Od opijumskih ratova do fentanila: Povijest, moć i geopolitička osveta

Godine 1729. kineska dinastija Qing zabranila je konzumaciju opijuma. Razlog zabrane bio je lako naslutiti, no posljedica je bila procvat ilegalne trgovine kojom su upravljali europski trgovci – ponajprije Britanci.

Glavni razlog zašto su Europljani opskrbljivali Kinu opijumom bio je vanjskotrgovinski deficit. Kina je tada u velikim količinama izvozila u Europu čaj, porculan, svilu, lakirane predmete, namještaj, sandalovinu, začine i lijekove iz tradicionalne medicine, dok za uzvrat gotovo ništa nije uvozila. Ova roba stizala je kroz luku Kanton (današnji Guangzhou), jedinu kinesku luku otvorenu za trgovinu sa Zapadom.

Razlog zbog kojeg Kina nije uvozila zapadne proizvode ležao je u njezinu specifičnom pogledu na svijet. Do 19. stoljeća Kina je sebe smatrala središtem civiliziranog svijeta – “Središnje carstvo” (Zhōngguó), dok su ostale narode doživljavali kao barbare. U tom kontekstu nije postojala potreba za prihvaćanjem stranih tehnologija ili trgovinskih sustava jer se kineska civilizacija smatrala superiornom i samodostatnom.

Kinesko gospodarstvo, osobito agrarni sektor, bilo je veliko i produktivno. Kinezi su vjerovali da već imaju sve što im treba. Carski režim izbjegavao je promjene jer su one često dovodile do nestabilnosti. Uvoz stranih ideja i tehnološki napredak mogli su potaknuti kritiku vlasti, jačanje lokalnih elita i slabljenje središnje kontrole. Uz to kineska elita je bila duboko pod utjecajem konfucijanske filozofije, koja je naglaskom na moral, obrazovanje i stabilnost društva smatrala trgovce, bankare i poduzetnike pohlepnim članovima društva, a seljake ili učenjake uzorom društva.

Zbog golemog broja stanovnika, vlast je bila usmjerena na upravljanje populacijom i osiguravanje hrane, a ne na globalnu ekspanziju. Stoga nije postojala unutarnja potreba za osvajanjem tržišta, za razliku od europskih država koje su u tome vidjele nužnost. Britanija i druge zapadne sile smatrale su kinesku zatvorenost neprihvatljivom i nepravednom.

Do početka 1800-ih, milijuni Kineza iz svih društvenih slojeva postali su ovisni o opijumu. To je uzrokovalo slabljenje radne snage, pad produktivnosti, kao i moralno i fizičko propadanje društva. Uvoz opijuma također je doveo do odljeva srebra iz Kine, što je izazvalo inflaciju i financijsku nestabilnost, a trgovinski suficit pretvoren je u deficit.

Zbog toga je car Daoguang 1839. imenovao povjerenika Lin Zexua da odlučno suzbije krijumčarenje opijuma. Lin je konfiscirao više od 1.000 tona opijuma u luci Kanton i javno ga uništio, što je predstavljalo veliku ekonomsku štetu britanskim trgovcima.

To je dovelo do Prvog opijumskog rata (1839.–1842.), koji su Britanci dobili. Povod sukobu bilo je upravo uništenje velikih količina opijuma. Britanska mornarica reagirala je brzo i odlučno, zahtijevajući slobodu trgovine (uključujući opijum) i kompenzaciju za uništenu robu. Nakon što je Kina to odbila, Britanija je poslala flotu i 16.700 vojnika (od kojih je 5.000 bilo Indijaca) i porazila kinesku vojsku koja je brojila više od 220.000 ljudi.

Britanski odgovor nije bio diplomatski – Kraljevska mornarica brzo je intervenirala, što je dovelo do otvorenog rata. Britanija je željela prisiliti Kinu da omogući slobodnu trgovinu, uključujući opijum, te tražila kompenzaciju za uništenu robu. Kada je Kina to odbila, Britanija je poslala dio svoje flote i 16.700 vojnika od kojih su 5.000 bili Indijci porazila kinesku vojsku sa više od 220.000 vojnika.

Rat je završio Ugovorom iz Nankinga 1842., kojim je Kina ustupila Hong Kong Britaniji, otvorila više luka za trgovinu, platila visoku ratnu odštetu i dodijelila Britancima brojne trgovinske povlastice. Kina je u ratu izgubila oko 3.100 vojnika, dok je Britanija imala 69 poginulih, a 284 zarobljena vojnika (uglavnom Indijaca) kineske su vlasti pogubile zbog poraza u bitci.

