Zbogom Kapetane Picard (1987-1994, 2020-2023)

Odlaskom Patricka Stewarta, legendarnog kapetana Picarda, opraštamo se od čovjeka koji je utjelovio jednu gotovo bezobrazno optimističnu viziju budućnosti. Kapetan Picard predstavljao je svijet u kojem je čovječanstvo konačno preraslo pohlepu, primitivizam, plemenske podjele i patološku potrebu za dominacijom, što danas, dok promatramo vlastitu civilizaciju, zvuči manje kao znanstvena fantastika, a više kao dijagnoza svega što s nama nije u redu.

Zvjezdane staze (Star Trek) prikazivale su društvo u kojem se čovjek ne procjenjuje prema bogatstvu, podrijetlu ili društvenom položaju. Mi smo, međutim, izgradili svijet u kojem se milijardere tretira kao proroke, površne budale kao autoritete, a sposobnost da se bez srama prodaje vlastita glupost kao osobit poduzetnički talent. Više nikoga ne iznenađuje što se inteligencija mora dokazivati, dok je za idiotizam dovoljno prikupiti dovoljno pratitelja. U Picardovu svijetu status nije bio cilj sam po sebi, nego su se ugled i povjerenje stjecali odgovornošću, znanjem i služenjem zajednici.

Jean Luc Picard je zapovijedao zahvaljujući znanju, karakteru i moralnoj odgovornosti, osobinama koje se danas teško probijaju kroz buku samoproglašenih spasitelja, narcisoidnih propovjednika i profesionalnih manipulatora. Društvo je toliko opsjednuto vidljivošću da je gotovo prestalo razlikovati čovjeka koji ima što reći od onoga koji jednostavno ne zna začepiti. U njegovoj posadi autoritet nije značio nepogrešivost. Zapovjednik je slušao suradnike, preispitivao vlastite odluke i znao priznati pogrešku. Takva se slabost u današnjoj politici često smatra nedopustivom, premda je upravo sposobnost priznanja pogreške jedan od preduvjeta odgovornog vodstva.

Internet smo dobili kao mogućnost pristupa gotovo cjelokupnom ljudskom znanju, a pretvorili smo ga u digitalnu septičku jamu u kojoj se istina mora boriti za pozornost s teorijama zavjere, reklamiranjem vlastitog ega i milijunima ljudi koji o svemu imaju mišljenje, a ni o čemu ne osjećaju potrebu nešto naučiti. Umjesto da nam proširi horizonte, često nam služi za potvrđivanje već postojećih predrasuda. Algoritmi nam nude ono što izaziva najbržu reakciju, a ne ono što zaslužuje najviše pozornosti. Bijes, strah i prijezir postali su roba s iznimno dobrom tržišnom prođom.

Kapetan Picard i civilizacija koja nikako da odraste

U Zvjezdanim stazama android Data pokušavao je postati čovjekom razumijevajući empatiju, savjest i prijateljstvo. Današnji čovjek, nasuprot tome, dobrovoljno postaje algoritamski upravljana karikatura samoga sebe, spremna zamijeniti vlastito mišljenje tuđom parolom, dostojanstvo lajkom, a stvarne odnose virtualnim odobravanjem potpunih neznanaca. Data je učio što znači biti čovjek, dok se mi katkad ponašamo kao da je čovječnost suvišan dodatak koji usporava natjecanje za uspjehom.

U međuvremenu smo razvili umjetnu inteligenciju, poslali sonde u duboki svemir i naučili manipulirati genima, ali nismo pronašli način da obuzdamo vlastitu gramzivost. I dalje se ponašamo kao čopor koji je otkrio sofisticirane igračke, ali nije uspio shvatiti da posjedovanje naprednih alata ne znači automatski i posjedovanje naprednog uma. Tehnološki napredak sam po sebi ne jamči moralni napredak. Možemo izgraditi strojeve sposobne obrađivati goleme količine podataka, ali ne i društvo koje će znanje koristiti za smanjivanje nepravde, siromaštva i nasilja.

Patrick Stewart dao je Picardu dostojanstvo kakvo se danas gotovo smatra zastarjelim jer nije morao vrijeđati da bi bio snažan, lagati da bi bio uvjerljiv niti ponižavati druge da bi bio velik. Njegova snaga nije počivala na teatralnoj grubosti, nego na samokontroli i spremnosti da preuzme odgovornost. Upravo smo takve osobine počeli zamjenjivati bahatošću, agresivnošću i beskonačnim samoreklamiranjem.

Pola stoljeća gledali smo Zvjezdane staze i sanjali o susretu s inteligentnim životom u svemiru, dok smo vlastiti planet pretvarali u golemi trgovački centar s političkom ludnicom, digitalnim cirkusom i stanovništvom koje sve više zna o tuđim životima, a sve manje o smislu vlastitoga. Možda je zato Picardova budućnost toliko privlačna: ne zato što je obećavala savršen svijet, nego zato što je vjerovala da ljudi mogu postati bolji, da sukob ne mora završiti uništenjem protivnika i da razum nije znak slabosti.

“Zbogom, kapetane Picard. Tvoj Enterprise istraživao je daleke svjetove u potrazi za novim civilizacijama, a mi smo ostali na Zemlji, okruženi čudima tehnologije, nesposobni prerasti vlastitu pohlepu, glupost i primitivizam.”