Međunarodni sud pravde: pravda ili politički instrument?

Pitanje objektivnosti koje prati međunarodni sud pravde (ICJ), kao glavni sudski organ Ujedinjenih naroda, jedno je od najosjetljivijih pitanja suvremenog međunarodnog prava. Iako se međunarodni sud pravde formalno smatra vrhovnim autoritetom za rješavanje sporova između država, u praksi se često suočava s kritikama prema kojima su njegove odluke prije rezultat političkih odnosa moći nego dosljedne primjene pravnih načela.

Suce ICJ-a biraju Opća skupština UN-a i Vijeće sigurnosti. Premda bi kandidati trebali biti vrhunski pravni stručnjaci, neovisni o svojim vladama, sam proces njihova imenovanja duboko je politički. Već na toj razini postavlja se pitanje može li sudac uopće biti potpuno imun na nacionalne interese države iz koje dolazi, osobito u sporovima koji izravno utječu na tu državu ili njezine ključne saveznike.

Dodatno, postoji nepisano pravilo prema kojem pet stalnih članica Vijeća sigurnosti gotovo uvijek imaju „svog“ suca u sastavu Suda (iako je taj trend nedavno djelomično narušen). Takva praksa stvara snažan dojam da velike sile imaju odlučujući utjecaj na tumačenje međunarodnog prava.

Sumnje u objektivnost Suda često proizlaze iz percepcije dvostrukih mjerila. Kada su u pitanju manje države, Sud djeluje relativno odlučno. Međutim, kada spor uključuje interese velesila (poput SAD-a, Rusije ili Kine), Sud se suočava s ozbiljnim ograničenjima. Države tada ponekad odbijaju priznati njegovu nadležnost ili jednostavno ignoriraju njegove presude, kao što pokazuje slučaj Nikaragva protiv SAD-a. Slični obrasci ponašanja vidljivi su i pred Stalnim arbitražnim sudom, primjerice u sporovima dioničara Yukosa protiv Rusije ili Filipina protiv Kine.

Međunarodni sud pravde i izbor sudaca

U situacijama kada država u sporu nema svog državljanina među sucima, ima pravo imenovati suca ad hoc koji se pridružuje vijeću za taj konkretan slučaj. Iako takvi suci ne moraju biti državljani te države, u praksi se često biraju ugledni međunarodni pravnici iz trećih zemalja kako bi se dodatno ojačao legitimitet pravnog tima.

Unatoč formalnoj obvezi nepristranosti, statistika pokazuje da suci ad hoc u velikom broju slučajeva glasaju u korist države koja ih je imenovala. To dodatno učvršćuje percepciju da njihova funkcija nije isključivo sudska, nego barem djelomično ima i „zastupnički“ karakter.

Dodatno ograničenje predstavlja činjenica da Međunarodni sud pravde ne može suditi državi bez njezina pristanka. Ova „dobrovoljna“ priroda nadležnosti u praksi stvara selektivnu pravdu. Države prihvaćaju nadležnost Suda samo kada procjenjuju da im to odgovara, odnosno kada su sigurne u svoj pravni položaj ili žele ostvariti političke poene. Posljedica je sustav u kojem se pravo primjenjuje samo ondje gdje to dopušta politika, čime se narušava slika Suda kao objektivnog i univerzalnog arbitra.

Međunarodni sud pravde u slučaju Chagos

Ujedinjeno Kraljevstvo godinama je uspješno blokiralo Mauricijus u pokušaju da pokrene postupak pred ICJ-om u vezi sa suverenitetom nad Chagos otočjem, poznatom po vojnoj bazi, koristeći pravnu „rupu“ (tzv. Commonwealth exception). Međutim, Mauricijus je u jednom trenutku promijenio strategiju. Umjesto izravne tužbe, obratio se Općoj skupštini UN-a, koja je 2017. godine izglasala rezoluciju kojom od ICJ-a traži savjetodavno mišljenje (Advisory Opinion) o zakonitosti procesa dekolonizacije Mauricijusa. Za takvo mišljenje nije potreban pristanak države na koju se odnosi, pa je Sud bio obvezan odgovoriti, neovisno o stajalištu Ujedinjenog Kraljevstva.

