Mikroplastika – skrivena prijetnja okolišu i zdravlju
Mikroplastika pronađena na plaži - Foto: Carlos Miguel Forero
Čovječanstvo godišnje proizvede oko 550 milijuna tona plastike, od čega je oko 6 milijuna tona bioplastike. Više od 400 milijuna tona plastike svake se godine pretvori u otpad, a od toga čak 60 milijuna tona, možda i više, završi u okolišu. Najuočljivija je makroplastika, poput polietilenskih vrećica koje su zapele za grane ili odbačenih PET boca, no ne treba zaboraviti ni na ribarske mreže koje predstavljaju jedan od najvećih izvora onečišćenja mora. No s druge strane, tu je prisutna i mikroplastika.
Mikroplastika su sitne plastične čestice manje od pet milimetara koje nastaju raspadanjem većih plastičnih proizvoda ili se proizvode namjerno radi uporabe u kozmetici i industriji. Iako je plastika već desetljećima dio našeg svakodnevnog života, tek smo u posljednjih nekoliko godina postali svjesni stvarnog razmjera problema koji mikroplastika predstavlja za okoliš i ljudsko zdravlje.
Primarna mikroplastika namjerno se proizvodi u malim dimenzijama za uporabu u raznim proizvodima. Neki od najčešćih primjera uključuju plastične mikrokuglice u pilinzima za lice, pastama za zube i drugim proizvodima za osobnu njegu, sintetička vlakna od poliestera, najlona ili akrila koja se koriste u odjeći, a otpuštaju se tijekom pranja, te plastične pelete koji služe kao sirovina za proizvodnju većih plastičnih predmeta.
Sekundarna mikroplastika nastaje razgradnjom većih komada plastike. Kad su izloženi sunčevoj svjetlosti, vjetru i vodi, predmeti poput plastičnih boca, vrećica ili ribarskih mreža usitnjavaju se u sve manje i manje čestice.
Kako mikroplastika ulazi u naše tijelo
Nanoplastika predstavlja još manju – i potencijalno najopasniju – verziju mikroplastike. Dok se mikroplastika definira kao čestice manje od pet milimetara, nanoplastika se odnosi na čestice čija je veličina manja od jednog mikrometra. Zbog svoje iznimno male veličine, nanoplastika je posebno zabrinjavajuća jer je nevidljiva ljudskom oku i teško se detektira. Za njezino otkrivanje potrebne su sofisticirane metode.
Glavni problem s nanoplastikom je to što je dovoljno mala da može proći kroz stanične membrane i zaštitne barijere u tijelu, poput krvno-moždane barijere, crijevne barijere ili posteljice kod trudnica. To joj omogućuje da dospije u vitalne organe poput jetre, bubrega, pluća, pa čak i mozga. Posebnu zabrinutost izazvale su studije koje su pokazale visoke koncentracije nanoplastike u vodi iz plastičnih boca, gdje ona nastaje fragmentacijom same ambalaže.
Znanstvena istraživanja otkrila su prisutnost mikroplastike u gotovo svim dijelovima planeta – od oceana i tla do zraka koji udišemo i vode koju pijemo. Šokantno je da su čestice mikroplastike pronađene čak i u ljudskoj krvi, plućima, urinu, posteljici, spermi i majčinom mlijeku, što ukazuje na to da ih svakodnevno unosimo u organizam putem hrane, pića i zraka.
Postoji sve više dokaza da mikroplastika može izazvati upalne procese, narušiti hormonsku ravnotežu te potencijalno pridonijeti razvoju kroničnih bolesti. Iako su dugoročni učinci još uvijek predmet istraživanja, zabrinutost javnosti i znanstvene zajednice stalno raste.
Povećana medijska pažnja, dokumentarni filmovi i kampanje ekoloških organizacija dodatno su osvijestili javnost o ovom skrivenom zagađivaču. Kao odgovor, neke su zemlje zabranile plastične mikrogranule u kozmetici, a raste i potražnja za održivim alternativama plastici. Doduše, to je kap u moru mikroplastike – ali od nekuda treba početi.
Svijest o mikroplastici potaknula je i promjene u ponašanju. Ljudi sve češće biraju proizvode bez plastike, recikliraju i smanjuju korištenje jednokratne plastike. Ipak, rješenje zahtijeva globalnu suradnju, snažnije zakone i promjene u industriji kako bi se spriječila daljnja kontaminacija okoliša i zaštitilo zdravlje budućih generacija.
Automobili – skriveni izvor mikroplastike
Ono što mnogi ne znaju jest da gotovo polovica mikroplastike dolazi od automobila. Svi znamo da se gume s vremenom troše, ali malo tko se pita kamo zapravo nestaje izgubljeni materijal. Odgovor glasi: pretvara se u mikročestice sintetičke gume, koje danas predstavljaju jedan od najvećih izvora onečišćenja mikroplastikom.
Put mikročestica započinje na cesti, odakle ih kiša ispire i polako odnosi u rijeke, jezera i oceane. Razmjere problema ilustrira istraživanje iz Oxforda (savezna država Mississippi), gdje su znanstvenici u samo 24 litre prikupljene oborinske vode, nakon dvije kiše, izbrojali više od 30.000 takvih čestica. Na prometnijim gradskim lokacijama taj broj može biti i za red veličine veći.
Čestice nastale trošenjem guma nisu samo bezopasna prašina. One sadrže koktel kemikalija, među kojima je najopasnija 6PPD-Q – spoj koji se u gumama koristi kao antioksidans i zaštita od ozona, kako bi se produžio njihov vijek trajanja. Za neke vrste riba, poput lososa, ova je kemikalija smrtonosna, što potvrđuju istraživanja u kojima su cijele populacije masovno uginule prije mrijesta. Nažalost, proizvođači guma još uvijek nisu pronašli odgovarajući zamjenski materijal.
Zato su znanstvenici testirali biofiltere koji mogu zadržati mikroplastiku prije nego što dospije u vodotok. Kao filtre su koristili lako dostupan poljoprivredni otpad – konkretno borovu sječku i biougljen dobiven zagrijavanjem rižine ljuske bez prisutnosti kisika. Metoda se pokazala izuzetno učinkovitom. Filtri su uspjeli ukloniti od 66 do 85 % čestica iz vode. No, nikakvi filteri ne mogu u potpunosti riješiti problem, jer je nemoguće postaviti ih na svim potencijalnim lokacijama.
Ne možemo bez plastike. Istina, zabranili smo plastične slamke, jednokratne čaše i pribor za jelo. Možemo zabraniti i PET boce, no nećemo moći potpuno izbaciti plastiku iz brojnih područja svakodnevnog života i rada. Jedino dugoročno rješenje jest otkrivanje novih spojeva koji će prije masovne upotrebe biti temeljito testirani u stvarnim okolišnim uvjetima, kako bi se izbjegle neželjene posljedice. Sjetimo se primjera zamjene bisfenola A bisfenolom S, koji se kasnije pokazao još štetnijim u mnogim aspektima.
