Trumpove carine: Patetična replika propalih ideja iz 19. stoljeća

Za američkog predsjednika Donalda Trumpa carina je “najljepša riječ u engleskom jeziku“. Stoga ne bi trebalo biti posve iznenađujuće da je “kralj carina” uveo niz općih carina, ne samo protiv Kine, već i protiv američkih partnera poput Kanade, Japana, Europske unije, pa čak i Meksika.

Prema novoj administraciji, carine bi trebale poboljšati prikupljanje prihoda za državni proračun (što će omogućiti pokrivanje manjkova uzrokovanih poreznim olakšicama), ojačati pregovaračke pozicije SAD-a u trgovinskim pregovorima s drugim državama te ojačati američku industriju.

Problem je međutim u tome, što su ti ciljevi međusobno u suprotnosti. Na primjer, ako se američki proračun u znatno većoj mjeri financira carinama, administracija si više ne može priuštiti njihovo ukidanje i time ih gubi kao alat za pregovore.

Isto vrijedi i za namjeru prisiljavanja tvrtki na veću proizvodnju u Sjedinjenim Državama. Taj je cilj u suprotnosti s idejom da će Trump ispregovarati bolje sporazume, jer ako su carine dio pregovaračke strategije i trebaju se smanjiti prije ili kasnije, nema smisla da tvrtke ulažu velika sredstva u nove tvornice koje će se isplatiti tek nakon nekoliko godina ili desetljeća.

Štoviše, upitno je tko bi uopće radio u tim novim tvornicama. Nezaposlenost u SAD-u već se dugo kreće oko četiri posto. Ekonomisti ističu da je nezaposlenost od tri posto de facto nula, jer tu razinu obično čine ljudi koji mijenjaju posao ili su iz drugih razloga trenutačno nezapošljivi (zdravstveni problemi, kaznena evidencija).

Iako demografski pokazatelji Sjedinjenih Država nisu tako loši kao europski, SAD također ovise o velikom broju migranata koji često obavljaju poslove koje Amerikanci smatraju nepoželjnima ili premalo plaćenima. Na primjer, u poljoprivredi 70 posto radnika čine imigranti bez američkog državljanstva, pri čemu 40 posto njih nema niti dozvolu boravka.
S novim valom deportacija, koji je zahvatio ne samo istinski imigrante s kriminalnim dosjeom, već i velik broj običnih stranaca, nedostatak radne snage postaje još izraženiji. Florida tako već raspravlja o ublažavanju zakona o radu mladih kako bi barem djelomično nadoknadila taj manjak.

Od 19. stoljeća znamo da su carine loša ideja.

Ali čak i kad bi se Trump odlučio za samo jedan cilj, poput korištenja carina za zatvaranje proračunskih rupa, carine bi i dalje bile gotovo loš izbor. Na to je još početkom 19. stoljeća ukazao poznati engleski ekonomist David Ricardo.
Ricardo je tvrdio da čak i ako jedna zemlja može proizvoditi sve robe učinkovitije od druge, ima smisla da se svaka specijalizira za ono u čemu je relativno najbolja te da međusobno trguju. Kad zemlje uvode carine, ometaju ovu specijalizaciju i slobodnu trgovinu, čime smanjuju ukupno bogatstvo i produktivnost — ne samo svoju, nego i cijeloga svijeta.

Naravno, postoje iznimke gdje drugi čimbenici imaju važniju ulogu. Takav je slučaj, na primjer, pitanje nacionalne sigurnosti. Bez obzira na to koliko jeftina bila izgradnja fregate u Kini, europskim državama nije u interesu dopustiti propast vlastite industrije naoružanja i brodogradnje te ovisiti o kineskoj proizvodnji brodova i borbenih zrakoplova.
Isto vrijedi i za određene strateške materijale. Do određene mjere, ekonomski je racionalno proizvoditi čelik, aluminij i druge sirovine u slabije razvijenim zemljama, a fokusirati se na složenije industrijske procese s većom dodanom vrijednošću.
Međutim, ako vlastita industrija oružja ne može povećati proizvodnju zbog ovisnosti o kineskim zalihama baruta ili čelika, ekonomska racionalnost već prijeti nacionalnoj sigurnosti. Isto vrijedi i kad europski proizvođači automobila ne mogu proizvoditi zbog nestašice čipova.

Određivanje koji su sektori dovoljno vitalni da opravdaju ekonomski neoptimalne pristupe poput carina ili subvencija zahtijeva pažljivu stručnu analizu. Fiksne carine kakve uvodi Donald Trump sigurno su pogrešan put.

