Rat u Ukrajini neće zaustaviti Koalicija voljnih

München, München, München, čuje se skandiranje povodom aktualnih grozničavih mirovnih pregovora vezanih uz rat u Ukrajini. O Ukrajini se ne smije odlučiti bez Ukrajine, ne smije biti predana agresoru, upozoravaju. Ali Münchenski sporazum nije jedini loš međunarodni ugovor sklopljen u 20. stoljeću. Sramotnost Münchena vrlo je brzo postala poznata, te je stoga kasnije proglašen nevažećim. No to nije jedini mirovni ugovor koji je trebao osigurati mir u Europi, a nije. Većina komentatora i analitičara zaboravila je na Ugovor iz Locarna koji je trebao osigurati vječni mir u Europi, a koji je završio kao puki komad papira.

Počeci 1920-ih bili su vrlo nestabilno razdoblje za Europu. Kontinent se oporavljao od Prvog svjetskog rata. Poražena Njemačka odbila je prihvatiti uvjete Versajskog ugovora, koji joj je oduzeo dio teritorija i nametnuo velike reparacije, a Berlin je aktivno sabotirao provedbu ugovora i pokušavao ga odgoditi.

Nakon što je više puta propustila ispuniti uvjete plaćanja reparacija, Francuskoj je ponestalo strpljenja te je u siječnju 1923. zajedno sa Belgijom započela okupaciju Ruhra, jedne od ekonomski najvažnijih regija Njemačke. Francuska i Belgija su odlučile osigurati reparacije preuzimanjem kontrole nad proizvodnjom ugljena i čelika. Okupacija je trebala služiti i kao pokazivanje odlučnosti da se Versajski ugovor mora poštovati.

Hiperinflacija i kaos u Weimarskoj Republici

Kada su Francuzi ušli u Ruhr, naivno su računali da će njemački radnici nastaviti raditi. Umjesto toga, oni su masovno prestali odlaziti na posao, čime su paralizirali cijelu regiju. Njemačka vlada podržala je pasivni otpor i najavila da će svim štrajkačima isplaćivati izgubljene plaće i nadnice. Kako to nije mogla financijski izdržati, odlučila je jednostavno tiskati novac, čime je pokrenula spiralu hiperinflacije (premda to nije bio jedini uzrok). Zbog toga se cijela država ubrzo našla u ekonomskom kaosu. Vlada u Berlinu pala je u kolovozu te iste godine, a zamijenio ju je kabinet na čelu s Gustavom Stresemannom. On je znao da bez suradnje s pobjednicima Njemačka ne može izaći iz krize, pa je u rujnu 1923. obustavio politiku pasivnog otpora i izjavio spremnost na suradnju.

Kako bi zaustavio inflaciju, Stresemann je uveo privremenu valutu, Rentenmark, kao zamjenu za bezvrijednu dotadašnju marku. Budući da nije bilo zlata za pokriće, nova valuta bila je osigurana državnim zemljištem korištenim za poljoprivredu i gospodarstvo. Otuda i naziv Rentenmark. Zahvaljujući toj mjeri inflacija je zaustavljena, a već 30. kolovoza 1924. privremena valuta zamijenjena je Reichsmarkom.

Nagrada za suradnju s pobjedničkim silama i stabilizaciju gospodarstva bio je Dawesov plan, koji je uspostavio novi postupni raspored plaćanja ratne odštete, predvidio veliki zajam za dodatnu stabilizaciju njemačke valute i omogućio završetak okupacije Ruhra. Dawesov plan kasnije je zamijenjen Youngovim planom iz 1929. godine i drugim sporazumima (Njemačka je reparacije za Prvi svjetski rat konačno isplatila tek prije pet godina).

Stresemann, koji je napustio dužnost kancelara u studenom 1923., ali je ostao u vladi kao ministar vanjskih poslova, nastavio je politiku suradnje i približavanja zapadnim silama. Nadao se da će im to dati manevarski prostor kako bi Njemačka ponovno postala prvorazredna sila. Stoga je Francuskoj i Britaniji predložio pregovore o mirnom rješavanju spornih pitanja, što je u konačnici dovelo do Sporazuma iz Locarna.

Granice na Zapadu i Istoku: povijesne pouke za rat u Ukrajini

U listopadu 1925. predstavnici Njemačke, Francuske, Velike Britanije, Belgije, Italije, Poljske i Čehoslovačke okupili su se u švicarskom gradu Locarnu na obali jezera Maggiore kako bi razgovarali o organizaciji Europe. Na toj konferenciji Njemačka je priznala svoje zapadne granice s Francuskom i Belgijom te prihvatila demilitarizaciju Porajnja kako je bilo određeno Versajskim ugovorom. Kao nagradu, Berlin se mogao pridružiti Ligi naroda, prethodniku Ujedinjenih naroda.

