Plaće u Hrvatskoj 2027.: Koliko nas košta odlazak ljudi i zašto radnicima ne ostaje više od njihova rada? Crna Gora nudi drukčiji model

Podgorica Foto: renticar.com

Koliko vrijedi rad čovjeka i koliki dio novca koji poslodavac izdvaja za njegovo zapošljavanje doista završava na njegovu računu? To pitanje nije samo stvar porezne politike i obračuna plaća, nego i pitanje konkurentnosti gospodarstva, životnog standarda građana te sposobnosti države da zadrži vlastitu radnu snagu. Hrvatska se već godinama suočava s odlaskom radno sposobnog stanovništva, nedostatkom radnika i sve većom ovisnošću o stranoj radnoj snazi. Unatoč tome, rasprava o tome kako pravednije raspodijeliti trošak rada i povećati neto primanja često ostaje zarobljena u okvirima parcijalnih poreznih i proračunskih rješenja.

Primjer Crne Gore, koja razmatra drukčiji model minimalnih plaća i oporezivanja rada, otvara pitanje koje bi i Hrvatska trebala ozbiljno razmotriti: može li se radnicima ostaviti veći dio vrijednosti njihova rada, a istodobno osigurati održivo financiranje mirovinskog i zdravstvenog sustava te javnih usluga? Usporedba dviju država pritom ne znači da se jedno rješenje može jednostavno preslikati u drugu, ali može poslužiti kao poticaj za raspravu o promjenama koje Hrvatska više ne bi smjela odgađati.

Za gotovo isti trošak plaće u Podgorici radniku bi ostalo 406 eura više

Za gotovo isti osnovni trošak plaće radnik bi na predloženom minimalcu za posao koji zahtijeva srednju školu u Podgorici 2027. primao 406,10 eura mjesečno više nego radnik na zakonskom minimalcu u Zagrebu. U Podgorici bi mu na račun sjelo 1.250 eura. Hrvatska je svoj minimalac već propisala na 1.130 eura bruto, što bi u Zagrebu, uz osnovni osobni odbitak i oba mirovinska stupa, prema današnjim pravilima iznosilo 843,90 eura neto. Osnovni trošak plaće u oba bi grada bio približno 1.315 eura mjesečno, ne računajući sve moguće dodatne obveze poslodavca. Za godinu dana radnik bi u Podgorici primio 4.873,20 eura više.

Troškovi života u Zagrebu i Podgorici nisu jednaki, kao što nisu jednaki ni sustavi minimalne plaće. Ovdje se uspoređuje koliko radniku ostaje od približno jednakog osnovnog troška plaće. Koliko je tih 1.250 eura u hrvatskim prilikama? Prema podacima DZS-a, u kolovozu 2026. medijalna neto plaća u Hrvatskoj iznosila je 1.336 eura. Polovica zaposlenih u pravnim osobama primila je toliko ili manje. Predloženi crnogorski minimalac za posao sa srednjom školom bio bi samo 86 eura ispod te plaće. Radniku na hrvatskom minimalcu u Zagrebu do nje bi nedostajala čak 492,10 eura.

Plaće u 2027.

Pritom je Hrvatska gospodarski osjetno snažnija, a hrvatski BDP znatno više nego u Crnoj Gori. Hrvatska prednost ostaje velika i kad se uračunaju razlike u cijenama. To samo po sebi ne govori koliki bi trebao biti hrvatski minimalac. Ali kad gospodarski slabija Crna Gora ovakav prijedlog stavlja pred svoje građane, od hrvatske politike očekuje se ozbiljniji odgovor od onoga da novca nema.

Važno je zato pogledati što bi takva politika značila na platnoj listi čovjeka za kojeg poslodavac mjesečno izdvaja 1.316,45 eura. Nije presudno kako se neka politika zove, nego što je spremna napraviti za čovjeka koji živi od svojeg rada.

Država bi svakom djetetu trebala osigurati što jednakije polazište, bez obzira na to gdje je rođeno i koliko mu roditelji imaju na računu. Kvalitetno, besplatno i dostupno javno obrazovanje trebalo bi biti zajamčeno od osnovne škole do fakulteta. Ali što djetetu vrijedi besplatna školarina ako mu roditelji ne mogu platiti sobu u gradu u kojem bi studiralo? Može imati i volje i znanja, a ipak će o tome hoće li upisati fakultet odlučiti kućni budžet.

