Novi predsjednik Kolumbije – Abelardo Gabriel de la Espriella
U namjeri da vam skrenem pažnju na važne vijesti i to na one koje će vam mainstream medijska scena učiniti sve da ih ne zamijetite izvještavam vas da je 7. kolovoza 2026. Kolumbija dobila novog predsjednika. Novi predsjednik Kolumbije Abelardo Gabriel de la Espriella Otero, pravnik i poduzetnik bez prethodnog političkog iskustva, prisegnuo je u Caliju (prvi put od sredine 19. stoljeća mimo glavnog grada) i time formalno zatvorio četverogodišnje razdoblje Gustava Petra.
Taj prijelaz nije samo smjena osoba. On označava jasan raskid s prethodnom politikom prema oružanim skupinama i proizvodnji kokaina te se uklapa u širi regionalni pomak prema tvrđem, usklađenijem pristupu narko-trgovini. Gustavo Petro, prvi ljevičarski predsjednik u suvremenoj kolumbijskoj povijesti kako mu je mainstream tepao, temeljio je svoju strategiju na konceptu „Total Peace“.
Drugim riječima, bio je predsjednik po izboru narkokartela i zapadne ljevice istodobno. Njegova politika bila je paralelno pregovarati s više oružanih skupina – disidentskim frakcijama FARC-a, ELN-om i kriminalnim bandama- uz smanjenje militarizacije i naglasak na socijalne uzroke nasilja. Rezultat je, prema podacima UNODC-a, bio porast površina pod kokom, širenje utjecaja ilegalnih skupina i rast nasilja u gotovo svim regijama. Što bi Pablo Escobar dao za takvog predsjednika kao što je bio Gustavo Petro!?
Abelardo Gabriel de la Espriella je taj pristup proglasio iscrpljenim. U inauguracijskom govoru najavio je kraj dijaloga, povratak eradikaciji usjeva (uključujući zračnu fumigaciju herbicidima nove generacije), bombardiranje kampova, gradnju megazatvora i pridruživanje Trumpovoj alijansi Shield of the Americas. Poruka je izravna: članovi kriminalnih skupina imaju izbor podvrgnuti se zakonu ili se suočiti s punom snagom države.
Ovaj kolumbijski zaokret nije izoliran. U više zemalja Latinske Amerike – Argentini, Ekvadoru, Čileu, Peruu i drugima – na vlast su došli ili se učvrstili lideri koji favoriziraju represiju umjesto pregovora, jaču suradnju sa Sjedinjenim Državama i tretiranje kartela kao sigurnosne, a ne samo kriminalne prijetnje. Trumpova administracija potiče taj trend militariziranim operacijama, proglašavanjem kartela terorističkim organizacijama i stvaranjem regionalnih mehanizama.
Kolumbija, kao najveći proizvođač kokaina, postaje ključni partner u tom naporu. Riječ je o pomaku od politike koja je pod egidom pregovora s akterima kriminala vodila politiku koju su tražile narko-skupine i ekstremnoteroristički paramilitarci, prema otvorenoj konfrontaciji s temeljnim zlom Kolumbije.
Pri analizi ovog događaja korisno je preispitati i jezik kojim se on opisuje. Klasična lijevo-desna dihotomija, nastala u kontekstu Francuske revolucije i industrijskog doba, danas sve češće djeluje kao povijesno prevladani okvir. Ona pojednostavljuje složene procese i omogućuje mainstreamu da nepovoljne trendove – rast potražnje za redom, sigurnošću i suverenističkim politikama – diskreditira kao „desne“ ili „ekstremne“, umjesto da ih analizira u njihovoj konkretnosti.
Mnogi akteri koji se danas pozicioniraju kao „lijevica“ zapravo se najbliže podudaraju s onim što Thomas Piketty naziva brahmanskom ljevicom: kulturnom i obrazovanom elitom koja prioritizira vrijednosna i identitetska pitanja, dok materijalne i sigurnosne brige širih slojeva često ostavlja u drugom planu (ovo je, naravno, politički korektni eufemizam. U stvarnosti nije ih briga za šire slojeve. Briga ih je za cijenu kokaina koja će novom, usklađenom sveameričkom politikom, na žalost po naše elitiste, nužno porasti. Nakon benzina sada i koka! Pa taj Trump je stvarno zlo!)
U tom svjetlu, zaokret u Latinskoj Americi manje je ideološki „desni“ val, a više reakcija na konkretne neuspjehe prethodnih politika – porast nasilja, nekontroliranu proizvodnju droge i eroziju ne samo državnog autoriteta već i uništenje cijelog društvenog tkiva.
Naravno, tvrđi pristup nosi rizike. Povijest rata protiv droge pokazuje da se proizvodnja često premješta, a da nasilje u početnoj fazi može porasti. Uspjeh ovisi o provedbi, institucionalnoj snazi i tome koliko se uspije udariti na financijske tokove i međunarodnu potražnju, a ne samo na lokalne usjeve.
Ipak, politička činjenica ostaje: kontinent se kreće od pregovaračkog modela prema modelu konfrontacije sa zlom, a Kolumbija pod de la Espriellom stoji u središtu tog pomaka.
Taj proces zaslužuje pažnju bez ideoloških filtera. Umjesto da se događaji automatski svrstavaju u lijevo-desnu shemu, korisnije je gledati ih kroz prizmu stvarnih rezultata – sigurnosti, državnog kapaciteta i sposobnosti da se suoče s ilegalnim ekonomijama koje godinama narušavaju institucije i truju društveni poredak.
P.S. U punom prezimenu koje prema španjolskoj tradiciji uključuje i patronimike i matronimike drugih genercija (prezimena djedova i baka) pojavljuje se i prezime Jurich ili Juris, prezime majke njegova oca (de la Espriella; Otero je djevojačko prezime majke). Zanimljivo je kako naši mediji o tome nisu ništa napomenuli, za razliku od čileanskog ljevičara. Ali razumijem ih: on nije njihov ni po jednoj osnovi…
