18. travnja 2024.

Iseljavanje i trava zelena

Iseljavanje iz Hrvatske

Devet od deset Hrvata vjerojatno bi se složilo da barem trećinu naše nacije čine idioti. Samo se ne mogu dogovoriti koja trećina. Nisu to samo “uobičajeni kandidati” koji misle da su ustaše ili komunisti bili pozitivci. Neka digne ruke gore tko se nije barem jednom ljutio na svoje sugrađane kada je politička većina za koju su glasovali ti neki sugrađani donijela drukčiju odluku nego što bi dotični želio. Iseljavanje, frustracija sunarodnjacima i našom politikom raširena je u cijelom hrvatskom društvu. Povezana je s niskom razinom socijalnog kapitala, posebice u obliku povjerenja.

Zašto glasno iseljavanje iz Hrvatske

Na Facebooku možete vidjeti da su mnogi ljudi doslovno depresivni, pogotovo zbog politike. Ne razumiju da je politika, pogotovo u demokraciji, pod utjecajem brojnih utjecaja u svakom trenutku, u obliku interesa milijuna pojedinaca. Kao rezultat toga, politička situacija kao rezultat ovih višestrukih pritisaka nikada neće odgovarati niti jednoj osobi 100 posto. I zato se ne isplati niti s njom povezivati ​​prve i posljednje nade niti dopustiti da o njoj ovisi naše psihičko blagostanje. Svatko mora oko sebe stvoriti svoj ugodan mali svijet u obliku profesionalnog samoostvarenja, obiteljskih i prijateljskih odnosa.

Frustracija dosadašnjim razvojem tako se stapa s osjećajem da nekim pojavama koje smo u prošlosti smatrali dječjim bolestima mlade demokracije i nezrele državnosti, ne možemo pobjeći ni nakon tri desetljeća. Spas za neke ljude, posebice intelektualce, u takvoj situaciji su glasna razmišljanja o iseljavanju iz Hrvatske.

Nema potrebe omalovažavati te ideje niti ih ismijavati. Uostalom, većinu Hrvata tradicionalno je istjerala iz Hrvatske neimaština i puko nastojanje da se zaradi više novca ili živi boljim životom nego što im je materijalno blagostanje nudila škrta domovina. Malo tko od tih ljudi mogao si je priuštiti raskošna razmišljanja o biti hrvatstva ili o mogućim rješenjima koja bi Hrvatsku učinila bogatijom zemljom. Trebali su uzdržavati sebe i svoje obitelji.

Većina ljudi odlazi bez pisanja dugih novinskih eseja o tome. Neki od njih znaju kako dobro zaraditi kod kuće, ali žele postati lideri u svom poslu. Stoga se odselili tamo gdje mogu dostići svoje profesionalno samoostvarenje.

Onda ima ljudi koji su otišli jer su doživjeli veliku nepravdu. Možda su ukazali na korupciju pa se ona okrenula protiv njih, ili su izgubili voljenu osobu zbog bolesti ili ozljede koju bi bolji zdravstveni sustav lako mogao izliječiti.

Ali ima i ljudi koji misle da će iseljeništvo riješiti neke svoje unutarnje previranja. I kada odu, i dalje su nezadovoljni, jer su zapravo problem koji su imali ponijeli sa sobom.

Svi imaju probleme

Sve zemlje imaju neke probleme. To vrijedi i za zemlje koje izvana izgledaju uzorno, jer tijekom kratkih turističkih posjeta vidimo da su ulice čiste, javni promet organiziran, a fasade obnovljene, ali ne osjećamo probleme koje proživljavaju njeni stanovnici. Čini nam se da je tamo trava zelenija.

Zamislite, na primjer, da ste programer i intelektualac frustriran među ostalim recimo nikakvim kaznama hrvatskog pravosudnog sustava za ubojstva, izazivanje prometnih nesreća ili privredni kriminal, a koči vas i tvrdoglavost kojom hrvatski političari inzistiraju na vatikanskim ugovorima.

