Liberalna demokracija: Između imigracije i populizma
U zapadnim liberalnim demokracijama (u koje nedvojbeno spada i Hrvatska) već dva desetljeća promatramo porast političkog populizma, koji se često opisuje kao prijetnja demokraciji i preteča novog autoritarizma. To je, međutim, samo djelomično točno. Pristaše i birači populističkih stranaka, kao i njihovi vođe (barem izvana), obično se ne protive liberalnoj demokraciji u smislu očuvanja osnovnog mehanizma slobodnih izbora i temeljnih načela liberalne demokracije, poput građanskih sloboda, slobode govora i vladavine prava.
Umjesto toga, oni jasno daju do znanja da su se politički sustavi i ideologije, koji su se formirali 1960-ih i 1970-ih, počeli baviti, iz njihove perspektive, nevažnim pitanjima te da više ne odražavaju aktualne društvene, ekonomske i političke promjene, kao ni osjećaje prijetnji koje ti birači danas imaju.
Zbog toga ih se često etiketira kao rasiste, reakcionare, autoritare, protivnike ljudskih prava, pa čak i kao „Putinove trojanske konje“. Neki od njih to doista jesu, ali većina zapravo ne zahtijeva ukidanje liberalne demokracije, već traži rješenja za probleme za koje smatraju da postoje.
Činjenica da izbor populističkih stranaka i vođa može u nekoj kasnijoj fazi dovesti do erozije demokracije i uspostave autoritarnog režima drugo je pitanje. Međutim, to trenutačno nije neposredno na dnevnom redu, iako ih ljevičarski intelektualci i političari često upravo za to sumnjiče.
Neuspjeh tradicionalnih stranaka
Ako je do nedavno samo nekoliko kategorija ljudi (novinari, stručnjaci, političari) imala de facto monopol na relevantnu javnu raspravu, što je djelomično jamčilo barem neko pridržavanje pravopisa i logičku koherentnost pruženih informacija, danas to više nije slučaj. Svatko tko otvoriti profil na društvenim mrežama može javno iznositi svoje mišljenje te kritizirati političare, medije i znanstvenike s kojima se ne slaže. Pojava društvenih mreža i internetskih foruma za raspravu unijela je u javni diskurs stavove i zahtjeve „običnih ljudi“, čiji se glas dotad rijetko čuo.
U tom kontekstu važno je imati na umu da velik dio birača ne bira svoje političke predstavnike na temelju detaljnih programa i racionalnog promišljanja posljedica, već ponajprije prema obećanjima brzih rješenja za probleme koji u određenom trenutku izazivaju snažnu emocionalnu reakciju. Često se pritom ne uzima u obzir izvedivost takvih rješenja, njihova održivost ili usklađenost s ukupnom politikom, vrijednostima društva i međunarodnim obvezama. Mnogima je dovoljno da ih netko sasluša i da javno artikulira njihove stavove.
Pad srednje klase
Prvi izazov s kojim se danas suočavaju građani u liberalnim demokracijama jest potreba rješavanja problema stagnacije, pa čak i pada srednje klase. To je u potpunosti opravdan zahtjev. Srednja klasa čini temelj funkcioniranja liberalne demokracije, što je razumljivo i iz ljudske perspektive.
Uzroci ovog fenomena prije svega su globalizacija, preseljenje proizvodnje u zemlje sa jeftinom radnom snagom ili blagim zakonodavstvom te tehnološke revolucije kojima se nisu svi mogli prilagoditi. Preporuke građanima da budu fleksibilni, kontinuirano unapređuju svoje kvalifikacije, pokreću vlastite poslove i slično u načelu su ispravne, ali nisu primjenjive na sve. Time su takvi pojedinci gurnuti na periferiju te prirodno iskazuju nezadovoljstvo.
Uostalom, zašto bi itko bio zadovoljan društvom koje omogućuje prvenstveno obrazovanima, inteligentnima, kvalificiranima, dinamičnima i mladima da prosperiraju, dok one koji nemaju navedene kvalitete unaprijed osuđuje na siromaštvo i nesigurnost? Svatko živi samo jednom i vlastiti život smatra vrijednim dostojanstva.
