Vratilo se vrijeme kada partija (HDZ) opet zna bolje – Viktorov poučak br. 458
Rasipanje i uništavanje naših prirodnih dobara, ogoljivanje i iscrpljivanje zemlje namjesto povećanja njezine iskoristivosti – to će već našoj djeci znatno umanjiti mogućnosti napretka koje uživamo, a koje smo im dužni predati – veće i razvijenije. – Theodor Roosevelt
Da li je iznad kokošara pijevac?
Pišući, kako je glavni državni inspektor Andrija Mikulić glavni državni inspektor uhvaćen na primitivnom kokošarenju, pretjerao sam u uljepšavanju stanja kako je berem u jednom slučaju inspekcija bila u funkciji stranke. Ispravnije je, da postoji samo poneki slučaj u postupanju s otpadom, a mogao bih reći i puno šire, kada u nešto nije umiješana stranka i neki sitni i krupni interes nekog partiji bliskog pojedinca. Kada to, kao kod dozvola za uvoz otpada, koncesija za kamenolome, …… poslova geodetskim snimkama, davanje izrade softvera cvjećarima, dovođenjem struje i ceste nekom silniku u „vukojebinu“ i ine marifetluke radi kokošar, i kada zaboravi da i iznad „kokošara ima pijevac“, a da iznad Lijepe naše, kada su u pitanju njihovi novci. stoji EU, pa to škodi glavnom pijevcu, kokošaru se presudi. I „nema te više Andrija“….. Također, važno je napomenuti da Andrija Mikulić državni inspektorat ima ključnu ulogu u regulaciji ovih pitanja.
Partija zna bolje od struke
Postoji nešto puno goreg i od najgoreg kokošara. To gore je kada se donese zakonski okvir kojim se legalizira kokošarenje. Takav je bio zakon o privatizaciji, po kome je velika većina izgubila i ono malo što je imala, a manjina, čak i manja od 200 izabranih obitelji, zgrnula bogatstva. Često spominjem onu iz Kralja Lira, „kada nije najgore kada možeš reći ovo je najgore“. I može biti još gore. Došao Zakon o prostornom uređenju, donijet voljom većine, u kojoj su predstavnici svih manjina, ovaj puta s iznimkom Srpske, otvorili širom vrata da se iz Lijepe naše pokupi još ono malo mrvica koje su ostale. Kapitalu, koji prihod crpi pretežno iz neke prostorne rente, koja je nekada, a trebala bi i danas pripadati svima, širom su otvorena vrata. Iz prostorne rente će crpiti dobit oni koji će graditi parkove solara i vjetroelektrana, hotela i zgrada, na moguće i na tuđem zemljištu. Investicije, koje kada se završe, više ne trebaju lokalnu radnu snagu. U hotelima i resortima je domaćin, starosjedilac, preskup. Kada se izgradi, u resort doći će još siromašniji, raditi za još manje, a starosjedioci će negdje drugdje početi puštati korijene.

Zakon je donesen samovoljom, onom klasičnom, partijskom. HDZ i partneri, treba ih poimenično zapamtiti i dodati onima na spisak onih koji prazne Slavoniju i tjeraju mladost preko Sutle, izglasali su zakone o prostornom uređenju. To da je protiv bila struka, ne brine partiju. Javno su se protiv izjasnile udruge arhitekata, Arhitektonski fakultet, ugledni arhitekti pojedinačno i u svoje ime, Vijeće za arhitekturu, urbanizam i uređenje prostora HAZU, mnogobrojni intelektualci i građani…… Nije bilo nijednog (slovima: niti jednog), čak niti studenta arhitekture, a kamo li uglednijeg arhitekte i urbaniste, koji bi podržao zakone.
Zna li stvarno partija bolje?
Zadnjih 20 godina Jugoslavije, kada sam kao odrastao počeo pratiti politiku, nije bilo moguće da se zakon donese uz unisono protivljenje struke, pa čak i kada je ono bilo samo površno. Možda je moglo ranije. Znajući kako je bilo, danas bi za neki „tadašnji centralni komitet“ ili tadašnju partiju, sa stajališta demokracije, bila uvreda da se usporede s načinom kako to rade HDZ & partneri. HDZ & partneri, demonstrirajući sveznalaštvo i snagu partije kontra struke, bahato ignorirajući struku, neodoljivo me podsjeća na jedan od viceva s Radio Erevana: Slušatelj pita: “Može li Komunistička partija pogriješiti?” Radio Erevan odgovara: “U načelu da. U stvarnosti, međutim, Komunistička partija nikada ne griješi!” Slušatelj dodatno pita: “Otkud znate da je tako?” Radio Erevan odgovara: ‘Pitali smo Komunističku partiju!“
Od kuda pravo manjina da odlučuju o dobrobiti većine?
Namjerno sam spomenuo manjine. Bez njihovih glasova se ne bi mogao donijeti ovaj, jedan u nizu štetnijih zakona. Neka se zna da nemaju samo pravo na egoističnu dobrobit, na više prava od većine, nego da imaju i odgovornost za opće dobro. Ne može se proda(va)ti interes svih nas, za neku sitnicu koju kao manjina ekstra dobiju od HDZ & partnera.
I sam mogu glasati za manjinsku listu, ali ne smatram da imam pravo odlučivati u ime i protiv većine, kako to tako često rade, predstavnici manjina. Besmislenost glasanja za manjinsku listu, smatram i zbog činjenice, da bi me kao Slovenca u Saboru cijelo vrijeme predstavljala/o predstavnik koji/a ima većinu među nas pet manjina, od kojih se bira jedan predstavnik. Do sada je to bila/o predstavnica/k Albanske nacionalne manjine, sada je Bošnjačke, koji predstavlja Albansku, Bošnjačku, Crnogorsku, Makedonsku i Slovensku manjinu. Čiji je zastupnik Kajtazi? On se predstavlja kao zastupnika Romske, a uz nju zastupa još 11 manjina: austrijsku, bugarsku, njemačku, poljsku, rumunjsku, rusinsku, rusku, tursku, ukrajinsku, vlašku i židovsku. Konzultira li se on sa svima? Kada je, na primjer porazgovara s nekim od samo 22 člana Vlaške manjine u Hrvatskoj i gdje ih je uopće našao? Kladim se, da čim se probudi ne zna nabrojati predstavnike svih 12 manjina koje zastupa odnosno koje bi trebao zastupati.
Da li nam još išta ostaje nakon „bačićevih“ zakona?

Pišući ovaj poučak, opet sam vidio kompoziciju cisterni kojom iz Siska nekamo odvoze naftu. Svaki puta se prisjetim obećanja premijera Plenkovića, na kojem je dobio izbore, kako će vratiti INA-u u Hrvatsku. Ne da nije vratio INU, već je otuđio i ono malo nafte što je ostalo. Vlak vozi iz umrle sisačke rafinerije, u koju s naftnih polja još uvijek dolazi jedna od najkvalitetnijih nafti, ona bez sumpora. I ta nafta je dio neke naše djedovine koju je neka partija poklonila. Slika se ponavlja nekoliko puta tjedno. Što nam odlazi na osnovi kolokvijalno nazvanih „bačićevih zakona“ saznati ćemo uskoro.