Ljudi protiv strojeva u doba umjetne inteligencije

Roboti ne plaćaju porez! Automatizacija šteti obiteljima! – plakati s ovim sloganima krasili su štrajk lučkih radnika na istočnoj obali SAD-a u listopadu prošle godine.

Tvrtke koje zapošljavaju lučke radnike automatizirale su iskrcaj brodova i prijevoz robe do skladišta. Danas vlasnici uglavnom mogu bez rukovatelja dizalica i vozača viličara.

„Svijet nas promatra svisoka jer se borimo protiv automatizacije. Nismo protiv inovacija, ali nikada se nećemo pomiriti s robotima koji nam oduzimaju posao“, rekao je Dennis Dagett, predstavnik sindikata lučkih radnika New Jerseyja. Bio je to njihov prvi štrajk u posljednjih 50 godina.

U međuvremenu, u proizvodnim poduzećima – poput nekih proizvođača automobila – bilježi se porast napada na softver industrijskih robota. Istraživanjem nekoliko slučajeva hakiranih robota, stručnjaci američko-japanske tvrtke za kibernetičku sigurnost Trend Micro zaključili su da bi se moglo raditi o industrijskoj sabotaži.

Najčešće su meta bili kolaborativni roboti, tzv. coboti, koji blisko surađuju s operaterima. Hakeri su unijeli neprimjetne izmjene u njihove programe, uzrokujući suptilne pogreške u proizvodima – dovoljne da ih učine neupotrebljivima. U drugim slučajevima, napadači nisu mijenjali programe robota, ali su utjecali na kontrolne parametre.

Još nije poznato jesu li napade izveli vanjski hakeri ili zaposlenici samih poduzeća. Stručnjaci nisu isključili nijednu mogućnost. Ako je riječ o zaposlenicima, mogli bismo ih opisati kao moderne ludite – koji, za razliku od onih iz 19. stoljeća, ne uništavaju strojeve fizički, već mijenjaju njihove upravljačke sustave. Motivacija ostaje ista: strah od gubitka posla.

Luditski pokret, nazvan po navodnom vođi Nedu Luddu, nastao je 1811. u okolici Nottinghama u Engleskoj. Iako su ih kasnije prikazivali kao protivnike tehnologije, Ludditi su se u početku borili za veće plaće. One su bile naglo smanjene zbog gospodarske krize, francuske pomorske blokade i američkog trgovinskog embarga.

U to je vrijeme započela industrijska revolucija. Vlasnici tekstilnih tvornica zamijenili su tradicionalne drvene stanove parnim tkalačkim strojevima. Plaće tkalaca su bile dodatno smanjene, a mnogi su ostali bez posla. Frustrirani radnici počeli su zato uništavati strojeve.

Uhvaćeni luditi bili su suđeni po tada novom Zakonu o uništavanju tkalačkih strojeva, koji je britanski parlament usvojio u veljači 1812. (na snazi je ostao do ožujka 1814.). Za razliku od dotadašnjeg zakona o zabrani oštečivanja alata za rad, koji je predviđao zatvorske kazne od 7 do 14 godina, novi zakon uveo je smrtnu kaznu. Na temelju njega, oko 70 ludita osuđeno je na smrt vješanjem.

Unatoč represiji, pokret je potrajao do 1816. Luditi su se organizirali u skupine od 15 do 30 ljudi, i pri tome se nisu bojali sukoba s vojnicima.

Luditski pokret pronašao je pristaše i na kontinentu. U studenom 1831. luditski prosvjedi potresli su Lyon i druge tekstilne gradove u Francuskoj. Pariz je morao poslati 20.000 vojnika kako bi uveli red u gradove. Nakon krvavog sukoba radnika i pripadnika Nacionalne garde, 169 ljudi ostalo je ležati na pločnicima Lyona.

Jedno od posljednjih žarišta nemira nalazilo se u Šleskoj (Pruska). U svibnju 1844., oko 3000 tkalaca diglo se na ustanak u mjestu Peterswaldau (danas Pieszyce) i Langenbielau (danas Bielawa). Tkalci su najprije demonstrativno tražili povećanje plaća, ali kada im nije bilo udovoljeno su napali domove i tvornice industrijalaca i trgovaca uništavajući pritom strojeve, dokumente, robu i inventar. Pobuna je trajala nekoliko dana prije nego što ju je vojska krvavo ugušila – poginulo je nekoliko desetaka radnika, a mnogi su bili uhićeni ili prognani.

