Modernizacija Hrvatske i potraga za identitetom

Hrvatska je u posljednjih sedamdesetak godina prošla kroz jednu od najvećih društvenih i gospodarskih transformacija u svojoj povijesti. Od pretežno agrarnog društva sredinom 20. stoljeća postala je „moderna“ država, članica Europske unije i NATO-a, s visokom razinom obrazovanja i srednje razvijenim gospodarstvom. Međutim, modernizacija Hrvatske nije zahvatila sve dijelove društva jednako. Dok su se gospodarstvo, obrazovanje i tehnologija ubrzano mijenjali, mnogi obrasci razmišljanja, političke navike i društvene vrijednosti ostali su ukorijenjeni u okolnostima prošlih desetljeća. Upravo iz tog nesklada proizlazi velik dio današnjih društvenih i političkih napetosti.

Jedna od najvećih promjena dogodila se u području visokoškolskog obrazovanja. Od 1990. do danas se povećao broj visokoškolskih institucija. Znanje je postalo dostupno svima. Ako se prije 1990. godine samo za Zagreb moglo reći da ima punokrvan intelektualni život, danas se među takve sredine svakako mogu ubrojiti recimo Split, Rijeka, Pula, Zadar, Varaždin. U usporedbi sa socijalističkim razdobljem skoro za tri puta je porastao broj visokoobrazovanih građana. U dobnoj skupini od 30 do 34 godine, koja najbolje odražava aktualne obrazovne trendove, udio osoba sa završenim visokim obrazovanjem dosegnuo je oko 42 posto. Oko pet posto hrvatskih studenata studira u inozemstvu. Pripadnici mlađih i srednjih generacija danas su, barem formalno, obrazovaniji od svojih roditelja, a osobito od svojih baka i djedova.

S jedne strane, riječ je o pokazatelju uspješne modernizacije društva. S druge strane, ta promjena produbljuje jaz među generacijama jer različite dobne skupine sve češće imaju različita životna iskustva, vrijednosti i očekivanja.

Međutim, čini se da još uvijek ne znamo kako odgovoriti na izazove koje takve promjene donose. Hrvatski obrazovni sustav ne prati u dovoljnoj mjeri potrebe suvremenoga gospodarstva i društva, zbog čega se suočavamo s kontinuiranim odlaskom obrazovanih mladih ljudi u inozemstvo s jedne strane (gospodarstva razvijenijih država strukturno su raznolikija te nude širi spektar profesionalnih mogućnosti), s druge strane nedostatkom kvalificiranog kadra u određenim profesijama, a s treće strane inzistiranjem na visokoškolskim stupnjevima obrazovanja na mjestima gdje nisu potrebna (na primjer u medijaciji).

Istodobno, velik dio hrvatske političke elite i dalje razmišlja u kategorijama ranih 2000-ih, kada je nezaposlenost prelazila 18 posto i kada je jedan od glavnih ciljeva bilo smanjenje stope nezaposlenosti. Pad nezaposlenosti na oko pet posto često se prikazuje kao veliki uspjeh, premda se pritom zanemaruje činjenica da je to prvenstveno posljedica demografskog pada i iseljavanje stanovništva, a ne uspješnih politika.

Mnogi se pri tome iskreno pitaju što današnja mlada generacija zapravo želi, osobito kada postoji velik broj nepopunjenih radnih mjesta. Međutim, problem nije samo u broju poslova, nego i u njihovoj kvaliteti. Sve veći broj ljudi ne želi raditi za plaće koje smatra nedostatnima za željeni životni standard. Pri tome za to ne trebamo kriviti samo vladu već i naše poduzetnike. Riječ je o strukturnom neskladu između očekivanja radnika i sposobnosti gospodarstva da ponudi odgovarajuće uvjete rada i visinu primanja. Zbog toga hrvatske tvrtke sada uvoze radnu snagu iz inozemstva.

No to nije jedini nesklad. Hrvatska je moderno društvo u kojem svega oko tri posto radne snage radi u poljoprivredi, ali istodobno čak 42 posto stanovništva živi u ruralnim područjima. Formalno smo liberalna demokracija, no velik broj građana i dalje preferira politički stil koji se temelji na osobnim, lokalnim i regionalnim vezama. Težimo životnom standardu razvijenih zapadnih država, ali često zadržavamo vrijednosti i obrasce ponašanja oblikovane u znatno drukčijim društvenim okolnostima. Članica smo Europske unije i NATO-a, a istodobno dio građana i dalje pokazuje nostalgiju prema socijalističkom sustavu.

