošću, gdje će planiranje života, osnivanje obitelji ili pokretanje posla ponovno postati stvarnost. Ako učinimo stvari kako treba, bit ćemo na vrhu ljestvice ekonomskih sloboda u svijetu. Ako učinimo stvari kako treba, imat ćemo zemlju u kojoj će država ponovno biti sluga svojih građana, a ne njihov gospodar, kao što je rekao Milton Friedman. Ako učinimo stvari kako treba, preokrenut ćemo stoljeće poniženja na koje su Argentinci nepravedno osuđeni. Zato vam, poštovani članovi Nacionalnog kongresa, sadašnji nacionalni politički čas nudi dvije mogućnosti: jedna je učiniti upravo suprotno od onoga što smo radili više od 100 godina, uzletjeti i ponovno učiniti Argentinu velikom; drugi je nastaviti raditi isto kao i uvijek, ostavljajući sve kako jest i održavajući ovaj truli sustav koji iz dana u dan osiromašuje sve Argentince. To su dva puta. Znajte vi, članovi ovog časnog Kongresa, da je odluka o tome koju stranu povijesti želite ostati vaša.

Na kraju, želim ponovno citirati Marka Tulija Cicerona, velikog rimskog zakonodavca, koji je rekao: “Proračun mora biti uravnotežen, riznica mora biti nadopunjena, javni dug mora biti smanjen, arogancija javnih dužnosnika mora biti ublažena i kontrolirana, a pomoć drugim zemljama mora biti ukinuta kako Rim ne bi bankrotirao. Ljudi moraju ponovno naučiti raditi umjesto da žive na račun države.” Ova fraza stara je više od 2,000 godina.

Više od 2.000 godina, a iz toga niste ništa naučili.

Vjerujem da će ovaj časni Nacionalni kongres raspravljati o nacrtu državnog proračuna s odgovornošću i ozbiljnošću koju naša trenutna situacija zahtijeva. Neka Bog blagoslovi Argentince i neka nas prate nebeske sile. Živjela sloboda, dovraga!“

Premda još nema potpunu moć u Argentini, predsjednik Milei je uspio osjetno smanjiti inflaciju sa 25 posto mjesečno na 4,2 posto. Uspio je povećati dolarske depozite građana za 50 posto, pa sada oni iznose 24 milijarde dolara. Kad je došao na dužnost, prvo je devalvirao pezos za 54% i ukinuo regulaciju cijena proizvoda. Prepolovio je vladin kabinet, na devet ministarstava. Ukinuo je 50.000 javnih radnih mjesta, suspendirao sve nove ugovore o javnim radovima i ukinuo izdašne subvencije za gorivo i prijevoz, zatvorio državnu novinsku agenciju kao i agenciju za borbu protiv diskriminacija, ukinuo financiranje znanstvenih istraživanja, te financiranje nacionalne kinematografije, srezao sredstva sveučilištima, olakšao privatnicima otpuštanje radnika. Zahvaljujući tome vlada se mogla pohvaliti svojim prvim proračunskim suficitom u više od deset godina i dobila je odobrenje Međunarodnog monetarnog fonda na kreditni program od 44 milijarde dolara.

Milei se zbog tih restrikcija našao na meti brojnih kritika zainteresiranih strana i moguće je da kongres neće odobriti njegov proračun. Usredotočuje se na pravdu i sigurnost, s filozofijom ukorijenjenom u slobodi vlasništva i slobodnom tržištu. Ekonomski, Milei je pod utjecajem austrijske i čikaške škole ekonomije, dok John Meynard Keynesa smatra utjelovljenjem zla. Cijeni ekonomsku politiku bivše britanske premijerke Thacher nazvavši ju “velikom vođom”. Podržava privatizaciju u obrazovanju i zdravstvu, kao i brojnih tvrtki u državnom vlasništvu, te je za legalizaciju droge i prostitucije, te se kao gotovo svaki libertijaner protivi sindikatima.

S druge strane broj siromašnih je porastao za 20 posto, a BDP je pao za 2,5 post jer ljudi i država manje troše. Sigurno je lakše živjeti kada je mala inflacija, ali ona ionako nije puno značila osobama koje nemaju nikakve ušteđevine i koje žive od danas do sutra. Njima je puno važnije da dobiju socijalnu pomoć. I baš stoga je bitno da Ministarstvo deregulacije i transformacije države čim prije iznjedri reforme koje će pokrenuti privatni sektor te zemlje bogate prirodnim resursima litija, srebra, zlata, borona, olova, cinka, kositra, bakra, željeza, mangana, urana i nafte. Ogromnim poljima koja mogu nahraniti veliki dio svjetske populacije. Zemlje koja se ne mora bojati osvajačkih politika Kine, Rusije ili Amerike jer se nalazi takoreći na kraju svijeta.

Bilo bi super kada bi i hrvatske vlada mogla donijeti proračune koji bi bili bez deficita. Jasno da bi neka skupina zainteresiranih bila protiv, ali stvarno trebamo se pitati do kada ćemo biti taoci takvih skupina. Subvencijama i potporama nismo spasili poljoprivredu, gospodarstvo, kulturu, obrazovanje, sudstvo. Imamo slabu produktivnost, loše obrazovanje, ne zanimljivu kulturu i malo pravde.

Ekonomist govore da se dugotrajne investicije koje trebaju stvarati novu dodatnu vrijednost financiraju iz dugotrajnih izvora financija. To je točno. Problem je što države sve više tako financiraju kratkotrajnu potrošnju, i tako postaju vječni dužnik. Na kraju serije “Sluga naroda” Vladimira Zelenskog, predsjednik Ukrajine se žali da država nikada neće biti slobodna dok je nekome dužna. I u pravu je.