Amerikanci su 1844. iskoristili slabost Kine i sklopili s njom Ugovor iz Wangxije, kojim su stekli povoljnije uvjete trgovine. Taj ugovor replicirao je ključne točke iz Nankinga, ali je uključivao i dodatne odredbe – otvoreno je pet luka: Guangzhou, Xiamen, Fuzhou, Ningbo i Šangaj, u kojima su stranci mogli posjedovati zemlju. SAD je također dobio status najpovlaštenije nacije. Amerikanci u Kini nisu podlijegali kineskom zakonodavstvu, već zakonima svoje države putem konzulata.

Člankom 17. zaštićeni su interesi američkih misionara i omogućeno im je slobodno širenje kršćanstva, dok je člankom 18. dopušteno Amerikancima zapošljavanje učitelja kineskog jezika, što je prethodno bilo zabranjeno. Uspostavljene su dogovorene carinske stope, a kineske vlasti obvezale su se štititi američke interese i brodove.

Taj novi sustav ugovora označio je prijelaz Kine na zapadne diplomatske prakse. Prije toga, kineska vanjska politika temeljila se na sustavu danaka, gdje su stranci morali odati počast caru i priznati njegovu nadmoć. Europske sile odbile su to priznanje i prisilile Kinu da sklapa formalne međunarodne ugovore.

Nejednaki ugovori i klauzula o najpovlaštenijoj naciji održavali su otvorenu trgovinu, ali su izazvali rastuće nezadovoljstvo kineskog stanovništva i jačali animozitet prema zapadnom imperijalizmu.

Tijekom 1850-ih zapadne sile sve su više bile nezadovoljne uvjetima iz svojih ugovora s Kinom i samo su čekale povod za novi rat. On se pojavio u incidentu s kineskim brodom pod britanskom zastavom poznatom kao incident Arrow.

Prvi opijumski rat bio je prijelomni trenutak za Kinu – početak razdoblja poznatog kao “sto godina poniženja”, koje Kinezi i danas pamte.

Tijekom 1850-ih zapadne sile bile su sve nezadovoljnije postojećim ugovorima i samo se čekao povod za novi rat. Povod za novi sukob bio je incident s brodom “Arrow”. 1856. godine, kineske vlasti su upale su na brod “Arrow”, koji je nominalno bio registriran pod britanskom zastavom (iako je bio u kineskom vlasništvu, a registracija bila upitna), te uhapsile 12 kineskih članova posade, osumnjičivši ih za piratstvo i druge zločine. Britanci su tvrdili da je kineska intervencija kršenje njihovih prava iz ugovora i iskoristili su to kao povod za vojnu intervenciju.

Sukobu se ubrzo priključila i Francuska, koja je iskoristila ubojstvo francuskog misionara kao vlastiti povod za rat. Tako su Britanija i Francuska zajedno započele vojne operacije protiv Kine. Cilj rata bio je prisiliti Kinu na proširenje prava za trgovinu i legalizacija trgovine opijumom.

Rat je završio 1858. Ugovorom iz Tianjina i Ugovorom iz Aiguna te Pekinškom konvencijom iz 1860. kojima su zapadne sile postigle legalizaciju trgovine opijumom, dodatne trgovačke i diplomatske privilegije, otvaranje više luka za trgovinu, trajna prisutnost stranih veleposlanstava u Pekingu, sloboda djelovanja misionara te pravo kupnje zemlje na kojoj će graditi crkve, a Rusija dobila veliki dio Mandžurije koji kontrolira do danas.

Sporazumi postignuti između zapadnih sila i Kine nakon opijumskih ratova, postali su poznati kao “nejednaki ugovori” jer su u praksi davali stranci privilegirani status i izvlačili ustupke od Kineza. Ironično, dinastija Qing u potpunosti je podržala klauzule o izvanteritorijalnost i status najpovlaštenije nacije kako bi izbjegla razloge za daljnje sukobe.

Nakon kineskog poraza u Kinesko-japanskom ratu 1894-1895 kojim je vazalsko korejsko carstvo iz kineskih sfere utjecaja prešlo u japansko, seljani u sjevernoj Kini počeli su se dodatno bojati širenja stranih sfera utjecaja i zamjerali su privilegije kršćanskih misionara. Godine 1898. sjeverna Kina doživjela je nekoliko prirodnih katastrofa, uključujući poplave i suše Žute rijeke.

Daljnji uzrok nezadovoljstva među Kinezima bilo je uništavanje kineskih grobnih mjesta kako bi se napravilo mjesta za njemačke željeznice i telegrafske linije. Kao odgovor na kineske prosvjede protiv njemačkih željeznica, Nijemci su pucali na prosvjednike.