Pa se preselite u Kaliforniju gdje ste dobili posao u Apple. Kaliforniju koju zamišljate kao progresivni raj i gdje u San Franciscu 58 godina nisu imali republikanskog gradonačelnika. Zemlju surfanja, dobre hrane, filmskih zvijezda. Tamo odjednom doživite razočaranje jer morate prekoračivati beskućnike koji leže po pločniku, paziti na ljudski izmet ili rabljene igle i strahovati da ćete ako zađete u pogrešnu ulicu biti opljačkani. Gdje uzimaju visoke porez, cijene kuća su ogromne, požari divovski, suše redovite, javno školstvo slabo.

Odjednom vam se čini da je ovakav napredak nekako previše za vaš ukus i počinjete se sve više ponašati poput nekog konzervativca. Nakon toga počinjete razmišljati o povratku kući ili o preseljenju u Texas (najnoviji trend je da se Kalifornijci sele ne samo u konzervativni Teksas ili Arizonu, već čak i u Meksiko za boljim životom).

Čovjek se u inozemstvu može susresti s izazovima za koje u domovini nije niti čuo. Svugdje ima nešto zapravo znači samo da ne savršenih ljudi i sistema ima posvuda.

Isljavanje lakše nego prije

Kada danas netko prijeti iseljenjem iz Hrvatske, to je znatno manje sudbonosna odluka nego primjerice stotinu ili pedeset godina. Tada su iseljenici zapravo prekidali skoro sve veze sa domovinom (osim u imovinskom smislu što je danas vidljivo u Dalmaciji prilikom pokušaja kupnje neke zemlje jer često se može naići da je nešto nemoguće kupiti jer je neki od vlasnika u Čileu na primjer).

Sadašnja prometna i komunikacijska sredstva omogućuju održavanje veze s domovinom na način koji je u prošlosti bio nezamisliv. Iako žive na suprotnom kraju svijeta, još uvijek čitaju vijesti iz hrvatske na Internetu ili gledaju hrvatske TV programe. Putem WhatsAppa ili Vibera su u vizualnom kontaktu s onima koji su im najbliži. Slobodno vrijeme provodi u raspravama na društvenim mrežama o politici i ekonomiji, gdje pokušavaju nametnuti svoje stavove kao da u Hrvatskoj plaćaju porez i govoriti nam kako da živimo. Hrvat se relativno lako odluči odseliti iz Hrvatske, ali je često vrlo teško izbaciti Hrvatsku iz njega. Bandić je dobar primjer za takvo ponašanje kada je odlučio izgraditi svoju vilu u selu u Hercegovini gdje se rodio, a ne tamo gdje je ostvario svoju gradonačelničku karijeru.

Iseljavanje nije uvijek konačna odluka

Ako Hrvatska želi napredovati, potrebni su joj ljudi koji je pokušavaju voljeti unatoč svim njezinim manama i nedostacima, kako percipiranim tako i stvarnim. Ako čovjek kod kuće ne nauči voljeti, može se dogoditi da neće voljeti ni u zemlji u koju se doselio. Najgora stvar od svega je osjećati se kao stranac posvuda.

Iseljavanje ne mora uvijek biti katastrofa. Mnogo puta to nije konačna odluka. Mnogi su se već vratili kući nakon nekoliko godina provedenih u inozemstvu – često kako bi se realizirali u Hrvatskoj s iskustvom i kapitalom stečenim u inozemstvu.

Međutim, oni koje tjera van prvenstveno frustracija uvjetima kod kuće ili stavovi i mišljenja dijela svojih sunarodnjaka (takvih je u principu najmanje), trebali bi postati dio nečega što će dovesti do tih željenih promjena. Utrošiti svoje vrijeme na tu „borbu“, a ne izbjegavati neugodne situacije.