Specifične mjere koje takvi pojedinci zahtijevaju, a koje predlažu njihovi politički predstavnici — poput zaštitnih carina, visokih socijalnih naknada i mirovina, subvencija te državnih narudžbi za domaće tvrtke — najčešće donose samo kratkoročna rješenja, ako uopće. Upravo tu tradicionalne političke stranke i stručnjaci trebaju ponuditi učinkovita i održiva rješenja.
Starenje nacije i pritisak na državu
Drugi izazov je starenje nacije. Istina je da se produljuje i duljina aktivnog radnog vijeka, ali unatoč tome udio umirovljenika raste. Umirovljenici u pravilu teže miru i stabilnosti — odnosno određenoj razini izolacije od vanjskih turbulencija — te ističu socijalne zahtjeve poput viših mirovina, dostupne i kvalitetne zdravstvene skrbi te opće socijalne sigurnosti.
Može im se poručiti: „zaradite više, ostanite na tržištu rada“ — no samo dio njih, uglavnom mlađi i zdraviji, može prihvatiti takve prijedloge. Ostalima se govori da nemaju pravo na više nego što imaju i da društvo nema kapaciteta osigurati im veće mirovine. Međutim, takve poruke često izazivaju negativnu reakciju.
U skladu s razinom tog nezadovoljstva, oni će i glasati — najčešće za one koji im barem obećaju rješenja (činjenica da takva obećanja često nisu provediva je nebitno).
Ne treba niti zaboraviti na pad povjerenja u pravni sustav kao posljedicu loših pravnih zakona, dugotrajnosti sudskih postupaka te mogućnosti utjecajnih i bogatih pojedinaca da se, uz pomoć financijskih resursa i kvalitetne pravne obrane, učinkovito izmaknu dosegu pravosudnih institucija.
Masovna imigracija
Veliki problem zapadnih demokracija danas predstavlja masovna imigracija. Ona se prvenstveno odnosi na dolazak stanovništva iz siromašnijih zemalja, koje se kulturno, etnički, vjerski i rasno različite od „zapadnih“, i čija je integracija u razvijenija liberalno-demokratska, pretežno kršćanska ili sekularna te većinski bijela društva otežana.
Primjerice, Ukrajinca u Hrvatskoj prestat će se doživljavati kao stranca za nekoliko godina, dok će osoba drugačije rasne pripadnosti, kao i njezini potomci, i nakon više generacija često ostati percipirana kao „drugačija“. Pojedinačni primjeri kulturne raznolikosti, poput stranih kuhara u etničkim restaurantima, mogu djelovati kao zanimljiv doprinos urbanoj slici grada, no nagle i opsežne demografske promjene u pojedinim sredinama kod dijela stanovništva mogu izazvati osjećaj nesigurnosti ili prijetnje.
Takve osjećaje nije moguće jednostavno potisnuti niti njihove nositelje automatski označiti kao rasiste ili ksenofobe, čak i kada u pojedinim slučajevima takve kvalifikacije imaju uporište, pogotovo kada vidimo presude koje su sudovi donijeli za zločine takvim migrantima (npr. za Pakistanca koji je teško ozlijedio našu policajku). Takav pristup tim ljudima može dodatno produbiti njihovo nepovjerenje i učvrstiti stavove da službena politika ne uzima u obzir stvarne probleme i percepcije dijela građana.
Temelj svakog društva uključuje određenu razinu razlikovanja između „nas“ i „njih“. Taj društveni fenomen ne može se jednostavno svesti na rasizam ili netoleranciju. Imigracija, uz potencijalne pozitivne učinke poput kulturne razmjene i poticanja znanstvenog razvoja ima i određene negativne posljedice. Utječe na plaće radnika zadržavajući njihov niski nivo. Brojni imigranti iz drugačije kulturne pozadine narušavaju postojeći društveni poredak, pa čak i civilizacijski model.
Imigranti su definitivno svojom pojavom utjecali na cijenu rada, ali i na tehnološke procese jer usporavaju potrebu za tehnološkom modernizacijom u određenim sektorima.
U suvremenoj Europi dodatne rasprave izaziva integracija dijela muslimanskih imigranata. Razlog tome nije inherentna negativna karakteristika pojedinaca, već potencijalna napetost između određenih tradicionalnih vjerskih i pravnih normi te načela sekularnih liberalnih demokracija i njihovih pravnih sustava.
