Robert Fico izazvao val nezadovoljstva u Slovačkoj

U ponedjeljak, 17. studenoga, održali su se jedni od najvećih prosvjeda u povijesti Slovačke. Unatoč jakoj kiši i vjetru, više od sto tisuća ljudi okupilo se na trgovima brojnih slovačkih gradova kako bi podržali prosvjed pod nazivom „Neće uzeti studeni“, organiziran povodom ukidanja obilježavanja obljetnice Nježne revolucije. Sudionici su skandirali „Dosta Fice“, „Ne damo Slovačku“, „Hoćemo promjene“ i „Sramota!“. Atmosferu su oblikovale zastave, transparenti i zveckanje ključevima – simbol događaja iz 1989. godine. Prosvjed je ujedinio brojne predstavnike oporbe, premda ne sve – od demokršćana, preko liberala, do libertarijanaca.

Glavna tema prosvjeda, iako ne jedina, bila je odluka vladajuće koalicije o ukidanju praznika 17. studenoga, kojim se obilježavalo rušenje komunističkog režima, pod izlikom financijske konsolidacije zemlje. Mi u Hrvatskoj mogli bismo to usporediti s ukidanjem Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje.

Na prosvjedu je zastupnik demokršćana u slovačkom parlamentu i bivši disident František Mikloško ukidanje tog praznika nazvao „sramotom“ i pokušajem da se priča o slovačkoj demokraciji izbriše iz sjećanja građana.

Oštru kritiku iznio je i predsjednik Demokrata Jaroslav Naď, koji je osudio Ficinu izmišljotinu da je Nježna revolucija bila komunistički puč koji je organiziralo samo komunističko vodstvo jer je gospodarstvo bilo pred kolapsom. Optužio je aktualnu vlast za napade na neovisne institucije, pravosuđe i medije, na način sličan onome prije 1989., te izjavio da je Ured slovačke vlade danas „širitelj ruske propagande“, optimistično dodavši da „Boljševicima“ daje još godinu do dvije.

Predsjednik stranke Progresivna Slovačka, liberal Michal Šimečka, na pozornici se prisjetio hrabrosti naroda iz 1989. godine i dodao da tadašnji komunisti nisu shvaćali što znači sloboda, baš kao što to danas ne shvaća ni premijer Robert Fico, bivši član Komunističke partije Čehoslovačke.

Čak je i bliski saveznik slovačkog premijera, predsjednik države Peter Pellegrini, kritizirao odluku parlamenta, a time i vlastite stranke, o ukidanju praznika. Izjavio je da bi Robert Fico trebao shvatiti da je premijer svih građana, a ne samo svojih birača (što ne shvaća ni Andrej Plenković). Pozvao ga je da ublaži retoriku, bolje argumentira svoje odluke i upozorio da oštra komunikacija vlasti postaje sve veći izvor društvenih napetosti. Odbacio je i premijerove tvrdnje da je 17. studeni bio unaprijed pripremljeni komunistički puč, ocijenivši da se time obezvrjeđuje žrtva građana koji su 1989. izašli na ulice. „Kao da im je htio reći da su bili beskorisni, jer je sve već bilo unaprijed dogovoreno“, rekao je, dodavši da takve izjave ne odgovaraju povijesnim činjenicama.

Istodobno, dok su tisuće ljudi prosvjedovale na trgovima, premijer je organizirao stranačko protuokupljanje u gradu Nitri, na koje je jedva došlo 3.000 pozvanih članova. Skup pod nazivom „17. studeni – Dan poštovanja različitih mišljenja“ bavio se stanjem slovačke demokracije, potrebom za političkim reformama i poštivanjem izbornih rezultata. Premijer Robert Fico pozvao je na reformu političkog sustava i smanjenje broja stranaka koje se mogu natjecati na parlamentarnim izborima. Prema njegovim riječima, demokracija bi trebala biti „natjecanje najboljih za najbolje ideje“, dok je u Slovačkoj postala „more za brod budala“.

Visok odaziv građana na antivladinim prosvjedima pokazao je sposobnost Slovaka, za razliku od Hrvata, da se okupe u ključnim trenucima oko važnih tema, dok je ukidanje praznika bilo samo konkretan povod. Oporbene stranke različitih ideologija (SDP, Možemo!, IDS, Centar, Most, Domino, HS) teško nalaze zajednički jezik jer njihove razlike često nadvladaju zajednički cilj – smjenu HDZ-a s vlasti. Svaka od njih strahuje da bi kompromisi mogli otuđiti dio birača i narušiti politički identitet koji grade godinama. Lideri stranaka često imaju osobne ambicije i rivalstva koja otežavaju dogovor o tome tko bi vodio zajednički front. Istodobno, vlast vješto koristi podjele u oporbi potičući ideološke sukobe i slabeći njihove koalicijske kapacitete. Nedostatak povjerenja, nagomilan kroz godine političkih sukoba, dodatno otežava stvaranje stabilnog saveza. Zbog svega toga oporba rijetko uspijeva ponuditi ujedinjenu i uvjerljivu alternativu, iako se suočava s korupcijom, nepotizmom i kriminalom na vlasti.