Carine su i iz daljnjeg razloga loš izvor prihoda državnog proračuna. Kroz carine država svojom politikom nameće troškove potrošačima (poreznim obveznicima). Iz perspektive poreznih obveznika, to je isto kao da im država svaki mjesec uzima sve više novca iz novčanika.

Argument da carine neće pomoći u smanjenju američkog deficita podupire i drugi problem koji se javlja nakon njihova uvođenja, a to su protucarine koje će naštetiti američkim izvoznicima (i stranim potrošačima). Malo će zemalja tolerirati ponašanje sadašnjeg američkog predsjednika, a većina će odgovoriti uvođenjem protucarina na američke proizvode, osobito u segmentu proizvoda koji nisu strateški i zamjenjivi (primjerice whiskey).

Prisjetimo se da je Donald Trump već u svom prvom mandatu uveo određene carine (uglavnom prema Kini). Kao rezultat, Kinezi su prestali uvoziti američku hranu, a SAD su morale potrošiti nevjerojatnih 92 posto prihoda od carina na kineske proizvode na naknadu štete američkim poljoprivrednicima (pri čemu poljoprivrednici nisu bili jedini pogođeni). Fiskalni učinak carina stoga je bio nula ili čak negativan. Ista situacija, čak u još akutnijem obliku, prijeti i danas.

Inflacija

Daljnji je problem što će carine dovesti do viših cijena brojnih proizvoda, ne samo uvoznih, već i domaćih (ako poskupi sirovina, tehnologija ili energija), čime će dodatno potaknuti inflaciju. Viša inflacija znači da će središnje banke morati povećati kamatne stope kako bi je stavile pod kontrolu, a više kamatne stope neizbježno vode do sporijeg gospodarskog rasta i rastućih troškova otplate duga.

Čak i kada bi Trump uspio znatno povećati državne prihode putem carina i time pokušao uravnotežiti proračun (što se, zbog gore navedenih razloga, čini malo vjerojatnim), veća inflacija povećala bi trošak otplate duga koji Amerika već danas servisira.

To je, s fiskalnog gledišta, daleko ozbiljniji problem od same stope novog zaduživanja. Sjedinjene Države su 2019. godine potrošile 375 milijardi dolara na kamate za državni dug, a predviđa se da će u 2025. taj iznos iznositi 952 milijardi dolara. Trošak servisiranja duga tako se nominalno povećao za 153 posto, iako se sam dug povećao za samo 40 posto. Glavni razlog tome bila je povećana inflacija nakon pandemije i rast kamatnih stopa.

Treba napomenuti da nijedan od ovih izračuna ne uzima u obzir ključnu činjenicu: kod otplate duga važan je njegov odnos prema veličini gospodarstva, a ne njegova apsolutna veličina. Ako nova američka administracija uspori zaduživanje po cijenu recesije, to će biti kontraproduktivan korak čak i s aspekta fiskalne odgovornosti.

Višak?

Od 1874. godine prihodi od carina nikada nisu dosegnuli ni dva posto američkog BDP-a. Čak ni za vrijeme administracije Trumpovog heroja, predsjednika Williama McKinleyja (1897.–1901.), poznatog po naklonosti carinama, prihodi od carina nisu prelazili 1,1 posto BDP-a, a u nekim godinama pali su i na 0,8 posto.

Prije početka Velike depresije 1929. godine savezna potrošnja u mirnodopsko vrijeme činila je manje od tri posto BDP-a, dok danas iznosi oko 23 posto. Nisu postojali mirovinski sustavi, državno zdravstveno osiguranje, osiguranje za slučaj nezaposlenosti ni savezna ulaganja u obrazovanje. Većinu javnih usluga i infrastrukture financirale su savezne države, a savezna vlada se uglavnom bavila financiranjem vojske i mornarice (do Prvog svjetskog rata vrlo male). Socijalnu sigurnost pružale su crkve, obitelji i zajednice, a ne država. Danas se samo na sektore socijalnog osiguranja, Medicare-a, zdravstva i sigurnosti dohotka troši 60 posto saveznog proračuna.

Jesu li tarife bile korisne za Ameriku?

Istina je da su posljednja desetljeća 19. stoljeća bila faza vrlo brzog gospodarskog rasta u Americi. Međutim, carine nisu bile uzrok tog razvoja — naprotiv, smanjile su produktivnost u sektorima u kojima su bile uvedene, dok su najproduktivnije tvrtke poslovale u sektorima bez carinskih zaštita.