Islamsko pravo smatra se superiornijim od svih ostalih normativnih sustava, ne priznaje jednakost ljudi (propisuje muškarcima i ženama različit društveni i pravni status, samo iznimno priznaje podređenost muslimana nemuslimanskim vladarima), otpadništvo od islama ili prelazak na drugu religiju kažnjivo je smrću itd. U takvim slučajevima može se postaviti pitanje usklađenosti s ustavnim poretkom i građanskim pravom liberalnih demokracija, načelima jednakosti i sekularnosti.
Povijesna iskustva pokazuju da se zajednice koje su vjerski i kulturno različite, a istodobno relativno zatvorene, mogu kroz dulja razdoblja održati kao zasebne i heterogene skupine, osobito ako njeguju snažan osjećaj vlastitog identiteta (Amiši na primjer u Americi). Primjeri takvih zajednica mogu se pronaći u različitim društvima kroz povijest.
Iako se imigracija može administrativno ograničiti mjerama poput kontrole granica ili restriktivnije politike ulaska, takve mjere same po sebi ne rješavaju pitanje integracije osoba koje već žive u tim društvima. U praksi se rasprave o „zabrani imigracije“ često odnose i na odnos prema postojećim migrantskim zajednicama, uključujući pitanja njihova pravnog statusa, integracije i dugoročnog položaja u društvu.
Kraj multikulturalizma i preispitivanje povijesne krivnje
Ovaj zahtjev povezan je i s činjenicom da je dio stanovništva već javno odbacio koncept multikulturalizma — jednu od ključnih paradigmi moderne demokracije, koja se formirala na prijelazu 1960-ih i 1970-ih godina. U odbacivanju bilo koje paradigme nema ničeg neobičnog; takvi se procesi redovito ponavljaju kroz povijest. Obično se događaju kada starija generacija, koja je izgradila svoj društveni i politički identitet oko određene paradigme, postupno nestaje, a zamjenjuje je nova generacija koja smatra da izvorna paradigma više ne odgovara promijenjenim okolnostima, svjetonazoru i vrijednostima.
Primjerice, „hipi generacija“ nakon 1960-ih odbacila je paradigme imperijalizma, nacionalizma i militarizma, kao i ideju nacionalne dužnosti upravljanja kolonijama — ideje za koje su se pripadnici prethodnih generacija borili, često i po cijenu vlastitih života. Koncept multikulturalizma nastao je kao odgovor na grižnju savjesti dijela zapadne Europe i Sjeverne Amerike zbog kolonijalizma i rasizma u prošlosti te neuspjeha asimilacije. Temelji se na ideji da su sve kulture jednake i da mogu koegzistirati unutar jedne političke zajednice. Prevladavajuća politička paradigma nakon 1990. godine uglavnom nije dopuštala ozbiljnije preispitivanje takvog stava.
Danas se, međutim, postavlja drukčije pitanje: ako je multikulturalistička paradigma bila izraz krivnje za prošli europski kolonijalizam, kakva je njezina relevantnost u suvremenom kontekstu, u kojem se dio stanovništva osjeća suočenim s intenzivnim migracijskim promjenama?
Sljedeća paradigmatska promjena odnosi se na odbacivanje politike pozitivne diskriminacije. Ta se politika temeljila na ideji da je pripadnicima određenih skupina potrebno kompenzirati povijesnu diskriminaciju ili nepravdu ili ih nagraditi zbog određenih zasluga, kroz povlašteni tretman u sadašnjosti. Primjerice, kroz sustav kvota pri upisu na sveučilišta ili pri zapošljavanju, pripadniku određene skupine se daje prednost u odnosu na druge kandidate, čak i kada su njegove kvalifikacije niže.
Važno je napomenuti da ideja pozitivne diskriminacije nije isključivo zapadni fenomen. Određeni oblici preferencijalnih politika postojali su i u drugim sustavima, primjerice u Sovjetskom Savezu 1970-ih, gdje su postojali mehanizmi koji su favorizirali određene etničke skupine pri upisu na sveučilišta. Takve politike kod dijela pogođenog stanovništva ostavile su dugotrajan osjećaj nepravde.
Pozitivna diskriminacija dovodi u pitanje neka temeljna načela liberalne demokracije. Prije svega, takvi mehanizmi ne procjenjuju pojedince isključivo prema njihovim osobnim sposobnostima i postignućima, već ih svrstavaju u kategorije definirane recimo rođenjem te im na temelju toga dodjeljuju različit tretman.