Kad se netko ozbiljno razboli, njegova obitelj mora se moći brinuti o njemu bez straha kako će platiti liječenje zbog nedostupnosti liječnika u javnom sustavu. Mladi čovjek mora imati mogućnost osamostaliti se i plaćati najam/kredit, a ne ovisiti o tome je li mu netko ostavio stan. Nakon cijelog radnog vijeka mora imati mirovinu od koje može živjeti, a da pritom ne kopa po smeću u potrazi za plastičnim bocama ili ne posjećuje prehrambene zadruge.

Takva država košta. To svi znaju. Ali čim netko pita mogu li veći dio troška preuzeti oni koji imaju najviše, odmah se nađe netko tko će mu objasniti da je lijen i da bi živio na tuđi račun. Radniku koji ne može platiti stan govori se da se dodatno školuje, radi više, bude produktivniji i prilagodi tržištu. Obojici se govori da u kapitalizmu svatko može uspjeti ako se dovoljno potrudi. Kad se tome doda prednost koju u Hrvatskoj donose iskaznica vladajuće stranke i spremnost na dodvoravanje onima na položaju, teško je ozbiljno govoriti da svi kreću s istog mjesta.

Veće plaće zahtijevaju drukčiji model financiranja javnih usluga

Rješenje bi trebalo uključivati rasterećenje plaća, počevši od najnižih, i veći udio financiranja javnih usluga iz prihoda onih koji ostvaruju veliku dobit ili nasljeđuju veliko bogatstvo. Kolika je ta velika dobit ili koliko je to veliko nasljedstvo, o tome se može jasno diskutirati. Radnik koji od jedne plaće plaća stan i prehranjuje obitelj već daje dovoljno, i kad primi plaću i kad je potroši. Doprinosi se ne mogu ukinuti preko noći, a porezi na kapital neće sami od sebe odmah nadoknaditi svaki izgubljeni euro. Zato bi hrvatska politika trebala izračunati koliko se tereta može postupno prebaciti s rada na kapital, a da se pritom ne smanje prava iz zdravstva i mirovinskog sustava.

Povećanje osobnog odbitka također može pomoći, ali koliko se time može pomoći čovjeku s početka ove usporedbe? Od 1.130 eura bruto radniku u Zagrebu koji je osiguran u oba mirovinska stupa i koristi samo osnovni osobni odbitak obračunalo bi se 213,25 eura mirovinskih doprinosa i 72,85 eura poreza na dohodak. Tu je već uračunata olakšica za mirovinski doprinos kod nižih plaća. Poslodavac povrh bruto iznosa izdvaja još 186,45 eura za zdravstvo, pa ukupni trošak plaće iznosi 1.316,45 eura. Čak i kad tom radniku više ne bi bio naplaćen ni cent poreza na dohodak, ostalo bi mu 916,75 eura. Do predloženog crnogorskog minimalca za srednju školu i dalje bi mu nedostajala 333,25 eura mjesečno.

Samo povećanje osobnog odbitka očito nije dovoljno. Ako se želi da radniku ostane znatno više novca, potrebno je mijenjati i način financiranja javnih usluga. Crna Gora predlaže tri minimalca, ovisno o kvalifikaciji koju zahtijeva radno mjesto. Za poslove za koje je dovoljno osnovno ili niže obrazovanje predlaže 1.000 eura neto, za one koji traže srednju školu 1.250 eura, a za visoko obrazovanje 1.400 eura neto. Taj bi najviši minimalac bio 64 eura iznad hrvatske medijalne plaće iz kolovoza. Hrvatska ima jedan opći zakonski minimalac, a za pojedine se poslove više plaće mogu ugovoriti kolektivnim ugovorima.

Crna Gora želi ukinuti mirovinske doprinose zaposlenika i promijeniti oporezivanje rada

Kako bi prema crnogorskom prijedlogu radniku u Podgorici ostalo 1.250 eura neto? Crna Gora ukinula je doprinose za zdravstvo još 2022. i financiranje zdravstva prebacila na proračun. Sada u sklopu „Euro modela” predlaže ukidanje preostalog mirovinskog doprinosa zaposlenika od 10 posto i doprinosa za nezaposlenost. Prvih 700 eura bruto plaće ostalo bi neoporezivo, a na dio iznad tog iznosa plaćalo bi se devet posto poreza.

