Parlamentarni izbori u Nizozemskoj
Foto: Reuters
Parlamentarni izbori u Nizozemskoj ponovno su otvorili pitanje stabilnosti liberalnih demokracija u Europi i granica populizma u suvremenoj politici. Nakon nekoliko turbulentnih godina u kojima je desnica, predvođena Geertom Wildersom, dominirala nizozemskim političkim prostorom, birači su ovoga puta izabrali drugačiji smjer, a njegova Stranka za slobodu (PVV) doživjela solidan poraz.
Wilders i njegovi nacionalistički europski saveznici – Alternativa za Njemačku, Nacionalna fronta u Francuskoj, Reformna stranka u Ujedinjenom Kraljevstvu i drugi – imali su doduše u prošlosti hrabrosti otvoriti tabu temu migracija koju socijalisti i zeleni često zanemaruju ili umanjuju, no to ne znači da znaju upravljati državom. Wilders to nije uspio dokazati i razočarao je svoje glasače i one koji su riskirali ulazak u vladu s njim.
Nakon objave rezultata Wilders je po uzoru na Trumpa na društvenoj mreži X izjavio da je bilo nepravilnosti u brojanju glasova na izborima, međutim za svoje tvrdnje koje je objavio nakon što je liberalna stranka D66 pobijedila na izborima, nije pružio dokaze osim SMS poruka navodnih svjedoka nepravilnosti.
Najveći dobitnik ovih izbora su Liberalni demokrati (D66) predvođeni Robom Jettenom, koji su ostvarili svoj najbolji izborni rezultat do sada, a sam Jetten se nalazi u najizglednijoj poziciji da postane novi premijer. Tijekom kampanje on se usredotočio na teme koje muče cijelu Europu – stanovanje, obrazovanje i povjerenje u institucije. Nizozemska se ubraja među zemlje s najnižom dostupnošću stanovanja u Europskoj uniji, što se jasno odrazilo i na raspoloženje birača, osobito među mladima i studentima.
Drugi veliki dobitnik ovih izbora, Kršćansko-demokratski apel (CDA), i koja je osvojila 5. mjesto, je poput D66 gradila svoju poziciju posrednika u polariziranom društvu, i time u odnosa na 2023. godinu osvojila 13 više mjesta u parlamentu.
Vođa konzervativno-liberalne stranke VVD-a, 3. po snazi, Dilan Yesilgoz, izjavila je prije izbora da koalicija s blokom Zelenih i laburista “ne bi funkcionirala” te se izjasnila za suradnju desnog centra jer su odnosi između nje i vođe lijevo-zelene stranke GL-PvdA, FransaTimmermansa bili narušeni. No kako lijevo-zeleni blok u ponedjeljak bira novog vođu, jer je Timmermans podnio ostavku nakon izbornog poraza, postoji velika mogućnost da u buduću koaliciju uđu ipak i oni.
Velika radost zbog Wildersova poraza još je uvijek neosnovana, jer problemi koji ekstremistima otvaraju prostor za djelovanje ne nestaju preko noći. Površne prilagodbe glavnih stranaka po pitanjima važnih tema rijetko dovode do stvarnih promjena koje bi slomile sustav iz kojega proizlaze polarizacija i nezadovoljstvo. Sklonost birača ekstremu ne odgovara uvijek stvarnom ekstremizmu, već je odgovor na društvenu nepravdu. Ako nova vlada ne uspiju ponuditi konkretne odgovore na rastuće socijalne i ekonomske nejednakosti, prostor koji danas zauzimaju umjerene snage sutra bi se lako mogao otvoriti novom valu populizma.
Sudbina Geerta Wildersa tako postaje više od nacionalne priče. Ovi parlamentarni izbori u Nizozemskoj su podsjetnik cijeloj Europi da politički uspjeh ne proizlazi iz bučnih parola, nego iz sposobnosti da se odgovori na stvarne potrebe građana.
Ono što pri svemu tome treba uzeti u obzir je da su nizozemski izbor za parlament najdemokratskiji od svih jer je cijela zemlja jedna izborna jedinica, a izborni prag je samo 0,7 posto. To omogućuje da svaka politička opcija uz malo truda ima veliku šansu ući u parlament i sprečava da jedna stranka kao što je to kod nas HDZ odlučuje o svemu, a građani nemaju osjećaj da je njihov glas propao jer nije otišao po D’Hondtovoj metodi koja se kod nas primjenjuje vodećoj stranci. Po nizozemskom modelu HDZ bi s partnerima osvoji 53 saborskih mjesta (samostalno još manje) umjesto 61 i pitanje je da li bi uspjeli bez još šire podrške nego što je ova sada formirati vladu.
Ima taj izborni model po nekima nedostataka jer često dugo traje formiranje vlade, a široke koalicije znače da svaka stranka mora pristati na kompromis, često rezultirajući vrlo općim i neodređenim politikama. To vodi do percepcije da nitko zapravo ne preuzima odgovornost, jer se odluke „razvodne“ kroz kompromis. Premda sustav odražava volju birača vrlo precizno, proces vladanja je spor i složen. Kritičari kažu da „nitko zapravo ne vlada“, jer sve odluke moraju proći kroz duge pregovore unutar koalicije. Također budući postoji samo jedna nacionalna lista, zastupnici nisu izravno povezani s određenim geografskim područjem, pa neki smatraju da to smanjuje odgovornost i osjećaj zastupljenosti lokalnih interesa. No pitanje je kakve na primjer veze ima Nikola Grmoja sa Siskom (bio je nositelj MOST-a u 6. izbornoj jedinici) ili Arsen Bauk sa Zagrebom (nositelj liste 1. izborne jedinice koalicije Rijeke pravde) i koliko oni štite interese Siska ili Zagreba.
