Priznanje Palestine: korak naprijed ili zabluda?

21. i 22. rujna, pet zapadnih zemalja – Ujedinjeno Kraljevstvo, Portugal, Australija, Kanada i Francuska – priznale su „postojanje“ Palestine kao države, ali Hrvatska nije. Priznanje Palestine kao države postalo je važan politički korak na međunarodnoj sceni, ali Hrvatska još uvijek nije spremna učiniti taj korak. Neki će reći da je to kod nas pobjeda desnice nad antifa–LGBT ljevicom, ali to je daleko od istine. I među ljevicom i među desnicom postoje ljudi koji su za ili protiv priznanja, ali oni unutar svojih stranaka nisu došli do izražaja.

Tvrdnja da je Palestina država nesumnjivo je više izraz težnje nego stvarnosti. Kako je prije više od stotinu godina definirao Georg Jellinek (filozof i politolog, jedan od najutjecajnijih teoretičara države i prava na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće i jedan od osnivača moderne teorije države), država mora posjedovati tri karakteristike da bi uistinu bila država. Naciju, teritorij i vlast. Tko je dio palestinske nacije manje-više je jasno, ali situacija je mnogo lošija u području druga dva uvjeta. Ne samo da Palestina danas ne kontrolira vlastiti teritorij, nego se palestinske frakcije ne mogu ni međusobno dogovoriti o tome koji je to teritorij. Trebaju li polagati pravo na teritorij pod jordanskom i egipatskom upravom do 1967. ili na cijeli teritorij britanskog mandata prije njegova završetka 1948.?

Kada govorimo o vlasti odnosno moći, Palestinska samouprava ne kontrolira čak ni cijeli teritorij koji joj je dodijeljen Sporazumom iz Osla iz 1993. godine. U Zonu A, koja čini oko 18 % Zapadne obale i u kojoj se nalaze gradovi Nablus, Ramallah, Betlehem, Jenin, Tulkarem, Kalkilija i Jerihon, a koja je pod punom civilnom i sigurnosnom kontrolom Palestinske samouprave, Izraelci obično ne ulaze, osim u vojnim akcijama. U Zoni B, koja čini oko 22 % Zapadne obale i obuhvaća mnoga palestinska sela i ruralna područja, Palestinska samouprava vodi civilne poslove (školstvo, zdravstvo, općine), ali sigurnost dijeli s Izraelom. Zona C, koja čini oko 60 % Zapadne obale, pod potpunom je izraelskom civilnom i vojnom kontrolom. U toj zoni Izraelci grade svoja naselja i obrađuju većinu poljoprivrednog zemljišta, dok su gradnja i razvoj Palestincima strogo ograničeni ili zabranjeni.

Zapadna obala površine je oko 5.800 km², pri čemu Zone A i B zajedno zauzimaju oko 2.200 km² i u njima živi između 2,3 i 2,8 milijuna isključivo Palestinaca. Za usporedbu, zamislite da u Brodsko-posavskoj županiji živi 2,3 milijuna ljudi. U najvećoj Zoni C živi između 750.000 i 900.000 stanovnika, pri čemu Izraelci čine većinu. Kada se pogleda karta, vidljivo je da te zone nisu kompaktne i da je nemoguće to jednostavno riješiti bez iseljenja oko 500.000 Izraelaca. Pri tome još nismo uzeli u obzir Istočni Jeruzalem.

Gaza je drugačiji slučaj. Za početak to je kompaktan teritorij bez izraelskih naselja. Ondje je od 2006. godine svu vlast ima Hamas. No ni Hamas u Gazi ni Fatah na Zapadnoj obali nisu kontrolirali granicu niti zračni prostor. Stoga je više nego upitno ispunjava li Palestina uvjete za državnost koje su postavili Jellinek i Konvencija iz Montevidea o pravima i dužnostima država iz 1933. godine.

Priznanje Palestine zapravo je priznanje stvarnosti koju je britanska Peelova komisija uočila već 1937. godine. Da Židovi i Palestinci ne žele i ne mogu trajno živjeti u jednoj državi te da sporni teritorij stoga mora biti na neki način podijeljen.

Peelova komisija, službeno Palestine Royal Commission, osnovana je 1936. godine od strane britanske vlade kako bi istražila uzroke arapske pobune u Palestini. U svom izvještaju, objavljenom 7. srpnja 1937., zaključila je da je glavni problem u zemlji sukob dviju nespojivih nacionalnih težnji. Židovske, koja je tražila ostvarenje nacionalnog doma u skladu s Balfourovom deklaracijom, i arapske, koja je odbacivala židovsku imigraciju i samu pomisao na osnivanje židovske države. Komisija je ocijenila da mandatni sustav više nije održiv jer Britanija ne može istodobno ispunjavati obveze prema obje strane.

Kao rješenje, komisija je predložila podjelu Palestine na tri dijela. Židovsku državu u Galileji i uz obalu (oko petine teritorija), arapsku državu koja bi bila povezana s Transjordanijom te područje pod britanskom upravom koje bi obuhvatilo Jeruzalem i sveta mjesta.