Želimo gospodarstvo visoke dodane vrijednosti, dok se u javnim raspravama često naglašava važnost industrija koje su nekad dominirale hrvatskim gospodarstvom prije nekoliko desetljeća, poput tekstilne industrije, brodogradnje, metalurgije i strojogradnje, a koje nisu stvarale tu vrijednost zbog brojnih razloga. Kao da pokušavamo i dalje primijeniti modele koji su bili uspješni u drugim okolnostima i tako omogućiti društvu stabilnost i razvoj. To je uostalom jedna od temeljnih pretpostavki konzervativnog političkog pogleda na svijet. Međutim, ono što je bilo učinkovito u jednom povijesnom razdoblju ne mora nužno biti učinkovito i danas.

Primjer Irske

Treba pritom naglasiti da navedene proturječnosti nisu specifično hrvatski fenomen. One su se pojavljivale u gotovo svim društvima koja su prolazila kroz ubrzanu modernizaciju. Dobar primjer predstavlja Irska tijekom perioda od 1922. do 1980.

Nakon stjecanja neovisnosti, Irska je uspostavila moderne državne institucije, parlamentarni sustav i demokratske izbore. Istodobno je ostala izrazito konzervativno i ruralno društvo pod snažnim utjecajem katoličke crkve. Dok su formalne političke institucije bile moderne, društveni život bio je obilježen strogim moralnim normama, snažnom ulogom Crkve i ograničenim pravima žena.

Irska je kontinuirano povećavala razinu obrazovanja stanovništva, ali gospodarstvo nije moglo apsorbirati sve obrazovane mlade ljude. Rezultat je bio paradoks: država je školovala vlastite građane, a zatim su oni odlazili raditi u Ujedinjeno Kraljevstvo, Sjedinjene Države, Kanadu, Australiju. U pojedinim desetljećima iseljavanje je bilo toliko veliko da je stanovništvo zemlje stagniralo ili padalo unatoč visokom natalitetu.

Političke elite željele su industrijalizaciju i gospodarski razvoj, ali je velik dio nacionalnog identiteta bio vezan uz selo, male farmere i tradicionalni način života. U javnom diskursu idealizirao se ruralni život, dok su stvarni gospodarski procesi gurali stanovništvo prema gradovima.

Nakon neovisnosti snažno se naglašavala nacionalna samostalnost. Međutim, irsko gospodarstvo ostalo je izrazito ovisno o britanskom tržištu, a gospodarska kriza u Britaniji često se izravno prelijevala u Irsku. Drugim riječima, politička neovisnost nije značila i gospodarsku neovisnost.

Tijekom 1930-ih i 1940-ih Irska je pokušavala razviti domaću industriju visokim carinama i protekcionizmom. To je kratkoročno zaštitilo neka radna mjesta, ali je dugoročno dovelo do niske konkurentnosti i sporog gospodarskog rasta. Od 1950-ih nadalje država je postupno napuštala tu politiku i otvarala gospodarstvo međunarodnoj konkurenciji, što je izazivalo političke otpore.

Kako se zemlja otvarala prema svijetu, pojavili su se strahovi da će irska kultura biti potisnuta američkim i britanskim utjecajima. Mnogi su smatrali da engleski jezik već dominira, tradicionalni način života nestaje, mladi sve više preuzimaju strane kulturne obrasce.

Kada je Irska 1973. pristupila Europskoj Ekonomskoj Zajednici, rasprave su se dodatno pojačale. Protivnici su tvrdili da će Bruxelles ograničiti irski suverenitet, da će europske politike uništiti male farmere, da će zemlja izgubiti kontrolu nad vlastitim razvojem. Zagovornici su odgovarali da malo gospodarstvo treba veliko tržište, da će europske investicije ubrzati razvoj, da će članstvo omogućiti hvatanje koraka s razvijenim državama. Povijest je uglavnom dala za pravo zagovornicima integracije, iako su mnogi strahovi bili razumljivi u tadašnjem kontekstu.

Kako su rasli gradovi, obrazovanje i povezanost sa drugim zemljama i nacijama, sve više ljudi dovodilo je u pitanje tradicionalne društvene norme. Ipak, tijekom većeg dijela promatranog razdoblja razvod, kontracepcija, pobačaj i mnoge druge teme ostale su politički gotovo nedodirljive. Tako je nastao raskorak između sve modernijeg društva i vrlo konzervativnog institucionalnog okvira. Tek su posljednji tabui oko pobačaja i prava homoseksualaca razbijeni prije nekoliko godina i to nakon što se otkrila sramotna uloga katoličke crkve.

