Umjereni liberalizam kao temelj stabilnosti
Postoji ona stara poslovica da se i otrov i lijek čuvaju u malim bočicama. Njemačka je nakon Drugog svjetskog rata imala tu sreću da je u svojoj maloj bočici često držala lijek. Taj lijek zvao se Freie Demokratische Partei – Liberalna demokratska stranka, a njegovo najprepoznatljivije lice bio je Hans-Dietrich Genscher.
U političkom sustavu u kojem dominiraju dvije velike stranke – CDU – Christlich Demokratische Union Deutschlands i SPD – Sozialdemokratische Partei Deutschlands – liberali su desetljećima bili jezičac na vagi. Ne većina. Ne nositelji ideološkog naboja. Nego racionalni korektiv. Sudjelovali su u vladama lijevog i desnog centra, ali nikada nisu dopustili da vlast sklizne u ideološku krajnost. Upravo zato bili su građanski poželjni. Njihova snaga nije bila u brojnosti, nego u stabilnosti.
Genscher je gotovo trideset godina oblikovao njemačku vanjsku politiku. Promijenili su se kancelari, mijenjale su se parlamentarne većine, ali temeljni pravac ostajao je isti: pouzdanost prema saveznicima, otvorenost prema Europi, dijalog prema Istoku. Nitko mu nikada nije mogao prigovoriti da je bio manje vrijedan partner u bilo kojoj koaliciji. To je liberalizam koji nije bio ni salonski ni revolucionarni, nego državnički.
I sada vrijedi postaviti jednostavno pitanje: zamislite da je u trenutku kada je Hrvatska izlazila iz Jugoslavije na čelu Njemačke bio neki radikalni desničar ili radikalni ljevičar. Bi li Hrvatska bila tako brzo međunarodno priznata? Njemačku je tada vodio Helmut Kohl, ali ključnu ulogu u diplomaciji imao je Genscher. Upravo kombinacija konzervativnog kancelara i liberalnog ministra vanjskih poslova dala je Njemačkoj vjerodostojnost i smirenost u procesu priznanja Hrvatske. Radikalizam bi u tom povijesnom trenutku izazvao nepovjerenje, usporio europski konsenzus, možda i delegitimirao cijeli proces. Umjereni liberalizam bio je presudan.
No umjereni liberalizam nije ideološki vakuum. Kada je FDP kasnije krenuo prema oštrijem, gotovo tehničkom tržišnom liberalizmu, birači su to kaznili. Liberalni glasači nisu poslušna stranačka baza. Oni nisu kolektiv koji slijedi zapovijed. Oni su pojedinci koji misle. I upravo zato liberalne stranke moraju biti dosljedne, a ne oportunističke.
U Hrvatskoj se u posljednjih dvadeset i pet godina liberalizam sveo na “knjigu od dva slova”. Stranke su se dijelile, cijepale, nestajale i ponovno nastajale. Umjesto stabilizatora postale su faktor nestabilnosti. Problem nije u tome što liberali nisu većina. Liberalizam po svojoj naravi i ne traži masovnost. Problem je što nisu postali korektiv. Hrvatska očito žudi za stabilnom trećom opcijom koja neće biti ni lijevi ni desni radikalizam, nego racionalni korektiv svakoj vlasti. Model je jednostavan: nismo većina, ali bez nas nema stabilne većine.
Mnogi će svaku takvu poziciju pokušati svrstati “za ove” ili “za one”. No istinski liberalizam nije ni lijevo ni desno. On je naprijed. On podrazumijeva pluralizam mišljenja, slobodu savjesti i hrabrost da se pred masom kaže ono što masa možda ne želi čuti. U tom smislu vrijedi se sjetiti Vlado Gotovac, čovjeka koji je mogao stati bez papira pred tisuće i govoriti iz uvjerenja, a ne iz interesa. Takav moralni kapital stvara povjerenje. Bez njega umjereni liberalizam postaje samo etiketa.
Kada nema stabilne racionalne treće opcije, prostor popunjavaju ad hoc savezi, politički skorojevići i emocionalne mobilizacije protiv zamišljenih neprijatelja. To nije ideologija, to je politička fizika. Praznina ne ostaje prazna.
Zato Hrvatska treba slobodnomisleće liberale kojima je liberalizam svetinja, a ne poluga za trgovinu. Treba stranku koja neće paničariti zbog male veličine, koja neće prodavati identitet za fotelju i koja će imati snage biti lijek iz male bočice svakoj većini.
Njemačka je imala takvu stranku. Imala je Genschera.
Hrvatska još traži svoj genscherovski trenutak i svog Genschera.