Pobuna je inspirirala njemačkog pjesnika Heinrich Heine napisati poznatu pjesmu „Tkalci iz Šleske” (Die schlesischen Weber), koja je postala ikona radničke borbe, ali i slikara Carl Hübnera.

Prošlo je stoljeće od posljednjih ludističkih pobuna, kada su se prvi roboti pojavili u svijetu. Godine 1956. Amerikanac George Devol izumio je automatizirani uređaj koji je njegov sunarodnjak Joseph Engelberger nazvao prvim robotom. Tri godine kasnije, ova tehnička inovacija, pod nazivom Unimate, činila je čuda na proizvodnoj traci za tlačno lijevanje u tvornici General Motorsa (GM).

U relativno kratkom vremenu, 450 robotskih ruku Unimate 1900 bilo je uključeno u slične proizvodne procese. Uz njihovu pomoć, GM je napravio revoluciju u automobilskoj industriji. Uspio je nadmašiti konkurenciju i tijekom 1960-ih postao najautomatiziraniji proizvođač automobila na svijetu. U tvornici Lordstown u Ohiju, zahvaljujući robotima, proizvodnja je bila dvostruko veća nego prije.

Europljani su ubrzo počeli slijediti GM-ov primjer. Tvrtke poput BMW-a, Volva, Mercedes-Benza i Fiata uvele su robotske uređaje za zadatke koji su bili neugodni ili opasni za ljude, poput bojanja dijelova ili cijelih proizvoda.

U međuvremenu, svijet nije spavao, a palicu razvoja robotike od SAD-a su Japan, Kina, Koreja. Ipak, predviđanja futurologa iz sredine 1980-ih da će do 2000. godine u svijetu raditi više od 10 milijuna robota – nisu se ostvarila.

Čak se i u prvom desetljeću 21. stoljeća godišnje prodavalo “samo” oko 50.000 industrijskih robota. No već u prošlom desetljeću, prema Svjetskoj federaciji za robotiku (IFR), došlo je do neviđenog ubrzanja. Danas oko 3,5 milijuna robota radi u raznim industrijskim postrojenjima.

Kada je Boston Dynamics 2005. prvi put predstavio svog četveronožnog robota BigDoga, publika se smijala. “Veliki pas” je posrtao, padao bez razloga, zaglavljivao se i sudarao sa zidovima. Mediji su tada komentirali: “Još se ne nazire vrijeme kada će nas roboti zamijeniti.”

No, samo deset godina kasnije, njihov robot Atlas izazivao je divljenje. Izgledao je kao antropoid sposoban za samostalno kretanje. Lako je svladavao prepreke koje bi i čovjeku bile izazov. Godine 2016. mogao je hodati bez sajle, a već sljedeće godine izvodio je salto.

Međutim, ovaj užurbani razvoj moderne tehnologije uzrokovao je pojavu neoludizma. Kao što ime govori, neoludisti su željeli slijediti korake svojih prethodnika s početka 19. stoljeća i boriti se protiv tehnološkog napretka. Druga ludistička konvencija održana je 1996. godine u Barnesvilleu, Ohio, precizirala je njihov cilj, navodeći da će se pokret „opirati sve češćim i zastrašujućim tehnologijama računalnog doba“.

Neoludiste možemo podijeliti na radikale i umjerene. Prve je najbolje predstavljao Ted Kaczynski, poznat kao Unabomber.

Ted je rođen u obitelji poljskog podrijetla u Chicagu 1942. godine. Kao iznimno darovit učenik, maturirao je sa samo 15 godina i odmah upisao Sveučilište Harvard, gdje je završio preddiplomski studij s odličnim uspjehom. Studij je nastavio na Sveučilištu u Michiganu, gdje je 1967. godine dobio nagradu za najbolju matematičku disertaciju. Bio je vrlo talentiran u području kompleksne i funkcionalne analize. Njegov mentor, profesor Allen Schields, izjavio je da nikada nije pročitao bolju disertaciju i da su se sve Kaczynskijeve pretpostavke potvrdile. S 25 godina već je predavao matematiku na Sveučilištu Berkeley u Kaliforniji, kao najmlađi docent u povijesti tog sveučilišta.

Dvije godine kasnije napustio je akademski život i povukao se u osamu, živeći u kolibi bez struje i tekuće vode. Godine 1978. počeo je slati bombe kućne izrade širom SAD-a. Navodno ga je na to potaknulo djelo francuskog filozofa i teologa Jacquesa Ellula, posebno njegova knjiga „Technological Society“. Do 1995. godine, Kaczynski je ubio troje ljudi i ranio 23 osobe, prije nego što su ga agenti FBI-a konačno pronašli i uhitili.