Postojalo je nekoliko razloga za snažan gospodarski rast u tom razdoblju. Prije svega, razvoj novih tehnologija i značajna poboljšanja infrastrukture — izgradnja cesta, željeznica i telegrafa — znatno su smanjili troškove trgovine na veće udaljenosti i omogućili naseljavanje golemih, dotad gotovo nenaseljenih područja zapadno od rijeke Mississippi. Time je omogućeno znatno povećanje poljoprivredne proizvodnje, primjerice uzgoja goveda i kukuruza.

Daljnji čimbenik rasta američkog gospodarstva bio je nagli porast stanovništva zahvaljujući velikom priljevu imigranata iz Europe. Između 1870. i 1900. godine u SAD je stiglo 11,7 milijuna ljudi, što je doprinijelo povećanju broja stanovnika s 39 na 76 milijuna u svega tri desetljeća. Na vrhuncu tog trenda, 1890. godine, imigranti su činili 14,8 posto ukupnog stanovništva, što je i danas povijesni rekord.

Naseljavanje američkog Zapada, uglavnom od strane imigranata, omogućilo je iskorištavanje golemih prirodnih resursa — ne samo zlata, već i nafte, drva i bakra — što je dodatno potaknulo gospodarski razvoj.

Imigranti su, kao jeftina radna snaga u kombinaciji s obiljem novih sirovina, stvorili temelj za američku industrijalizaciju. Druge zemlje, poput Njemačkog Carstva i Japana, također su u to vrijeme doživjele snažan gospodarski rast zahvaljujući industrijalizaciji, iako su, za razliku od SAD-a, bile znatno siromašnije prirodnim resursima.

Pozlaćeno doba

Donald Trump često govori o kraju 19. stoljeća kao o zlatnom dobu Amerike, tvrdeći da Amerika nikada nije bila bogatija nego između 1870. i 1913. godine. Međutim, u Sjedinjenim Državama to se razdoblje ne naziva zlatnim, već pozlaćenim dobom (The Gilded Age), a razlika između “zlatnog” i “pozlaćenog” trebala bi biti očita.

Sam koncept “pozlaćenog doba” uveo je američki pisac Mark Twain u istoimenom romanu (The Gilded Age: A Tale of Today), u kojem satirično opisuje sustav koji je izvana blistao, ali je iznutra bio prožet korupcijom i dubokim društvenim problemima.

Da, gospodarstvo je raslo, ali po koju cijenu? Poslovanje su kontrolirali monopoli tzv. pljačkaških barona, među kojima je najpoznatiji John D. Rockefeller i njegova kompanija Standard Oil. Između 1890. i 1910. godine čak 18 posto djece u dobi od 10 do 15 godina bilo je prisiljeno raditi, često u rudnicima i tvornicama. SAD je u to vrijeme bio jedina industrijska sila bez sustava kompenzacije za ozlijeđene radnike.

Štrajkove siromašnih radnika redovito su nasilno gušile vojska ili privatne milicije, koje nisu štedjele sredstva na represiju. Primjerice, tijekom masakra u Lattimeru 1897. godine, naoružane snage predvođene šerifom brutalno su ugušile štrajk rudara, usmrtivši najmanje 19 ljudi, a taj događaj nije bio iznimka.

Zlatno doba?

Ako želimo pronaći istinsko zlatno doba Sjedinjenih Država, možemo izdvojiti nekoliko boljih razdoblja. Primjerice, 1950-e i 1960-e godine, kada je američki prosperitet bio u usponu, a zemlja otplatila svoje dugove iz Drugog svjetskog rata. Ili razdoblje predsjedništva Billa Clintona, kada je gospodarstvo oživjelo, a nacionalni dug ponovno pao ispod 60 posto BDP-a. Ili pak prvi mandat Donalda Trumpa, prije početka pandemije, kada su tradicionalne republikanske politike još dominirale, a nezaposlenost pala na najnižu razinu u pola stoljeća.

Sva ta razdoblja imaju dvije zajedničke karakteristike: niske carine i živu međunarodnu trgovinu. Upravo su to bile godine pravog američkog prosperiteta.

Kako je moguće da protekcionističke fantazije i dalje opstaju unatoč jasnim prednostima slobodne trgovine? Odgovor na to pitanje ponudio je prije gotovo četiri desetljeća ekonomist i nobelovac Milton Friedman:
„Politički razlog je taj što su interesi koji potiču pokroviteljstvo (uvođenje carina) koncentrirani, dok su ljudi kojima pokroviteljstvo šteti raspršeni.“