Zašto Tomašević ne želi energane na otpad !

Energane na otpad već godinama predstavljaju strateško rješenje za gradove i industriju, jer omogućuju pretvaranje nereciklirajućeg otpada u toplinsku i električnu energiju uz minimalan utjecaj na okoliš. Zahvaljujući novim tehnologijama, ova postrojenja pokazuju visoku razinu sigurnosti i mogu učinkovito raditi i u neposrednoj blizini naseljenih područja.

Gradonačelnik Tomašević javnost je godinama uvjeravao da je pretvaranje otpada u energiju zastarjela metoda i da nove energane na otpad u Europi više nitko ne planira, ali to što on govori su najobičnije neistine. Česi su dobili novac EU za još 3 nova postrojenja u Mělníku, Českim Budejovicama i Komořanyju s kumulativnim godišnjim kapacitetom od 630 tisuća tona otpada. Poljaci su takva postrojenja izgradili u Bydgoszczu, Krakowu, Szczecinu, Koninu, Białystoku, Poznańu, Olsztynu i Gdansku novcem EU i njihova je vizija izgraditi još 12 postrojenja. Slovenija planira izgraditi u Ljubljani i Mariboru. Bratislava planira proširiti i modernizirati svoju.

Jedna od najmodernijih energana nove generacije nalazi se u blizini grada Linza. Godišnji kapacitet postrojenja je 275 tisuća tona komunalnog i industrijskog otpada, uključujući tekući mulj. Proizvodnja toplinske i električne energije opskrbljuje približno 60 tisuća kupaca u gradu. Tehnologija fluidiziranog sloja omogućuje visoko učinkovit proces spaljivanja s niskim emisijama i maksimalnom energetskom koristi. Postrojenje kombinira sortiranje otpada, predobradu i učinkovito spaljivanje, a preostali pepeo se reciklira ili koristi u građevinskoj industriji.

Direktiva koja regulira ispušne plinove iz takvih postrojenja u EU je tzv. Direktiva o industrijskim emisijama (IED) – Direktiva 2010/75/EU. Ona propisuje stroge granične vrijednosti emisija za spalionice i postrojenja za suspaljivanje otpada, uključujući praćenje i kontrolu ispušnih plinova.Najnovija izmjena Direktive o industrijskim emisijama (Direktiva (EU) 2024/1785) donesena je u travnju 2024. i stupila je na snagu u kolovozu 2024. donijela je promjene u smjeru strožih standarda, šireg obuhvata sektora i veće transparentnosti.

Direktiva je temeljni dokument, ali se ažurira kroz tzv. BAT zaključke (Best Available Techniques Reference Documents). Nova direktiva mijenja način na koji se postojeća BAT pravila primjenjuju. Dok su se ranije dozvole često izdavale s limitima na gornjoj granici dopuštenog raspona, nova pravila sada obvezuju nadležna tijela da postave granične vrijednosti emisija na najnižu razinu koju je tehnički moguće postići, osim ako operater ne dokaže da je to ekonomski neizvedivo. Također, nova direktiva proširuje obuhvat na nove industrije poput gigatvornica baterija i veći dio rudarskog sektora. Zbog toga se očekuje donošenje novih BAT zaključaka.

Dok su spalionice ranije mogle raditi dokle god su ispušni plinovi bili unutar raspona definiranog BAT pravilima, nova direktiva obvezuje nadležna tijela da te granične vrijednosti postave na najnižu moguću razinu unutar tog raspona. To praktično znači da će postrojenja pri sljedećoj reviziji dozvola morati investirati u poboljšane tehnologije filtracije ili optimizaciju procesa kako bi postigla te strože standarde.

Osim toga, IED 2.0 uvodi potpuno novi zahtjev – obavezu izrade Plana tranzicije. Spalionice moraju izraditi planove koji jasno pokazuju kako će njihovo postrojenje doprinijeti tranziciji prema klimatskoj neutralnosti i cirkularnoj ekonomiji do 2050. godine, pri čemu je rok za predaju tih planova 30. lipnja 2030. godine. Ovi planovi zahtijevaju fokus na povećanje energetske učinkovitosti i razmatranje tehnologija za hvatanje i skladištenje ugljika (CCUS).