U tom smislu, pozitivna diskriminacija može se percipirati kao oblik diskriminacije — ovaj put usmjeren prema drugim skupinama. Stoga se njezini protivnici ne mogu automatski označiti kao protivnici liberalne demokracije.
S druge strane, važno je priznati da različiti oblici nejednakosti i dalje postoje unutar liberalnih demokracija, te je razumljivo da postoje nastojanja da se one smanje. Međutim, pokušaji potpunog uklanjanja svih nejednakosti mogu dovesti do neželjenih posljedica.
Masovna isprika
U istu kategoriju može se svrstati i proces u kojem su se pripadnici zapadnih, pretežno kršćanskih i „bijelih“ nacija posljednjih godina pozivali na kolektivne isprike zbog povijesnih nepravdi — poput ropstva, rasizma, kolonijalizma i genocida — koje su počinili njihovi preci, kao i zbog štete nanesene različitim manjinskim skupinama.
Pritom se često zanemaruje povijesni kontekst u kojem su pojedinci djelovali. Primjerice, postavlja se pitanje je li osoba koja je u 18. stoljeću zagovarala demokraciju, znanstveni napredak i racionalno mišljenje, s obzirom na tadašnje društvene okolnosti, uopće mogla imati bitno drukčije stavove o rodnim i rasnim pitanjima nego što ih je imala.
Istodobno, rijetko se mogu čuti slični pozivi na ispriku u drugim povijesnim i kulturnim kontekstima — primjerice u vezi s invazijama na Europu. Takvo selektivno tumačenje povijesnih nepravdi kod dijela građana zapadnih demokracija izaziva osjećaj frustracije i nepravde.
Ako se, primjerice, govori o ropstvu, valja napomenuti da ono nije izum jedne civilizacije ili kulture, već je riječ o povijesno raširenoj praksi koja postoji od najranijih razdoblja ljudske povijesti. Istodobno, upravo su zapadna društva u 19. stoljeću odigrala ključnu ulogu u njegovu formalnom ukidanju.
Pitanje seksualnih manjina
Pitanje seksualnih manjina — često označeno kao „LGBT agenda“ — može se promatrati na sličan način. Velik dio stanovništva ne doživljava status seksualnih manjina kao prioritetno društveno pitanje, ponajprije zato što ih se osobno ne tiče. Naprotiv, dio građana smatra da se toj temi pridaje nerazmjerno velika pažnja, osobito u kontekstu drugih, za njih važnijih problema, poput socioekonomskih izazova.
Istodobno, kod dijela populacije postoje i negativne emocionalne reakcije prema takvim temama. Takve stavove moguće je kritizirati ili označiti kao netolerantne, ali oni kao društvena činjenica postoje. Razlika u odnosu na ranije razdoblje jest u tome što ih pojedinci danas češće javno izražavaju te su spremni na temelju njih donositi političke odluke.
Ovaj fenomen ima i dublju političku i pravnoteorijsku dimenziju. S jedne strane promiče se sloboda izražavanja i ponašanja za određene skupine, dok se s druge strane od drugih očekuje da takve obrasce ponašanja prihvate, čime se otvara pitanje granica njihove vlastite slobode — primjerice slobode da izraze moralno neslaganje.
Slična napetost može se uočiti i u politikama društvene integracije. Primjerice, uključivanje djece s problemima u ponašanju u redovni obrazovni sustav može imati različite učinke. Dok jedni naglašavaju važnost inkluzije, drugi ističu moguće posljedice za kvalitetu obrazovnog procesa ostalih učenika.
Roditelji iz viših socioekonomskih slojeva imaju mogućnost izbora alternativnih rješenja, poput privatnog obrazovanja, dok teret integracijskih politika u većoj mjeri snose slojevi društva, koji su već suočeni s ekonomskim pritiscima. To može dodatno pojačati njihovo nezadovoljstvo i otpor prema politikama koje doživljavaju kao nametnute.