Iako je Ujedinjeno Kraljevstvo u početku tvrdilo da Sud nema nadležnost jer se radi o bilateralnom teritorijalnom sporu, a ne o općem pitanju dekolonizacije, ipak je odlučilo sudjelovati u postupku iz strateških razloga. Da se nije pojavilo, Sud bi razmatrao isključivo argumente Mauricijusa i afričkih država. London je stoga želio iznijeti vlastitu verziju događaja, prema kojoj je Mauricijus 1965. dragovoljno „prodao“ otočje u zamjenu za odštetu. Uz to, kao stalna članica Vijeća sigurnosti koja zagovara „poredak temeljen na pravilima“, Ujedinjeno Kraljevstvo nije si moglo priuštiti potpuni bojkot najvišeg suda UN-a.

Chagos otoci smatraju se dijelom Mauricijusa prije svega zbog temeljnih načela međunarodnog prava o dekolonizaciji, ali i zbog povijesnih administrativnih veza. Od 18. stoljeća bili su administrativno povezani s Mauricijusom, a sve do 1965. godine upravljalo se njima iz glavnog grada Port Louisa.

Ključni pravni argument pred ICJ-om temeljio se na Rezoluciji 1514 Opće skupštine UN-a iz 1960. godine, koja izričito zabranjuje kolonijalnim silama da dijele teritorij kolonije prije njezine neovisnosti. Upravo suprotno tom načelu, Ujedinjeno Kraljevstvo je 1965. godine, tri godine prije neovisnosti Mauricijusa, izdvojilo Chagos otočje kako bi stvorilo novi entitet (BIOT) za potrebe vojne baze Diego Garcia.

Tijekom pregovora u Londonu 1965. godine Mauricijus je još uvijek bio britanska kolonija. Britanske vlasti jasno su dale do znanja mauricijskim čelnicima, predvođenima Sir Seewoosagurom Ramgoolamom, da je odvajanje Chagos otočja uvjet za stjecanje neovisnosti. Mauricijski lideri tako su se našli pred izborom koji je u praksi bio neodrživ: prihvatiti neovisnost bez dijela teritorija ili ostati kolonija. S obzirom na to da je na otočju živjela relativno mala zajednica stanovnika, pristali su pod snažnim pritiskom sklopiti sporazum poznat kao Lancaster House Agreement.

Prema tom sporazumu, predstavnici Mauricijusa pristali su na odvajanje otočja uz određene uvjete, koji se često opisuju kao svojevrsna „prodaja“. Ujedinjeno Kraljevstvo isplatilo je Mauricijusu 3 milijuna funti kao naknadu za gubitak teritorija. Zauzvrat, obvezalo se vratiti otočje kada ono više ne bude potrebno za „obrambene svrhe“, te je Mauricijusu priznalo određena prava na iskorištavanje morskih resursa.

Međunarodni sud pravde je 2019. donio odluku koja je predstavljala ozbiljan udarac za London. S 13 glasova za i 1 protiv, Sud je zaključio da proces dekolonizacije nije proveden zakonito te da je bio u suprotnosti s međunarodnim pravom, uz preporuku da se suverenitet nad otočjem prenese na Mauricijus „što je prije moguće“.

Mišljenje Suda pripremio je kineski sudac Xue Hanqin, dok je predsjednik Suda u to vrijeme bio Ahmed Yusuf iz Somalije. Suci koji su podržali odluku dolazili su iz Ugande, Maroka, Rusije, Libanona, Japana, Slovačke, Jamajke, Indije, Italije, Francuske i Brazila. Jedini sudac koji se nije složio s presudom bio je iz Sjedinjenih Američkih Država.

Iako je riječ o pravno neobvezujućem mišljenju, ono je izazvalo snažan diplomatski pritisak. Ujedinjeno Kraljevstvo godinama ga je ignoriralo, no situacija se promijenila 3. listopada 2024., kada je britanska vlada objavila da će predati suverenitet nad otočjem Mauricijusu, uz zadržavanje potpune kontrole nad vojnom bazom Diego Garcia na razdoblje od 99 godina.

