Krajnja desnica jača ondje gdje ekonomija zakazuje

Od Njemačke, Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske, preko Sjedinjenih Država pa do Brazila i Argentine, krajnja desnica dobiva na snazi. Iako se detalji razlikuju od zemlje do zemlje, obrazac je zapanjujuće sličan. Ona jača kada gospodarstva ne uspijevaju osigurati blagostanje, pravednost i sigurnost.

Ovo nije novo zapažanje. Fašizam se pojavio kao odgovor na duboku političku i ekonomsku krizu nakon Prvog svjetskog rata, osobito u Italiji i Njemačkoj. Nezadovoljstvo ponižavajućim mirovnim sporazumima, poput Versailleskog ugovora, ili pak nedovoljnim teritorijalnim dobitcima unatoč sudjelovanju u ratu kod Talijana, potaknulo je nacionalističke osjećaje. Slabost demokratskih institucija i strah od komunizma otvorili su prostor autoritarnim liderima. Propaganda i kult ličnosti iskorišteni su za mobilizaciju masa i stvaranje jedinstva kroz mržnju prema „neprijatelju“. Fašizam je obećavao red, snagu i obnovu nacionalnog ponosa, što je mnogima bilo privlačno u nesigurnim vremenima.

Baš kao što je Velika depresija utrla put fašizmu u Europi, tako je globalna financijska kriza 2008. stvorila uvjete za nacionalističke reakcije diljem svijeta. Danas se suočavamo s novom inačicom iste pojave. Njemačka je u početku pokazala otpornost tijekom pandemije COVID-19, no najprije migrantska, a potom i energetska kriza izazvana ruskom invazijom na Ukrajinu posebno su je pogodile. Rastući troškovi energije prelili su se na gospodarstvo, dok je korporativno određivanje cijena pojačalo inflacijske pritiske. Dok su se kućanstva borila, krajnje desna Alternativa za Njemačku dobivala je sve veću podršku.

U SAD-u su desetljeća deindustrijalizacije, stagnacije plaća i rastuće nejednakosti narušila vjeru da će svaka nova generacija živjeti bolje od prethodne. Zakon o smanjenju inflacije bivšeg predsjednika Joea Bidena bio je ambiciozan pokušaj oživljavanja industrijske politike i poticanja zelene proizvodnje, no njegovo nasljeđe pokazalo se kratkotrajnim. Donald Trump iskoristio je nezadovoljstvo zbog postpandemijskog rasta cijena i pobijedio na izborima 2024. godine nudeći imigrante kao žrtvene jarce.

U Brazilu su se milijuni izvukli iz najgoreg siromaštva pod vladom Radničke stranke predsjednika Luiza Inácia Lule da Silve u 2000-ima. No velike korupcijske afere u koje su bili uključeni istaknuti članovi stranke te duboka recesija tijekom druge polovice mandata predsjednice Dilme Rousseff potaknuli su uspon desnice. Danas se Lula bori s Kongresom u kojem dominira krajnja desnica i njezini saveznici, i koja blokira brojne reforme.

Iako emocionalno privlačan, narativ da su pojedinci sami krivi za vlastito siromaštvo cinično ignorira strukturne barijere koje sprječavaju socioekonomsku mobilnost i izlazak iz siromaštva. Međunarodni utjecaji poput prekida u lancima opskrbe, nestabilnih energetskih tržišta, dugotrajnih sukoba, inflacije i klimatskih promjena također su pridonijeli usponu krajnje desnih snaga. Takvi problemi zahtijevaju međunarodnu suradnju, no ekstremisti ih iskorištavaju kako bi napali multilateralizam, prikazujući ga kao „globalističku zavjeru“.

Trumpove kaznene tarife utjelovljuju takav pristup, predstavljajući globalnu trgovinu kao borbu s nultom sumom u kojoj su stranci neprijatelji američkih radnika. Ta nisu radnici pozatvarali tvornice u Americi i preseli ih u Kinu ili Vijetnam, već njihovi bogati vlasnici. Ovakve pojednostavljene naracije ujedinjuju krajnje desničarske pokrete više nego bilo koji uobičajeni skup politika. Svaka se oslanja na osnovni okvir „mi protiv njih“. Te priče zavode one koji se osjećaju napušteno, potičući ih da vide neprijatelje u imigrantima, manjinama, feministkinjama, klimatskim aktivistima i drugim skupinama. U binarnom svijetu pobjednika i gubitnika složenost nestaje u mitovima o prošloj kulturnoj čistoći i nacionalnoj veličini.

Suprotstavljanje tim narativima zahtijeva više od pukog razumnog pobijanja. Ako su korijeni uspona krajnje desnice u velikoj mjeri ekonomski, poraziti ih je moguće samo kroz nove ekonomske politike. To za početak znači, suprotstavljanje korporativnom profiterstvu i moći multinacionalnih kompanija, rješavanje inflacije u njezinu izvoru, veću zaštitu prava građana, potporu ulaganjima u domaću proizvodnju i težnju prema samodostatnosti.

Daljnji prioritet trebalo bi biti ulaganje u javnu infrastrukturu. Od prijevoza i stanovanja do zdravstva i obrazovanja, javni prostor mora se obnoviti. Javno vlasništvo i bolja regulacija ključnih sektora osigurali bi pouzdanost, pravednost i dostupnost usluga. Ali sama ulaganja nisu dovoljna. Institucije moraju postati transparentnije, odgovornije i participativnije. Mora se vratiti povjerenje u njih, a one prije svega moraju služiti njenim građanima, a ne stranci.

Daljnji prioritet trebalo bi biti ulaganje u javnu infrastrukturu. Od prijevoza i stanovanja do zdravstva i obrazovanja, javni prostor mora se obnoviti. Javno vlasništvo i bolja regulacija ključnih sektora osigurali bi pouzdanost i dostupnost usluga. No sama ulaganja nisu dovoljna. Institucije moraju postati transparentnije, odgovornije i participativnije. Potrebno je obnoviti povjerenje u njih, a one prije svega moraju služiti svojim građanima, a ne stranačkim interesima.

Ono što svi pitaju je iz čega se mogu takvi programi financirati. Pa prije svega onemogućivanjem sive ekonomije, te boljim prikupljanjem poreza. Dovoljno je pogledati brojna financijska izvješća, pogledati tko kupuje nekretnine za gotovinu, pa se lako pronađu takvi.

Konačno, suprotstavljanje pojednostavljenim narativima ekstremista zahtijeva stvaranje smjelih, novih narativa. Poruka kulturne i političke obnove mora pratiti ekonomske reforme. Tamo gdje političke stranke nude strah, podjele i žrtvene jarce, demokratske snage moraju ponuditi solidarnost, dostojanstvo i nadu, temeljene na narativu koji naglašava kolektivnu dobrobit, slavi raznolikost i čini da se napredak doživljava kao moguć i stvaran.