Klimatske promjene
Dio suvremenog populizma uključuje i odbacivanje mjera potrebnih za ublažavanje klimatskih promjena. To se ponekad očituje u umanjivanju njihove važnosti ili čak u njihovu poricanju. Mnogi građani takve politike primarno doživljavaju kroz povećane troškove i ograničenja, iako su stroži ekološki standardi u brojnim slučajevima spriječili ozbiljne posljedice i pridonijeli poboljšanju kvalitete života.
Istodobno, građani razvijenih zapadnih zemalja sve češće ističu da najveći današnji emiteri stakleničkih plinova više nisu Europa i Sjeverna Amerika, već novoindustrijalizirane zemlje poput Kine i Indije, koje sporije i selektivnije prihvaćaju ekološke standarde. To im, u određenoj mjeri, omogućuje konkurentsku prednost na globalnom tržištu.
Zbog toga dio građana zapadnih društava politike usmjerene na borbu protiv klimatskih promjena počinje doživljavati kao nerazmjerne ili ekonomski štetne, što dodatno utječe na političke stavove i ponašanje birača.
Pandemija
Slične pojave uočene su i tijekom nedavne pandemije bolesti COVID-19. Stopa smrtnosti bila je relativno niska, a samo je manji dio oboljelih imao ozbiljnije komplikacije ili dugotrajne posljedice. Za većinu stanovništva bolest nije uzrokovala teže zdravstvene probleme te je njezin tijek često bio blag, zbog čega su je neki doživljavali usporedivom s gripom.
Zbog toga su mnogi pandemiju promatrali prvenstveno kroz prizmu restriktivnih mjera koje su uvodile države — mjera koje su, iz njihove perspektive, značajno ograničile svakodnevni život, poremetile obrazovanje, utjecale na poslovanje i dovele do ekonomskih gubitaka.
Dio ljudi teško je prihvatio te mjere i danas relativizira činjenicu da su epidemiološke mjere imale za cilj spriječiti znatno veći broj smrtnih slučajeva i opterećenje zdravstvenog sustava. Takav raskorak u percepciji dodatno je pojačavao osjećaj nezadovoljstva i nepovjerenja prema državnim institucijama, osobito u situacijama kada je komunikacija vlasti bila nedosljedna ili neuvjerljiva.
Povjerenje u znanost
Poseban fenomen povezan s pandemijom jest pad povjerenja u modernu znanost. Razlozi za to su višestruki. Prije svega, znanost ne može dati odgovore na sva pitanja, zbog čega dio ljudi odgovore traži u religiji ili različitim oblicima iracionalnog i magijskog mišljenja. Dovoljno je otići u knjižaru i vidjeti koliko polica zauzima okultna, parapsihološka, astrološka literatura itd. Takvi pristupi često zadovoljavaju potrebu za nadnaravnim i neobjašnjivim, koja je prisutna u ljudskoj prirodi.
Dodatno, suvremena znanost postala je iznimno složena. Razumijevanje područja poput kvantne fizike ili molekularne biologije zahtijeva dugotrajno i specijalizirano obrazovanje, pa su takva znanja većini ljudi teško razumljiva. Posljedično, građani se u manjoj mjeri oslanjaju na stručnjake i znanstvene institucije. Pri tome ne treba zanemariti niti činjenicu da su određeni znanstvenici svojim nepotkrijepljenim izjavama dodatno poljuljali povjerenje u znanost (Clauser, Montagnier i drugi).
Kada ljudi izgube povjerenje u društvene institucije i autoritete, počinju dovoditi u pitanje i znanstvene spoznaje, osobito ako smatraju da sustav nije pravedan ili transparentan. To otvara prostor za relativizaciju znanja i izjednačavanje stručnih i nestručnih stavova u javnom prostoru. Mišljenje susjedine susjede postaje im relevantnije od stručnjaka.
Vanjska i sigurnosna politika
Starenje stanovništva, stagnacija životnog standarda i osjećaj društvenog otuđenja oblikovali su i specifične stavove u području vanjske i sigurnosne politike. Oni se često manifestiraju kao sklonost izolacionizmu, odbijanje sudjelovanja u međunarodnim inicijativama te smanjenje spremnosti na preuzimanje savezničkih obveza, uz očekivanje da će se oslobođena sredstva usmjeriti na unutarnje potrebe i osigurati veća blagobit građana.