Sadašnja viša stopa od 15 posto time bi se ukinula. Prema takvom obračunu, za 1.250 eura neto trebalo bi oko 1.304,40 eura bruto. Porez bi iznosio 54,40 eura. Kad poslodavac doda podgorički prirez od 15 posto na iznos poreza i 0,2 posto bruto plaće za Fond rada, dolazi se do približno 1.315 eura osnovnog troška plaće, bez eventualnih dodatnih obveza.

Prema prikazanim obračunima, osnovni trošak plaće u Zagrebu i Podgorici bio bi gotovo jednak ako crnogorski prijedlog bude usvojen i primijenjen u najavljenom obliku. Ali što bi reforma značila podgoričkom poslodavcu koji danas za taj posao isplaćuje 600 eura neto? Prema računici crnogorske Zanatske komore, njegov bi trošak porastao s oko 675 na oko 1.315 eura mjesečno po radniku. Gotovo bi se udvostručio. Odatle i protivljenje dijela poslodavaca. Predviđena je i zaštita radnika koji su kod privatnog poslodavca bili zaposleni 31. kolovoza 2026. Ako nastave obavljati iste ili pretežno iste poslove, poslodavac im tijekom 2027. ne bi mogao jednostavno promijeniti naziv radnog mjesta ili na papiru sniziti potrebnu stručnu spremu kako bi im isplatio niži minimalac.

Čime crnogorska vlada namjerava nadoknaditi prihode kojih se odriče? Uz gospodarski rast i veće prihode od PDV-a i trošarina, računa na dio prihoda koji je dosad pripadao lokalnim proračunima. Predlaže i da se dobit do 100.000 eura oporezuje po stopi od devet posto, a dio iznad tog iznosa po stopi od 15 posto. Time bi nestala sadašnja srednja stopa od 12 posto.

Koliko će biti teško nadoknaditi mirovinske doprinose pokazuje podatak Europske komisije. Crna Gora je 2025. od tih doprinosa prikupila više od četiri posto svojeg BDP-a. Komisija u jesenskoj prognozi upozorava da je učinak predviđenih zamjenskih mjera neizvjestan i da bi provedba reforme mogla dodatno povećati proračunski deficit. Hoće li crnogorska vlada uspjeti nadoknaditi izgubljene prihode, tek će se vidjeti.

Priuštivo stanovanje je jedan od najvećih problema koji muči brojne građane EU – Foto: Novi Jelkovec iz zraka

Crnogorska vlada računa da će se dio većih plaća kroz veću potrošnju vratiti u proračun. Ta računica ima svoju logiku. Ali radnik koji cijelu plaću potroši na život već danas plaća PDV gotovo svaki put kad otvori novčanik. Ako mu se smanji dio davanja s plaće, a za financiranje bolnica i mirovina opet se računa ponajprije na njegovu potrošnju, koliko je tereta doista preneseno na kapital? Hrvatska ne bi trebala jednostavno prepisati crnogorski model. Njegova je vrijednost u tome što pokazuje da se može ozbiljno razgovarati o tome koliko od ukupnog troška plaće treba ostati radniku. No manjak prihoda od doprinosa ne bi se smio uglavnom nadoknađivati porezima na potrošnju.

Porezno rasterećenje mora se vidjeti na radnikovoj plaći

U Crnoj Gori već postoji zakonska obveza da se iznos smanjenog poreza ili doprinosa koji je teretio zaposlenika isplati zaposleniku kroz plaću. Možda bi i u Hrvatskoj zakonski trebalo vezati minimalnu plaću uz stručnost i odgovornost koje radno mjesto zahtijeva. Ako poslodavac za neko radno mjesto traži određenu kvalifikaciju, to se mora vidjeti i na najnižoj plaći koju za taj posao smije isplatiti. A kad država rastereti plaću, radnik to mora vidjeti na svom računu. Porezno rasterećenje ne bi smjelo završiti samo kao povećanje dobiti poslodavca.