Prema novom aranžmanu, Ujedinjeno Kraljevstvo obvezalo se plaćati Mauricijusu između 120 i 165 milijuna funti godišnje tijekom sljedećih 99 godina kao naknadu za korištenje baze. Istodobno je osnovan poseban fond za Chagossiane, s ciljem pružanja pomoći stanovnicima koji su bili prisilno raseljeni.

U savjetodavnom postupku o arhipelagu Chagos pred Međunarodnim sudom pravde sudjelovalo je 14 sudaca umjesto uobičajenih 15, zbog specifične situacije vezane uz britanskog suca Sir Christophera Greenwooda, što je vrlo vjerojatno imalo utjecaj na konačan ishod.

Suci ICJ-a biraju se na mandate od devet godina. Neposredno prije nego što je slučaj Chagos ušao u fazu aktivnog razmatranja, održani su redoviti izbori. Sir Christopher Greenwood, tadašnji britanski sudac, bio je kandidat za reizbor. Međutim, prvi put od osnutka Suda 1946. godine, Ujedinjeno Kraljevstvo izgubilo je svoje mjesto. Nakon dugotrajnih krugova glasovanja, Indija je uspjela osigurati izbor svog kandidata Dalveera Bhandarija, dok je Ujedinjeno Kraljevstvo, pod pritiskom Opće skupštine, povuklo Greenwoodovu kandidaturu.

Greenwoodov mandat istekao je u veljači 2018. godine. Iako je novi sudac preuzeo dužnost, njegova uloga nije mogla nadomjestiti britansku prisutnost u širem smislu, budući da je Greenwood predstavljao kontinuitet britanske pravne tradicije, a ne samo formalnu popunjenost mjesta. Kako Ujedinjeno Kraljevstvo više nije imalo svog suca među 15 stalnih sudaca, Sud je nastavio raditi u sastavu koji je bio aktualan u trenutku donošenja odluke.

U klasičnim sporovima između država postoji mogućnost imenovanja suca ad hoc ako neka država nema svog predstavnika u Sudu. Međutim, u ovom slučaju radilo se o savjetodavnom mišljenju, a ne o parničnom postupku. Pravila za imenovanje sudaca ad hoc u takvim su postupcima znatno restriktivnija. Ujedinjeno Kraljevstvo tvrdilo je da se zapravo radi o bilateralnom sporu te je zatražilo pravo imenovanja suca ad hoc, ali je Međunarodni sud pravde taj zahtjev odbio. Zaključeno je da je riječ o općem pitanju dekolonizacije koje je pokrenula Opća skupština UN-a, a ne o sporu dviju država. Time je vijeće ostalo u sastavu od 14 sudaca. Ironično, Ujedinjeno Kraljevstvo, kao stalna članica Vijeća sigurnosti, ostalo je bez svog predstavnika upravo u trenutku odlučivanja o jednom od ključnih pitanja vlastitog kolonijalnog nasljeđa.

Dio pravnih stručnjaka smatra da bi ishod mogao biti drugačiji, ili barem manje jednoznačan, da je Greenwood sudjelovao u radu vijeća, budući da bi tijekom internih rasprava vjerojatno snažno zastupao britanske pravne argumente.

Ograničenja koje ima Međunarodni sud pravde

Kritičari često ističu da ICJ djeluje kao „politički sud“ prikriven pravnim formalizmom. U tom kontekstu izražava se skepsa prema mogućnosti da suci iz država poput Kine ili Rusije donose odluke potpuno neovisno o globalnim interesima svojih zemalja, osobito kada su ti interesi povezani s pitanjima poput vojne baze na Diego Garciji. S druge strane, branitelji Suda naglašavaju da on djeluje unutar inherentno nesavršenog međunarodnog sustava u kojem ne postoji svjetska vlada, te da sama činjenica da države pristaju sudjelovati u postupcima predstavlja dokaz njegove važnosti.

Međunarodno pravo dodatno je opterećeno činjenicom da ne postoje međunarodne vojne ili policijske snage koje bi osiguravale njegovu provedbu. Multinacionalni sastav sudskih tijela znači da će nacionalna, kulturna ili druga pripadnost sudaca vrlo vjerojatno imati određeni utjecaj na donošenje odluka. U takvom sustavu provedba prava uvelike ovisi o političkoj volji država, odnosno o tome tko ima kapacitet i interes da ga provodi.