Židovski je pokret, iako nezadovoljan malim teritorijem, prihvatio podjelu kao prvi međunarodni prijedlog za osnivanje vlastite države. No, Arapi su odlučno odbili plan, ne želeći pristati na nikakvu podjelu zemlje. Zbog snažnog arapskog otpora i rastućih napetosti, prijedlog Peelove komisije nikada nije bio proveden.

Iz perspektive međunarodnog prava, priznanje države je izrazito politički čin koji ništa ne zahtijeva niti zabranjuje. Priznaje li država neovisnost Kosova, Palestine ili čak Hrvatske, njezina je suverena odluka i može zauzeti bilo kakav stav o tome. Međutim, upitno je je li takvo diplomatsko priznanje Palestine produktivno u postizanju kompromisa između sukobljenih strana.

Podržavatelji Hamasa mogli su steći dojam da im se rat nekako isplatio, pogotovo jer su Ujedinjeno Kraljevstvo, Portugal, Kanada i Australija poduzeli takav korak prije nego što su oslobođeni taoci koje je Hamas oteo tijekom svoje invazije 7. listopada 2023. godine.

Priznanje Palestine od strane zapadnih država, poput priznanja Izraela od strane Arapa, bila je šlag na torti koja je trebala motivirati obje strane da pronađu diplomatsko rješenje svog sukoba. No, priznanjem Zapadne države su time prerano odustale od dijela svoje moći i utjecaja na buduće pregovore, a zauzvrat nisu dobile ništa.

Međutim, činjenica je da u godinama prije 7. listopada nije bilo smislenog mirovnog procesa između Izraela i Palestinaca. Sporazumi iz Osla, potpisani između Izraela i Palestinske oslobodilačke organizacije 1993. i 1995. godine, Palestincima su omogućili određeni stupanj političkog priznanja i ograničene samouprave, ali ne i državnost kakva se podrazumijeva u međunarodnom pravu. Prvi važan dobitak bio je službeno priznanje PLO-a kao legitimnog predstavnika palestinskog naroda, čime je postao pregovarački partner Izraelu i relevantan međunarodni subjekt. Drugi, sporazum je uspostavio Palestinsku samoupravu (Palestinian Authority), kojoj je dodijeljena civilna vlast i djelomična sigurnosna kontrola nad dijelovima Zapadne obale i Pojasa Gaze. Najkonkretniji rezultat sporazuma bila je teritorijalna podjela Zapadne obale na spomenute tri zone.

Oslo je uspostavio okvir, ali ne i rješenje. Umjesto da bude odskočna daska prema miru, pretvorio se u zamrznuti status quo. Palestinci su dobili ograničenu samoupravu bez suvereniteta, a Izrael je zadržao kontrolu nad većinom teritorija. Budući da su očekivanja bila različita – Palestinci su čekali državu, a Izraelci sigurnost – obje strane su na kraju zaključile da druga strana nije ispunila obećano. Zbog toga proces nikada nije prešao iz privremenog u trajno rješenje.

Razlog zašto zapadne države nisu priznale palestinsku neovisnost prije nije bila samo pragmatična podrška Izraelu kao važnom savezniku u regiji ili simpatije za židovsku državu, već i činjenica da su kompromisne prijedloge do sada uglavnom odbacivali Palestinci. Štoviše, u zapadnim prijestolnicama dugo je postojao strah da bi priznanje Palestine zakompliciralo pregovore o budućim granicama. One nikada nisu bile jasno definirane, a Zelena linija, temeljena na primirju iz 1949., obje su strane smatrale samo privremenim rješenjem dok se karte ne podijele ponovno u budućnosti.

Britansko Ministarstvo vanjskih poslova izjavilo je kako „priznaje palestinsku državnost unutar privremenih granica temeljenih na linijama iz 1967., uz ekvivalentne teritorijalne razmjene koje će biti finalizirane u budućim pregovorima“. Drugim riječima, London priznaje postojanje Palestine, ali nije siguran u njezine točne granice. Takvo priznanje neovisnosti može izgledati čudno, no ne bi trebalo zasjeniti razmjere izraelskog diplomatskog poraza. Netanyahuova vlada izgubila je simpatije većeg dijela Zapada, a manje od dvije godine nakon početka rata u Gazi, malo tko se u javnoj raspravi sjeća da je Hamas, a ne Izrael, započeo rat i da upravo Hamas snosi odgovornost za njega. Činjenica da Palestinu sada priznaju zemlje tradicionalno prijateljske prema Izraelu znak je da Netanyahuov pristup gura zemlju u sve veću političku izolaciju.

U najboljem slučaju, s rastućim diplomatskim pritiskom, situacija bi se mogla ponovno pokrenuti i moguće je da će buduća izraelska vlada morati nastaviti pregovore o stvaranju neovisne palestinske države. Međutim, čini se da to također opravdava pristaše Hamasa koji su u prošlosti odbijali kompromis jer su vjerovali da je vrijeme na njihovoj strani. Sada, nakon intervjua za CNN u kojem je glavni pregovarač Hamasa, Ghazi Hamad, izjavio laži kako su 7. 10. 2023. ciljali isključivo izraelska vojna postrojenja i da nikada nisu namjeravali oteti civile, te da ne žali zbog svojih postupaka tog dana niti posljedica koje su izazvali, nitko ne vjeruje da će budući pregovori na kraju uspjeti.