Treći značajan utjecaj nove direktive tiče se transparentnosti i odgovornosti. Direktiva jača prava javnosti, nalažući da podaci o emisijama moraju biti javno dostupni, a građani sada imaju i izravno pravo na traženje odštete od operatera u slučajevima kada kršenje dozvole uzrokuje štetu po zdravlje. Za energane na otpad je relevantno i to što su od 1. siječnja 2024. uključene u EU Sustav trgovanja emisijama (ETS).

Ekolozi i Zelene stranke izražavaju snažno protivljenje korištenju energana prvenstveno zbog toga što ih smatraju tehnologijom koja je u temeljnom sukobu s principima cirkularne ekonomije i borbe protiv klimatskih promjena. Protivljenje se temelji na kombinaciji ideoloških, ekonomskih i ekoloških argumenata.

Ideološko protivljenje Zelenih i ekoloških pokreta energanama, ali i drugim izvorima energije ukorijenjeno je u nekoliko ključnih principa koji se tiču klimatske pravde, distribucije moći i ekološke odgovornosti. Protivljenje energanama/elektranama koje koriste fosilna goriva (ugljen, plin, nafta, pa i otpad) primarno je motivirano klimatskom pravdom i odgovornošću prema budućim generacijama. Zelena ideologija smatra globalno zatopljenje najvećom prijetnjom i zahtijeva hitnu i potpunu dekarbonizaciju, odbacujući fosilna goriva kao moralno neodgovorna prema siromašnima, ali i budućim naraštajima koji će snositi najveće posljedice. Protivljenje nuklearnoj energiji fokusira se na intergeneracijsku nepravdu zbog stvaranja dugovječnog, opasnog radioaktivnog otpada, za koji ne postoji trenutačno trajno rješenje stotinama tisuća godina, te moguće rizike od katastrofalnih nesreća.

Politički, Zeleni (znači i Tomašević) teže energetskoj tranziciji koja je ujedno i društvena transformacija (odrast). Ideološki se zagovara decentralizacija i demokratizacija energetskog sustava. Velike, centralizirane elektrane (bile one fosilne, nuklearne ili čak velike hidroelektrane) simboliziraju centralnu, industrijsku kontrolu i korporativne monopole. Umjesto toga, promiče se lokalna proizvodnja iz obnovljivih izvora (krovni solari, male vjetroelektrane) u vlasništvu građana, zadruga ili lokalnih zajednica. Time se navodno ostvaruje veća energetska neovisnost, a ekonomska korist ostaje u lokalnoj zajednici.

Iako je načelna ideološka potpora obnovljivim izvorima neupitna, ekološki pokreti protive se projektima koji narušavaju biološku raznolikost i lokalne ekosustave. Primjerice, protive se izgradnji velikih hidroelektrana koje uništavaju riječne ekosustave, solarnim parkovima koji zauzimaju poljoprivredno zemljište, ili spalionicama biomase koje se oslanjaju na krčenje šuma. U tim slučajevima, ideološki sukob nastaje između klimatskog cilja (proizvodnja energije) i ekološke održivosti (zaštita tla i prirode), pri čemu Zeleni daju prioritet zaštiti ekosustava nad energetskim rješenjima.

Iako Zeleni i ekološke organizacije snažno zagovaraju alternativu energanama na otpad, njihov pristup nije pronalaženje zamjenske tehnologije za zbrinjavanje svega otpada. Što se tiče otpada koji je previše kontaminiran ili tehnički ne može biti recikliran, ekološki pokreti priznaju da će i dalje postojati. Međutim, za taj dio predlažu stabilizaciju umjesto spaljivanja. To se postiže procesima mehaničko-biološke obrade (MBO), gdje se otpad prvo obrađuje kako bi se iz njega izvukli preostali iskoristivi materijali i stabilizirala organska komponenta koja stvara metan. Tek tako obrađeni, inertni ostaci se odlažu na sanitarna odlagališta, smanjujući time štetu po okoliš u usporedbi s klasičnim odlaganjem. Kolika je cijena te obrade, njima nije bitna. Znači Zeleni i Ekolozi se zalažu za otvaranje novog Jakuševca (to nam Tomašević stalno prešućuje), ali ne u njihovom dvorištu. Zato bi bilo jako zanimljivo znati gdje bi to odlagao Tomašević takav otpad ako ne želi energanu? To nam još nije rekao. Da li bi ga prodavao strancima koji bi ga poslije iskoristili kao gorivo u elektranama ili bi ga zakopavao u siromašnim sredinama kao što je Otočac koji je odlagalište za otpad iz Samobora i Svete Nedelje na primjer? Samo da ne bude emisije CO2.