Zašto Crna Gora to radi baš sada? Spajić je u razgovoru za RTCG 25. rujna izravno spomenuo hrvatsko iskustvo. Kad su ga pitali zašto se država odriče doprinosa kao stabilnog prihoda, uzvratio je pitanjem koje bi i Hrvatska trebala postaviti: ako vam ode 150.000 radno sposobnih ljudi, gdje je ta stabilnost? Iako su za pristup tržištima rada članica EU-a predviđena prijelazna ograničenja, Crna Gora već sada pokušava svojim ljudima dati razlog da ostanu.

Hrvatsko iskustvo pokazuje koliko je to pitanje važno. Od početka 2013., godine u kojoj je Hrvatska ušla u Europsku uniju, do kraja 2025. DZS je evidentirao 348.552 odlaska hrvatskih državljana u inozemstvo. Samo 2017. bilo ih je 45.367. U taj zbroj ulazi i razdoblje prije samog pristupanja Uniji, među odseljenima ima djece, a ista se osoba mogla vratiti pa ponovno otići. Zato se ne može tvrditi da je otišlo gotovo 350.000 radnika.

Kad se od tih odlazaka oduzmu 120.944 dolaska hrvatskih državljana iz inozemstva, ostaje 227.608 više odlazaka nego dolazaka. Državna demografska strategija upozorava i da se dio ljudi koji se iseli nikad ne odjavi. U samoj 2025. smjer se promijenio. Doselila su se 16.843 hrvatska državljana, a odselilo ih se 13.138. Te smo godine imali 3.705 više dolazaka nego odlazaka.

Ekonomska cijena iseljavanja ne mjeri se samo izgubljenim porezima i doprinosima. Država je u obrazovanje i osposobljavanje svakog čovjeka uložila javna sredstva koja njegovim odlaskom djelomično gubi. Tome treba pribrojiti troškove pronalaženja i osposobljavanja zamjene, dodatno opterećenje kolega koji preuzimaju njegov posao te, u djelatnostima poput zdravstva, posljedice za dostupnost javnih usluga. Ako iseljenu medicinsku sestru zamijeni radnik iz inozemstva, potrebno je računati i na troškove njegova zapošljavanja, dolaska i uvođenja u posao. Sve te kategorije moguće je barem djelomično procijeniti. Zato se stvarna cijena iseljavanja ne može svesti na broj ljudi koji su otišli ili na iznos poreznih prihoda koji država zbog njih više ne ostvaruje.

Uvoz radne snage ne rješava problem niskih plaća i loših uvjeta rada

Kad je hrvatski radnik odlazio jer mu je plaća bila premala, govorilo mu se da je to tržište. Kad poslodavac za tu istu plaću više nije mogao naći radnika, odjednom je to postao problem koji država mora hitno riješiti. Nekima je radikalno znatno povećati minimalnu plaću i rasteretiti rad. Još je radikalnije bilo godinama tako malo činiti da se ljude zadrži, a zatim manjak radnika rješavati masovnim uvozom radne snage. Inače o temi odlazaka već se pisalo na stranicama Sutrašnjeg.

Poslodavac koji za ponuđenu plaću ne može naći čovjeka ima dobar razlog ponuditi više ili popraviti uvjete rada. Ako može računati da će uvijek naći nekoga tko je zbog vlastite nevolje spreman prihvatiti manje, slabi pregovaračka snaga svih koji kod njega rade. Hrvatski radnik i čovjek koji je ovamo došao zaraditi za svoju obitelj imaju zajednički interes. Obojica moraju dobiti jednaku plaću za jednak posao, moći se učlaniti u sindikat i odbiti neplaćeni prekovremeni rad. Sindikati bi trebali organizirati i jedne i druge te se zajedno izboriti za bolje kolektivne ugovore.

A gdje će svi ti ljudi živjeti? Ravnatelj HZZ-a Ante Lončar rekao je 18. kolovoza za HRT da je tada, usred sezone, u Hrvatskoj radilo oko 155.000 stranih radnika. Ne zna se koliko ih ovdje ima vlastiti ili obiteljski smještaj. Ali kad poslodavac traži stan za četvoricu radnika, na isti se oglas može javiti i obitelj koja u tom gradu živi od plaće. Ako vlasniku najam po krevetu donosi više, jasno je zašto bi se odlučio za njega. Obitelji koja je još jučer mogla unajmiti taj stan danas ostaje jedan izbor manje.