Sud ga je 1998. godine osudio na doživotni zatvor. Iz zatvora je pisao članke za američke časopise i objavio knjigu „Tehnološko ropstvo“. Pretprošle godine počinio je samoubojstvo nakon što mu je dijagnosticiran rak. Dvije godine prije smrti, o njemu je snimljen je film pod nazivom „Ted K“, u kojem ga glumi Sharlto Copley.

Osim njega, radikalni pristup preuzele su i neke skupine, poput meksičke skupine ITS (Individualists Tending Toward the Wild). U travnju 2011. godine ti su ekstremisti počeli slati bombe znanstvenicima i istraživačima koji rade na novim tehnologijama u Meksiku, Argentini, Brazilu i Čileu.

Umjereni neoludisti ne osuđuju sav tehnološki napredak, ali pozivaju na pažljivo razmatranje njegovih posljedica. Traže od vlada, sindikata i međunarodnih organizacija da zabrane ili barem reguliraju određene znanstveno-istraživačke i proizvodne procese. Također pokušavaju usporiti automatizaciju proizvodnje pomoću robota i sličnih uređaja.

U tom su duhu sindikati sklopili sporazume s proizvođačima automobila i auto dijelova, poput GM-a i Chryslera, kako bi ograničili ili usporili uvođenje robota i otpuštanja radnika zbog automatizacije. Umjesto otkaza, radnici su dobivali plaćeni dopust ili neku drugu naknadu dok im se ne pronađe novi posao.

No, to nije moglo trajati zauvijek, jer je u SAD-u u razdoblju od 30 godina zatvoreno više od 200 automobilskih tvornica, od kojih su se mnoge preselile u zemlje s jeftinijom radnom snagom ili bez snažnih sindikata.

Donald Trump danas zagovara povratak tvornica u Ameriku kroz carinski rat, ali pritom ne spominje problem automatizacije ili robotizacije. Vjerojatno očekuje da američki građani zamijene imigrante na poljima i drugim niskoproduktivnim radnim mjestima, dok će ih u proizvodnim halama zamijeniti roboti.

Jedna od najvećih svjetskih konzultantskih tvrtki, McKinsey, je 2022. godine objavila izvješće kako industrijske tvrtke planiraju da će 25% njihovih kapitalnih ulaganja u sljedećih pet godina uložiti u automatizaciju i robotizaciju. Ova procjena temeljila se na anketi među rukovoditeljima industrijskih poduzeća, koji su očekivali koristi od robotizacije u pogledu kvalitete proizvodnje, učinkovitosti i vremena neprekidnog rada.

Dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Paul Krugman odavno je upozorio kako nove tehnologije ne istiskuju iz proizvodnog procesa samo fizičke radnike, već i visokoobrazovane stručnjake. Time se obezvrjeđuje cijeli obrazovni sustav. Mladi po njemu više ne mogu sa sigurnošću znati hoće li njihova buduća profesija postojati za četrdeset godina i hoće li netko trebati njihove vještine i znanje. Jednako tako visokoobrazovani ljudi koji su uložili znatan trud i sredstva u svoje obrazovanje također postaju žrtve ovakvog sustava.

Hoće li UI zamijeniti i pisce?

Iako postoje razlike između robota i umjetne inteligencije, obje tehnologije dijele zajedničke temelje – može se reći da su to dvije grane istog stabla.

UI sve više prodire u područje kreativnih usluga. Tome svjedoče i dva štrajka održana 2023. godine u SAD-u – jedan glumaca, a drugi književnika i scenarista. Uzrok? Strah da umjetna inteligencija može stvarati tekstove, slike, videozapise, glazbu i druge oblike sadržaja, čime bi mogla zamijeniti ljude u tim zanimanjima.

Zbog sve većeg utjecaja robotizacije i UI, posljednjih godina bilježi se porast interesa za teme povezane s ludizmom i neoludizmom, osobito u kontekstu kritike umjetne inteligencije, digitalne ovisnosti i tehnološkog nadzora. Taj suvremeni interes koji se više usredotočuje na društvenu i kulturnu kritiku tehnologije, a manje na organizirane pokrete kakvi su postojali 1990-ih, Philip Nichols naziva „trećim valom ludizma“.

Nesumnjivo je da će daljnja robotizacija, automatizacija i razvoj umjetne inteligencije tehnološki napredovati i da će neki poslovi u dogledno vrijeme nestati. Pitanje je – koji? Može li UI stvoriti sadržaj koji će nadmašiti ljudsku kreativnost, ili će samo reciklirati obrasce koje poznaje?