Takvi stavovi mogu se sažeti u ideje poput: „najprije trebamo riješiti vlastite probleme“ ili „ne trebamo se miješati u tuđe sukobe“. Posljedično, dolazi do slabljenja potpore intervencionističkoj vanjskoj politici, uključujući promicanje ljudskih prava ili sankcioniranje agresivnih aktera.
Po populistima država bi se trebala brinuti samo o sebi, ne pomagati nikome, ne miješati se u ratove i sporove oko moći, odustati od savezničkih veza, pognuti se, a u slučaju prijetnje, odabrati predaju i “dogovor s agresorom” umjesto obrane i borbe – u nadi da će moguća okupacija, ako prođe glatko, ipak biti bolja od troškova povezanih s izgradnjom učinkovite obrane ili čak rata. Činjenica da su gore navedeni stavovi kratkovidni i da će povlačenje iz međunarodne suradnje i saveza te rezignacija na vlastitu obranu i vojnu moć u konačnici imati dramatične posljedice, i potencijalno donijeti mnogo veće gubitke i troškove u budućnosti od iznosa koji su navodno ušteđeni (što nam pokazuje povijesno iskustvo), nešto je čega veliki dio birača nije svjestan. Oni žive u trenutku.
Takav pristup dijelom je razumljiv, osobito u kontekstu iskustava skupih i ne uvijek uspješnih međunarodnih intervencija (Irak, Afganistan). Međutim, dugoročno povlačenje iz međunarodne suradnje i smanjenje ulaganja u sigurnost može imati ozbiljne posljedice, uključujući povećanu ranjivost i veće troškove u budućnosti.
Političke posljedice
Ako tradicionalne političke stranke ne odgovore na ovakve društvene zahtjeve, dio građana počinje tražiti rješenja izvan postojećeg političkog okvira, pa i u tzv. „antisistemskim“ opcijama. Svoje povjerenje usmjeravaju prema novim političkim akterima koji artikuliraju njihove stavove i nezadovoljstvo.
U demokratskoj politici, kao i u tržišnom gospodarstvu, potražnja prije ili kasnije generira ponudu — pa se tako i u političkom prostoru pojavljuju akteri koji odgovaraju na potrebe i percepcije dijela biračkog tijela.
Nije to kraj demokracije
Međutim, opisane razvojne trendove ne treba fatalistički promatrati kao “kraj demokracije” – već kao određenu fazu njezina razvoja, koja je rezultat stvarnih okolnosti.
Uostalom, razdoblja krize, kada su se pojavljivali novi zahtjevi i neke političke paradigme morale mijenjati, više su se puta događala. Aktualni društveni i politički pokret, između ostalog, reakcija je na tehnološku, društvenu i ekonomsku transformaciju, kao i na ekscese nekih političara, koji su već izgubili svoj racionalni i opravdani sadržaj te su zapravo doveli do kršenja nekih temelja liberalne demokracije. Primjerice, načela jednakosti, slobode i racionalnosti.
Nema razloga vjerovati da se trenutna kriza ne može prevladati. Politička i kulturna grupacija koju obično nazivamo Zapadom permanentno je u svojevrsnoj krizi. Međutim, potrebno je shvatiti korijene spomenute krize te tražiti i ponuditi rješenje. Ključno je ne poricati stvarno postojeće probleme samo zato što se njihovo prepoznavanje ne uklapa u neku ideološku viziju, a naročito ne ismijavati strahove i tjeskobe koje ima veliki dio građana. Također treba prestati nametati agende koje većina stanovništva smatra marginalnima u odnosu na postojeće probleme ili čak one gdje su usvojena rješenja bila apsurdna i u biti negirala načela liberalne demokracije.
Većina građana očekuje stvarna rješenja koja odgovaraju aktualnim izazovima. Političari se moraju usredotočiti na očuvanje same liberalne demokracije i njezinih političkih vrijednosti te opstanak demokratskih nacija. Potrebno je donijeti rješenja koja će osigurati gospodarski rast, tehnološki napredak, demografsku održivost, porast životnog standarda, osnovnu socijalnu sigurnost i, ne najmanje važno, jačanje unutarnjih i vanjskih sigurnosnih i obrambenih sposobnosti vlastitim snagama, ali i u okviru saveza. Takva rješenja moraju se pri tome ispravno i vjerodostojno komunicirati prema biračima.
Je li takvu promjenu pristupa teško prihvatiti? Ne.