Ondje gdje je broj ljudi kojima treba smještaj rastao brže od broja raspoloživih stanova, dodatna je potražnja pojačala pritisak na najamnine. Koliki se dio poskupljenja može pripisati tome, ne zna se. Postoje i stanovi koji se iznajmljuju turistima, stanovi koji stoje prazni i premalo javnih stanova za dugoročni najam.

Posebno je problematično kad poslodavac radniku naplaćuje smještaj u vlastitoj nekretnini. Može jeftino platiti čovjeka kojeg je doveo, a onda mu još naplatiti krevet pa mu se dio isplaćene plaće vrati kroz najamninu. Kad su poslodavac i stanodavac ista osoba, o istom čovjeku ovise i plaća i krov nad glavom.

Hrvatski pravilnik određuje da, kad poslodavac osigurava smještaj radniku iz treće zemlje ili u tome posreduje, najamnina ne smije prijeći 30 posto neto plaće niti se smije automatski ustegnuti iz plaće. Ali to ograničenje ne rješava problem nedostatka stanova. Kad traži povišicu, radnik može čuti da ima tko će raditi za njegovu plaću. Kad mu stanodavac podigne najamninu, tu razliku mora platiti odmah. A odakle, ako mu je plaća ostala ista?

Stadioni, plaće i stanovanje: pitanje političkih prioriteta

Kad se govori o financijskim mogućnostima Hrvatske, teško je zanemariti činjenicu da se u Zagrebu u pet godina planiraju izgraditi dva stadiona, od kojih se jedan već gradi, a drugi tek treba graditi. Nema razloga protiviti se sportu ni ulaganju u sportsku infrastrukturu. Ali kad se za takve projekte novac može pronaći, a za veće plaće radnika i dostupnije stanovanje stalno se govori da ga nema, onda nije riječ samo o financijskim mogućnostima, nego i o političkim prioritetima. Odustajanje od nekog stadiona ne bi riješilo pitanje financiranja mirovina ili zdravstva. No neprihvatljivo je da se samo kod radničkih plaća svaki euro mora opravdavati do zadnjeg centa, dok se kod drugih izdataka rasprava često vodi po sasvim drukčijim kriterijima.

Bilo bi neprihvatljivo radniku povećati neto plaću, a onda ga prisiliti da tim novcem plati pregled jer u javnoj bolnici ne može doći na red. Radniku treba ostati više od njegova rada, mirovina mu mora biti sigurna i u javnoj bolnici mora ga imati tko liječiti. Cilj nije slabija država, nego država koja će manje uzimati od čovjeka koji živi od plaće, a više od onih koji imaju najviše. Država koja će ulagati u javne usluge i u kojoj se od vlastitog rada može pristojno živjeti.

Crna Gora prije ulaska u Europsku uniju već računa koliko bi je mogao koštati odlazak ljudi. Dok je medicinska sestra još radila u hrvatskoj bolnici, znalo se do zadnjeg eura izračunati koliko bi koštalo povećanje njezine plaće. Ali je li ikad izračunato koliko Hrvatsku košta to što je otišla?

Napomena čitateljima

Ovaj tekst nastao je iz razmišljanja i rasprave koju je potaknula prvotna objava na Facebooku. U međuvremenu je prošao dodatnu razradu, provjeru argumenata i preispitivanje pojedinih zaključaka. Zato se u nekim dijelovima razlikuje od izvorne objave, i po tonu i po formulacijama, a ponegdje i po samom načinu na koji su pojedini stavovi postavljeni.

Neke su tvrdnje precizirane, neke su dobile potrebne ograde, a pojedini su zaključci promijenjeni nakon što su sagledani i njihovi mogući protuargumenti. To nije pokušaj povlačenja iz iznesene rasprave, nego nastojanje da se ona vodi odgovornije i na čvršćim argumentima. Oštrina stava sama po sebi nije dokaz njegove utemeljenosti, kao što ni nijansiranje ne znači odustajanje od onoga što se smatra važnim.

Osnovna pitanja ostaju ista: koliko radniku ostaje od njegova rada, kako financirati javne usluge, kako pravednije rasporediti porezno opterećenje i koliko Hrvatsku doista košta odlazak ljudi. Razlika je u tome što se na njih u ovom tekstu pokušava odgovoriti uz preciznije tvrdnje i spremnost da se preispitaju i vlastiti početni zaključci.