Potres u Venezueli: prilika za novi početak?

Desetljećima smo navikli govoriti o Venezueli kao o paradoksu. Zemlja koja leži na najvećim dokazanim rezervama nafte na svijetu, 303 milijarde barela, a čiji građani kopaju po smeću. Zemlja koja je 2012. imala BDP od 370 milijardi dolara, a danas ima 118 milijardi. To nije bila recesija. To je bila koma. I kao kod svakog komatoznog bolesnika, pitanje dugo nije bilo hoće li ozdraviti, nego hoće li uopće preživjeti noć. Zato potres u Venezueli od 24. lipnja 2026. godine, onaj dvostruki udar od 7,2 i 7,5 stupnjeva kod Moróna, u toj priči djeluje kao okrutna ironija.

U državi koja je već bila u ruševinama, srušilo se i ono malo što je ostalo. Više od šest tisuća mrtvih, dvadeset tisuća beskućnika, deset milijardi dolara štete u zemlji koja nema deset milijardi. Ali povijest ekonomije nas uči nečemu kontraintuitivnom: katastrofe su ponekad jedini način da se prekine stagnacija. Ekonomist Joseph Schumpeter govorio je o “kreativnoj destrukciji” – da staro mora umrijeti da bi novo moglo nastati. U Venezueli staro nije htjelo umrijeti.

U La Guairi su se srušile zgrade građene bez armature, bez dozvole, s balkonima koji su držali na vjeri. Nijedna vlada ih ne bi srušila jer bi to bio politički samoubilački čin. Potres u Venezueli ih je srušio bez pitanja.

I to je prva šansa. Venezuela ne mora više popravljati nepopravljivo. Mora graditi ispočetka. I to po novim seizmičkim standardima, s novim urbanizmom. To je bolno čišćenje bilance, kao kad kirurg odstrani nekrotično tkivo da bi spasio nogu. Bolesnik u komi ne umire od same bolesti, nego od dehidracije. Venezueli je deset godina nedostajalo ono osnovno – kapital. A sada se, prvi put od 2019., infuzija vratila.

Potres u Venezueli nije kraj nego početak iskušenja

Novi Zakon o ugljikovodicima iz 2026. napravio je nezamislivo: rekao je privatnom kapitalu “možeš imati više od 50%”. Za zemlju Chavisma, to je kao da je Vatikan dopustio brak svećenika. I rezultat je trenutan: proizvodnja je porasla s 820.000 na 1,25 milijuna barela dnevno u samo šest mjeseci, najviše od sankcija.

Uz to dolazi humanitarna infuzija. USA, EU, UNHCR, američki spasilački timovi, pregovori o odmrzavanju četiri milijarde dolara venezuelanskog zlata u Londonu. To je novac koji ulazi s etiketom i nadzorom. Teže ga je ukrasti nego naftnu rentu ili zlato u Fort Knoxu.

I tu se rađa građevinski procvat. Svaka milijarda štete, u ekonomiji koja je deset godina bila mrtva, znači multiplikator. Cement, željezo, kamioni, inženjeri, zidari. U zemlji gdje je 7,7 milijuna ljudi otišlo, svako radno mjesto na skeli je pozivnica da se netko vrati. MMF zato i prognzira 4 do 6 posto rasta za 2026. Ne zato što je Venezuela zdrava, nego zato što je toliko dugo bila bolesna da je i najmanji pomak ogroman.

Venezuela danas ne liči na bolesnika koji umire kod kuće. Liči na bolesnika koji je konačno prebačen u bolnicu i dobio je terapiju. Na monitoru se vide pomaci. Tlak se diže kako prihodi od nafte rastu, kako dolari ulaze. Kranovi bi se trebali pojaviti ovako i onako, ali sada dolaze ekspresno, kao defibrilator umirućem od zastoja srca.

Ali u medicini postoji pojam – najkritičnijih 48 sati nakon buđenja iz kome. Tada pacijent u deliriju sam sebi počupa sondu i infuziju. Za Venezuelu, tih 48 sati trajat će dvije godine. Ako se obnova Venezuele pretvori u monopol tri tvrtke bliske vlasti, dobit će novu favela-gradnju koja će pasti na idućem potresu ili ako se sav novac od nafte opet potroši na uvoz gotovih kuća iz Turske umjesto na tvornicu cementa u Carabobu, dobit će nizozemsku bolest 2.0.

Za one nisu upoznati s tim ekonomskim pojmom, nizozemska bolest znači ako nafta opet skoči na 1,8 – 2 milijuna barela, uz cijenu od 100 dolara po barelu, vladi će biti lakše uvoziti sve nego graditi domaću industriju. Onda boom građevine ostaje uvoz građevine. Ako se ne vrati povjerenje u vlasništvo, u rad kao jedini način časne zarade, neće se vratiti ni ljudi, a bez ljudi nema oporavka.

Venezuela više nije pitanje hoće li preživjeti. To pitanje je potres u Venezueli paradoksalno riješio – jer ju je natjerao da zatraži pomoć.

Pravo pitanje sada je: kakva će Venezuela izaći iz te bolnice? Hoće li to biti onaj stari, koji je mislio da nafta rješava sve ili netko novi, tko je shvatio da se kuća ne gradi na nafti, nego na temeljima. Odgovor nećemo vidjeti u MMF-ovim tablicama. Vidjet ćemo ga za godinu dana u Morónu i Puerto Cabellu. Ako tamo budu kranovi, buka i prašina – terapija je uspjela.

Najveći kapital Venezuele nije nafta, nego 7,7 milijuna ljudi koji su otišli. Vratit će se samo ako vide da bolnica nema samo infuziju, nego i liječnike koji znaju što rade. To znači demokraciju, neovisno pravosuđe i poštovanje imovinskih prava.