Ekonomski uvjeti u Shandongu također su pridonijeli pobuni. Gospodarstvo sjevernog Shandonga značajno se usredotočilo na proizvodnju pamuka i bilo je otežano uvozom stranog pamuka. Promet duž Velikog kanala također se smanjivao, što je dodatno nagrizalo gospodarstvo.

Incident koji je izazvao novi sukob bio je bijes stanovništva na njemačkog katoličkog svećenika Georga Stenza, koji je navodno serijski silovao kineskinje. U napadu poznatom kao Juye Incident, kineski pobunjenici pokušali su ubiti svećenika, ali ga nisu uspjeli pronaći, pa su ubili druga dva misionara. Zbog toga je poslana Istočnoazijska eskadrila njemačke mornarice da zauzme zaljev Jiaozhou na južnoj obali poluotoka Shandong.

U prosincu 1897. Wilhelm je objavio svoju namjeru da zauzme teritorij u Kini, što je izazvalo “utrku za ustupcima” kojom su Britanija, Francuska, Rusija i Japan također željeli osigurati vlastitu sferu utjecaja u Kini. Njemačka je do tada stekla isključivu kontrolu nad razvojnim zajmovima, rudarstvom i željeznicom u pokrajini Shandong. Rusija je stekla utjecaj na cijeli teritorij sjeverno od Velikog zida, uz oslobođenje od poreza za trgovinu u Mongoliji i Xinjiangu. Francuska je stekla utjecaj Yunnana, većine Guangxija i Guangdonga, a Japan nad Fujianom. Britanija je stekla utjecaj na cijelu dolinu Yangtze, dijelove provincija Guangdong i Guangxi te dio Tibeta. Ruska vojska je okupirala Mongoliju i nametnula ruske zakone i škole, privilegije rudarstva i sječe oduzela kineskim građanima, naselila svoje građane, pa čak i uspostavila općinsku upravu u nekoliko gradova. Kineska vlada jedino je odbila samo talijanski zahtjev za Zhejiang.

Strani utjecaj i “nepravedne ugovore” mnogi Kinezi su doživljavali kao poniženje. Kršćanski misionari, pod zaštitom zapadnih sila, širili su vjeru i utjecaj, često ignorirajući lokalne običaje i hijerarhije, što je izazivalo otpor i sukobe s lokalnim stanovništvom. Suše, glad i nezaposlenost pogodile su ruralna područja Kine, a mnogi su za svoje nesreće krivili strane sile i “stranu vjeru”. To sve je rezultiralo nezadovoljstvom prema dinastiji Qing i načinom na koji je upravljala zemljom i popuštala stranim silama.

Samoprozvana skupina poznata kao “Društvo pravedne i skladne šake” (kineski: Yihequan), koju su zapadnjaci nazvali “Boxeri” zbog njihove borilačke vještine i rituala, i koji su vjerovali da će im borilačke tehnike i duhovna praksa dati otpornost na metke su pokrenule opsadu stranih veleposlanstava u Pekingu 1900. Kako kineska vojska nije mogla osigurati sigurnost veleposlanstva, Velika Britanija, Sjedinjene Države, Francuska, Rusija, Japan, Italije, Njemačke i Austr-Ugarske su poslale svoje trupe.

Nakon što se 20.000 stranih vojnika probilo do Pekinga i oslobodila svoje građane, uslijedila je pljačka glavnog grada i okolnih sela, zajedno s pogubljenjem onih za koje se sumnjalo da su boksači u znak odmazde. Osim toga Bokserskim protokol dozvoljeno je pogubljenje svih vladinih dužnosnika koji su podržavali boksače, te odšteta u visini 17.000 tona srebra koja su se trebala isplatiti tijekom sljedećih 39 godina uz 4 posto kamate.

U ustanku poginulo je pretpostavlja se 100.000 Kineza od čega je 32.000 kineskih kršćana koje su bili ubijeni od strane Boksera. Ostatak poginulih su činili vojnici, pobunjenici i civili. „Zapadne“ zemlje su izgubile 1.000 do 2.000 ljudi, od čega su dio činili misionari i činovnici.

A sada se vraćamo u 21. stoljeće

Svi znamo kakav stav ima Kina u svezi droge. Zakon o kontroli droga iz 2007. predviđa stroge kazne, uključujući doživotni zatvor i smrtnu kaznu za trgovinu drogom velikih razmjera. Čak i posjedovanje manje količine droge može dovesti do dugih zatvorskih kazni. Službeno opravdanje za ovakav stav „nulte tolerancije“ je jednostavno: održavanje sklada i stabilnosti. Ali to istovremeno služi političkoj svrsi, jer jača autoritet Kineske komunističke partije i njezin narativ o moralnoj vladavini.