Ali oko granica na istoku situacija je potpuno drugačija. Stresemann je odbio priznati granice s Poljskom i Čehoslovačkom. Pristao je samo na neobvezujuću arbitražu. Nadao se da će rješavanjem pitanja na zapadu dobiti prostor za reviziju granica, uglavnom s Varšavom, na koju je planirao izvršiti diplomatski i ekonomski pritisak. Zato su Francuska, Velika Britanija i Italija odlučile jamčiti sigurnost Čehoslovačke i Poljske, ali bez eksplicitnog obećanja vojne intervencije. To je 1938. imalo goleme posljedice u Münchenu.

Ugovor iz Locarna odmah je kritiziran zbog toga što je uveo dvije kategorije granica u Europi. One na zapadu bile su fiksne i nepromjenjive, dok su se one na istoku mogle revidirati u bilo kojem trenutku. Premda je Sporazum iz Locarna stvorio takvu podjelu, u početku je prevladao entuzijazam. Stresemann, bivši francuski premijer i ministar vanjskih poslova Aristide Briand i britanski ministar vanjskih poslova Austen Chamberlain (stariji brat Nevillea Chamberlaina) dobili su Nobelovu nagradu za mir. Europu je obuzeo „duh Locarna“. Optimistično uvjerenje da se svi problemi mogu riješiti diplomacijom i međunarodnom suradnjom.

Na tragu Ugovora u Locarnu u Parizu je 27. kolovoza 1928. potpisan Kellogg–Briand pakt, poznat i kao Pakt o odbacivanju rata ili Pariški pakt. Međunarodni sporazum kojim su se države potpisnice obavezale da se odriču rata kao sredstva rješavanja međunarodnih sporova i da će sukobe pokušati rješavati mirnim putem. Inicijatori pakta bili su Aristide Briand i američki državni sekretar Frank B. Kellogg.

Pakt je u početku potpisalo 15 država, među kojima su bile Sjedinjene Američke Države, Francuska, Velika Britanija, Njemačka, Italija i Japan, a kasnije mu se pridružilo više od 60 zemalja. Njegov značaj ležao je u pokušaju da se poslije Prvog svjetskog rata izgradi međunarodni poredak zasnovan na miru i suradnji.

Ipak, sporazum je imao ozbiljna ograničenja. Nije predviđao mehanizme za njegovo provođenje, niti sankcije za države koje bi ga prekršile. Zbog toga je ubrzo izgubio svoju praktičnu vrijednost, jer su agresije Japana na Kinu 1931., Italije na Etiopiju 1935. i Njemačka militarizacija Porajnja 1936. pokazale da pakt ne može zaustaviti vojne sukobe.

Zanos oko Ugovora iz Locarna potrajao je do otprilike 1929. Te godine je u Sjedinjenim Državama izbila Velika depresija, koja je stavila svjetski sustav na kušnju. Njemačko je gospodarstvo teško stradalo zbog uvođenja američkih carina. Stresemann je pokušao pronaći novo diplomatsko rješenje, ali je u rujnu doživio moždani udar i umro u dobi od 51 godine. 1932. umro je i Aristide Briand, koji je zajedno sa Stresemannom bio glavni zagovornik mirovne politike. Njihov odlazak označio je kraj razdoblja diplomatske suradnje.

Velika ekonomska kriza ponovno je gurnula Njemačku u kaos, što je naposljetku dovelo naciste na vlast 1933. godine. Pod Hitlerom je Njemačka odbacila politiku suradnje i počela agresivno kršiti međunarodne sporazume.

Dolaskom Hitlera na vlast Francuska se osjećala sve ugroženije, pa je zagovarala koncept kolektivne sigurnosti kroz Ligu naroda. Kako je Sovjetski Savez 1934. primljen u Ligu, Francuskoj se činilo logičnim sklopiti savez s Moskvom. Već 1935. potpisala je sporazum o uzajamnoj pomoći u slučaju napada Njemačke ili države koja bi je podržala. Ipak, provedba tog sporazuma bila je ograničena jer je vojna pomoć trebala biti odobrena kroz Ligu naroda i koordinirana s drugim saveznicima, prije svega s Poljskom i članicama Male Antante.

Hitler je tvrdio da je Francuska sklapanjem saveza sa Sovjetskim Savezom prekršila Locarnske ugovore te je u ožujku 1936. to iskoristio kao izgovor za remilitarizaciju Rajnske oblasti izravno kršeći sve sporazume. Locarnski ugovor izričito je predviđao remilitarizaciju Porajnja kao legitimni razlog za pokretanje rata protiv Njemačke.

Francuska je, prema sporazumu, imala pravo intervenirati i istjerati Nijemce, koji tada još nisu imali snažnu vojnu mašineriju. Međutim, Pariz nije imao hrabrosti upustiti se sam u vojnu avanturu. Kada je London odbio sudjelovati u intervenciji, unatoč tomu što je bio jedan od jamaca Locarnskog ugovora, svaka francuska pomisao na reakciju potpuno je iščezla. Da je Francuska intervenirala, Hitler je već imao spremnu naredbu za povlačenje njemačkih trupa bez borbe, a povijest bi krenula drugim smjerom.

Hoće li budući sporazum za rat u Ukrajini biti samo “komad papira”?