Zbog toga se Papa Benedikt XVI. formalno se ispričao irskim katolicima i žrtvama zlostavljanja 2010. godine, nakon što su državne istrage otkrile desetljeća seksualnog zlostavljanja djece te sustavno prikrivanje tih slučajeva od strane dijela crkvene hijerarhije, ali ne postoji jedinstvena i sveobuhvatna papinska isprika za cjelokupno djelovanje Katoličke crkve u Irskoj tijekom 20. stoljeća. Danas u Irskoj je percepcija takva da se problem ne promatra samo kao krivnja Crkve, nego i kao posljedica saveza između Crkve, države i tadašnjeg društva. Zato su posljednjih godina isprike upućivali i irski premijeri te državne institucije.

Mnoge irske proturječnosti nestale su tek kada je završena urbanizacija, stvoreno dovoljno radnih mjesta za obrazovane ljude, oslabio je utjecaj tradicionalnih autoriteta, a nova generacija postala brojčano dominantna. Drugim riječima, proturječnosti nisu nestale zato što je netko pobijedio u ideološkoj raspravi, nego zato što su se promijenile društvene i gospodarske okolnosti.

Modernizacija Hrvatske još nije dovršena

Hrvatska je svoju najintenzivniju fazu modernizacije prošla između 1950. i 1990. godine. Nakon toga njezin se tempo usporio, prvenstveno kao posljedica domovinskog rata i loše privatizacije, ali modernizacija nije završena. Pritisak na političke elite da ponude novu razvojnu viziju postaje sve veći. Takva vizija ne može se odnositi samo na gospodarstvo. Promjene su potrebne i u obrazovanju, znanosti, javnoj upravi, društvenim institucijama, pa i u prostornom razvoju zemlje.

Veliki gradovi danas predstavljaju glavne pokretače gospodarskog razvoja zahvaljujući koncentraciji ljudskog, financijskog i tehnološkog kapitala. Ako se sadašnji demografski trendovi nastave, do sredine stoljeća stanovništvo će biti još snažnije koncentrirano u urbanim središtima. Velik dio Hrvatske izvan županijskih središta i glavnih prometnih koridora nastavit će gubiti stanovništvo.

Država ima vrlo ograničene mogućnosti za zaustavljanje tog procesa. Unatoč političkim obećanjima o revitalizaciji ruralnih područja (Projekt Slavonija na primjer), dugoročni trendovi uglavnom djeluju u suprotnom smjeru. Dovršetak procesa urbanizacije stoga bi mogao postati jedan od ključnih modernizacijskih iskoraka Hrvatske. Osim gospodarskih koristi, urbanizacija bi mogla pridonijeti zadržavanju mladih ljudi koji traže profesionalne prilike, ali i otvoreniji društveni i kulturni prostor.

To istodobno otvara pitanje redefiniranja hrvatskog identiteta.

Premda Hrvati dijele jezičnu bliskost sa Srbima, Bošnjacima i Crnogorcima, osjećaj hrvatskog identiteta u odnosu na druge nacije prvenstveno je zasnovan na percepciji zajedničke pripadnosti skupini koja se razlikuje od drugih skupina. Drugim riječima, hrvatski identitet nastaje istodobno kroz ono što ljudi smatraju zajedničkim među sobom i kroz ono po čemu se razlikuju od drugih. Zato dvije skupine mogu biti vrlo slične po jeziku, genetici ili kulturi, a ipak razviti snažan osjećaj zasebnosti. Dobar primjer su Norvežani i Šveđani, Česi i Slovaci. U svim tim slučajevima narodi dijele mnogo zajedničkih obilježja, ali ih povijest, političke institucije, simboli i osjećaj pripadnosti oblikuju kao zasebne nacije.

U modernom društvu umjesto da hrvatski identitet gradimo na folklornim simbolima i prijašnjim predodžbama zajednice, možda bi veći naglasak trebalo staviti na elemente modernog građanskog identiteta: državu i državljanstvo, institucije, demokraciju, vladavinu prava, političke slobode, ljudska prava, obrazovanje, znanost i zajedničke javne vrijednosti.

Svoj novi kulturni identitet trebali bismo tražiti u urbanoj kulturi, obrazovanju, znanosti i načinu života srednjih i velikih gradova. Uostalom, mladu generaciju Hrvata danas znatno više oblikuju sveučilišta, kulturne institucije i moderno radno okruženje nego iskustvo poljoprivrednog sela i maloga grada.