Država koristi sofisticirani niz tehnoloških alata za praćenje, nadzor i suzbijanje aktivnosti povezanih s drogom. Tehnologija prepoznavanja lica, umjetna inteligencija i sustav društvenih bodova koriste se za uočavanje sumnjivog ponašanja, od online kupnje do putnih navika. Izvještavanja o uhićenjima – često emitirana na državnim medijima – služe za odvraćanje s jedne strane, ali i kao propaganda koja jača sliku vlade kao neumoljivog čuvara društvenog reda s druge strane. U nekim slučajevima, trgovci drogom se javno pogubljuju.

I sada se Trump sa pravom pita, kako Kinezi nesmetano izvoze sastojke za proizvodnju fentanila u Meksiko usprkos molbe Washingtona da to vlast u Pekingu zaustavi.

Iako je fentanil zabranjen u Kini, mnoge njegove kemijske prekursore – sastojke u njegovoj proizvodnji – proizvode kineske tvrtke i izvoze u Meksiko, gdje se prerađuju i krijumčari preko američke granice. Službeno, Peking je osudio ove aktivnosti i uveo je propise za ograničavanje ilegalnog izvoza. 2019. godine je sve tvari povezane s fentanilom klasificirao kao kontrolirane droge. Međutim, provođenje zakona ostaje nedosljedno, što frustrira američke vlasti.

Mlaka reakcija Kine na trgovinu fentanilom, ali i drugih droga mogla bi biti više od pukog regulatornog propusta. Peking epidemiju opioida možda koristi kao oblik asimetričnog ratovanja, sredstvo eskalacije društvenog pada i slabljenja američkog utjecaja bez izravnog sukoba. Ova ideja uklapa se u okvir “neograničenog rata”, doktrine koju su formulirali kineski vojni stratezi 1990-ih, a koja kaže da se ekonomski, tehnološki i drugi poremećaji mogu koristiti kao oružje u većoj igri – geopolitičkom natjecanju. Iako ne postoje izravni dokazi koji podupiru ovu teoriju, ona ukazuje na duboko nepovjerenje Washingtona na Pekinga.

Kina naime nije nikada zaboravila što joj je donijela pošast opijuma u 19. stoljeću. Od svjetske sile postala je plijen stranih država koje su je iskoristile koliko su to mogle. To je nanijelo duboku ranu o kineskom društvu, a u konačnici indirektno dovelo do nastanka Komunističke Partije Kine. Zapadne sile (od Britanije, preko Rusije do Amerike) nisu poštovale njezin unutarnji poredak bez obzira što Kina nije napadala njih niti ugrožavala druge njihove ekonomske interese.

Rat protiv droga tada kao i danas nije se vodio samo zbog zaštite javnog zdravlja, već prije svega zaštite moći, suvereniteta i autoriteta države. U 19. stoljeću Kina se opirala zapadnim zahtjevima za slobodnom trgovinom drogom, vjerujući da bi nekontrolirana trgovina opijumom mogla potkopati moralnu strukturu njezina društva. Danas se to događa tadašnjim agresorima. Zamislite što bi sve mogli kraljevi droge da im se država ne suprotstavlja? Postali bi gospodari država, baš kao što je to bio u jednom trenutku Pablo Escobar.

„Osveta se servira hladna“, glasi poznata poslovica, čija je suština u tome da su najbolnije posljedice nečijeg postupka one koje dolaze kasnije u pravom trenutku, i kada mogu nanijeti najveću štetu. S obzirom da Britanija, Francuska, Italija, Japan, Njemačka nisu više svjetske sile vrijedne pažnje, jedini kojem se treba osvetiti za stoljeće poniženja su Amerika i Rusija. Prva na redu je Amerika, a droga jedno od oružja ostvarenja premoći.

Pravo pokazivanje moći doći će prije 2049. godine i 100 godišnjice Narodne Republike Kina. Do tada će ona savladati sve prepreke na putu da postane najmoćnija država na planeti i povrati ono što joj je nazovimo oteto. Tajvan prije svega, a zatim možda Mongolija, Sjeverna Koreja, Tadžikistan, Kirgistan, Laos, pa čak i dijelovi Rusije. Ako se nitko nije želio pretjerano žrtvovati za Ukrajinu, još manje je za očekivati da će netko od “zapadnih” zemalja intervenirati u Aziji koliko god Amerikanci izjavljivali da će braniti Tajvan. Zato prvenstveno TSMC već gradi tvornice čipova u Americi, premda oni trenutačno ionako završavaju uglavnom u Kini gdje se ugrađuju u sve moguće uređaje – od pametnih telefona do laptopa i drugih.