Ono što ovaj, ali i slični slučajevi pokazuju jest da, ako niste spremni provesti međunarodni ugovor silom kada je to potrebno, on postaje samo bezvrijedan komad papira. Nešto slično moglo bi se ponovo dogoditi i Ukrajini. Čak i kada bi Rusi pristali na neki mirovni sporazum, a Zapad ne bi pokazao spremnost na uporabu sile u slučaju kršenja sporazuma, mir bi vjerojatno trajao samo onoliko koliko Rusiji treba pripremiti se za pravi blitzkrieg, s tim da bi tada granicu pomaknuli izravno do država članica NATO-a.

Bez barem 50.000 dobro naoružanih zapadnih vojnika u Ukrajini, s jasnim mandatom za uključivanje u borbene akcije u slučaju ponovne ruske agresije, garancije nemaju smisla. U BiH je 1995. godine bilo 20.000 pripadnika UNPROFOR-a, ali bez jasnog mandata, pa su Srbi činili što su htjeli. Hrvatska bi u takvom aranžmanu mogla sudjelovati s jednom bojnom kopnene vojske, no sumnjam da bi se oko toga mogli dogovoriti Plenković i Milanović.

Prijedlozi koje iznosi talijanska premijerka Meloni, prema kojima bi koalicija voljnih trebala pomoći Ukrajini u slučaju ponovnog izbijanja sukoba, smiješni je jer, dok bi postrojbe iz Italije, Francuske, Turske, Ujedinjenog Kraljevstva i drugih članica stigle do Ukrajine i bojišnice, ruske snage mogle bi već biti u Lvovu, Užhorodu i Mukačevu. Također je pitanje bi li proruski orijentirane vlade Roberta Fica u Slovačkoj i Viktora Orbána u Mađarskoj, ako bi u tom trenutku još bile na vlasti, uopće dopustile prelazak koalicijskih trupa preko njihova teritorija.

I za kraj, nešto za one koji stalno tvrde da je Rusija u pravu i zašto SAD i UK nisu zaštitili Ukrajinu prema Budimpeštanskom memorandumu.

Nakon završetka Hladnog rata i tijekom procesa njemačkog ujedinjenja 1990. godine pojavila se tvrdnja da je Zapad dao Sovjetskom Savezu obećanje kako se NATO neće širiti prema istoku. Najčešće se spominje izjava američkog državnog tajnika Jamesa Bakera upućena Mihailu Gorbačovu da NATO „neće ići ni centimetra na istok“ ako Moskva pristane na ujedinjenje Njemačke. Međutim, važno je naglasiti da takve izjave nikada nisu ušle u pravno obvezujući dokument.

U svim sporazumima koji su potpisani, uključujući Ugovor „Dva plus četiri“ iz 1990. godine kojim je regulirano njemačko ujedinjenje, ne postoji nikakva klauzula o zabrani širenja NATO-a. Također kasniji dokumenti, poput Osnivačkog akta iz 1997. kojim je sklopljeno Stalno zajedničko vijeće (Permanent Joint Council) Rusije i NATO-a za konzultacije i koordinaciju, a koje je 2002. preraslo u NATO–Rusija Vijeće (NATO-Russia Council), nisu sadržavali ograničenja širenja Saveza. NATO je tada izjavio da „nema planova“ za trajno raspoređivanje nuklearnog oružja ili velikih borbenih snaga u novim članicama, no to nije isto što i obveza da se neće širiti.

U međunarodnom pravu, dokumenti poput memoranduma i sporazuma (ugovora) služe za reguliranje odnosa između država, međunarodnih organizacija ili drugih subjekata međunarodnog prava. Iako se oba koriste za izražavanje namjere suradnje, ključna razlika između njih leži u pravnoj obvezujućoj snazi i formalnosti.

Memorandumi najčešće nisu pravno obvezujući. Njihova svrha je izraziti političku volju stranaka da surađuju u određenom području, bez stvaranja konkretnih pravnih obveza. Memorandumi se često koriste kao preliminarni korak prema formalnom sporazumu ili kao sredstvo za definiranje općih ciljeva i okvira suradnje. Takvi dokumenti obično sadrže formulacije poput: “Strane se slažu da će nastojati…”, što ukazuje na neobvezujući karakter.

Za razliku od memoranduma, sporazum je pravno obvezujući dokument koji stvara konkretne obveze za strane potpisnice. Ugovori su regulirani međunarodnim pravom, najčešće temeljem Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora (1969). Oni sadrže precizne odredbe, rokove, mehanizme za rješavanje sporova i mogu se provoditi pred međunarodnim sudovima.

Sporazumi mogu imati različite nazive poput konvencija, protokola, pakta ili ugovora, ali svi su pravno valjani ako zadovoljavaju kriterije međunarodnog prava. Jasno izraženu volju stranaka, predmet koji je dopušten međunarodnim pravom, te sposobnost stranaka da sklapaju takve dokumente. Budimpeštanski memorandum nije međunarodni ugovor u smislu Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora, jer nije ratificiran u parlamentima i nije imao mehanizme provedbe. To znači da nije imao snagu obvezujućeg međunarodnog ugovora s preciznim kaznama ili sankcijama za kršenje.