Manjine ne smiju određivati prava većine – Viktorov poučak br. 416

Ako nekog mrzimo, onda u njegovom liku mrzimo nešto što je usađeno u nama samima. Ono što nije u nama samima, to nas ne uzbuđuje – Herman Hesse

A opet, što je ocean, nego mnoštvo kapi ? – David Mitchell

U trenutnom političkom previranju, postavlja se pitanje, kojoj strani će se prikloniti osam pripadnika manjina. Od 24 manjine, srpsku manjinu zastupaju 3 zastupnika. Jedan je zastupnik 12 manjina, i to: austrijske, bugarske, njemačke, poljske, romske, rumunjske, rusinske, ruske, turske, ukrajinske, vlaške i židovske. Jedan ili jedna je zastupnik 5 manjina: albanske, bošnjačke, crnogorske, makedonske i slovenske. Jedan je zastupnik 2 manjine: češke i slovačke nacionalne, a po jedan zastupnik zastupaju mađarsku i talijansku manjinu. Razmišljam, da li među nama ima onih koji bi onako naizust znali pobrojati manjine. Znaju li to u Vladi? Da li u protokolu premijera (premijera kao množina) postoji obaveza da se negdje u Slavoniji sastane s nekim tko je Rusin ili Vlah?

Ja imam pravo biti manjina. Ja sam rođen kao Slovenac. Kada izađem na izbore, uz moje ime je X. Pitaju me, da li želim glasati za listu manjina ili za listu na kojoj je većina. Priznajem, osjećao bih se dosta glupo da glasam za predstavnika koji će uz moju manjinu predstavljati još četiri druge. Mogu si misliti kako se osjeća predstavnik na primjer vlaške manjine, kada će njegov interes zastupati netko, uz još 11 drugih manjina. Iako se svugdje i uvijek osjećam kao većina, drago mi je da nisam glasao (i) za zastupnicu, koja se, iako bi trebala predstavljati i mene, ulaskom u Saboru odlučivala podržavati jednu stranku. Manjinci ne bi trebali birati stranke niti stranu. Oni moraju koristiti pozitivnu diskriminaciju i predstavnicima manjina omogućiti ona dodatna prava koja nema većina. U isto vrijeme, Manjinci ne bi smjeli biti jezičac na vagi, koji će odlučivati kojem dijelu većine će pogodovati. Manjinci ne bi smjeli biti trgovci i prikloniti se onoj strani koja im više obećava. Ono više, koje iztrguju u netransparentnom procesu stvaranja većine, ide na račun svih nas.

Također, prava Manjinaca ne smije biti stvar dobre volje onih koji trenutno vladaju. U pravom demokratskom procesu koji kao da još nije zaživio, Manjinci bi trebali javno izreći koja prava su im potrebna odnosno koja zahtijevaju. Oko tih prava bi se morala izjasniti cijela većina, uz garanciju, da će im onaj dio koji dobije većinu osigurati ta prava. Manjinska prava, naravno i materijalna, ne smiju biti stvar trgovine. Najbolje bi bilo da se ta prava urede zakonom i da su javno poznata.

Pitam se što su dobili Manjinci od parlamentarne većine, kada nisu u niti jednom slučaju imali primjedbe na zakone koje je predlagala većina zadnjih osam godina? Kao dio Manjinaca, neki prijedlozi većine, za mene, a ne samo za mene nisu bili prihvatljivi. Vjerujem i mnogim drugim Manjincima. Legitimno je pitanje što je za manjine koje predstavljaju i ili za sebe osobno dobilo osma zastupnika Manjinaca, da su bezrezervno podržavali baš sve i svašta. Što su to ekstra dobili da stvaraju većinu, a da im ne bi odobrila i druga strana s kojom su također mogli stvarati većinu?

Pitam se što su to predstavnici srpske manjine, odnosno srpska manjina, zadnjih osam godina dobila od HDZ-a što im nije htjela dati ljevica? Ponavljam, to mora biti dostupno svima nama. Svojim ponašanjem i bezrezervnim podupiranjem većine, saborski zastupnici Manjinaca, (kao da) stvaraju animozitet dijela većine prema manjinama. Manjinci ne bi smjeli predstavljati prevagu kod izbora saborske većine. Oni bi se morali prikloniti onome tko i bez njih može osigurati većinu, pri čemu bi morali osluškivati puls naroda i zadržati si pravo blagog moralnog korektiva.

Uz rezultat onoga što su dobili u pregovorima moralo bi biti javno poznato u čemu će podržavati većinu. Pa nije moguće, da u osam godina dok su čuvali vladajuću većinu, Manjinci nisu imali nijednu primjedbu na prijedloge većine. Za neke prijedloge nisu glasali ni svi zastupnici većinske stranke. Samo su Manjinci bili vojska poslušnika. Zar svih osam zastupnika manjina toliko naginje desno, da nije važan predmet odlučivanja, već samo vrijednosti onoga tko ih predlaže?  Ako je već tako, predlažem da se možda uštede troškovi njihovih putovanja i da čak niti ne sjede u Saboru. Naravno, plaću im treba osigurati, kao i novac kojeg za rad dobije pojedini zastupnik kao i onaj dio kojeg su tajno iztrgovali. Sabor samo mora donijeti zakon po kojem su Manjinci uvijek za i kada ih nema.

Nemam ništa protiv manjina. Manjine, u državi s demokratskim vrijednostima predstavljaju dodanu vrijednost. One kulturi većine daju mogućnost obogaćivanja svojih vrijednosti vrijednostima drugih kultura. U svakodnevnici, nekim vrijednostima drugih obogaćujem sebe.

Iako to zvuči više nego normalno, mudro i ljudski, rijetke su države koje bez rezerve, bez onog ako, podržavaju manjine. I u državama koje smatramo izuzetno demokratskima, manjine često imaju problema. Većina zna biti nemilosrdna. Unatrag kojeg desetljeća, Danska je vodila diskriminatornu, pa čak i genocidnu politiku protiv autohtonih stanovnika Grenlanda. Politika države je bila da žene prilikom ginekološkog pregleda „steriliziraju“, naravno bez dozvole i bez da su to žene znale. Kanada je autohtonim narodima oduzimala djecu, slala ih u katoličke internate, na preodgajane, kako bi zaboravili vlastite krojenje. O mjerama preodgoja svjedoče groblja neuspjelo preodgojene djece. Genocidni cilj je bio baš genocidan. Papa Franjo se zbog uloge katoličke crkve u nekim od zlodjela prije nekoliko godina ispričao za zlodjela.

Pogledao sam švedski film Stolen, i iznenadio se, kako su se Šveđani odnosili prema Laponcima. Zabranjivali su im čak i korištenje njihovog materinjeg jezika. I to ne nekada davno, nego nedavno, jer se u filmu Laponci koriste super modernim motornim sanjkama. Kako se u SAD odnose prema drugim rasa, znano je još od knjige Čiča Tomina koliba, a kakav je, da li bila ili je još sada, prikazana je, gotovo nestvarno, u filmu Zelene knjiga: Priručnik za život. Odnos Australaca i Novozelanđana prema Aboriđinima/Maorima je priča za sebe. Ono što rade Izraelci Palestincima desetljećima još je jedna od sramota. Nema takoreći većine koja bi se mogla izuzeti iz ovakvog nabrajanja.

Problem ovakve ili onakve diskriminacije nije vezan samo za manjine. Problem često imaju drugačiji. Iznenadila me nedavna rasprava o podijeljenosti Nijemaca, koje je 45 godina dijelila granica. U nekih blizu 100 javnih i nacionalnih institucija, danas, 30 i nešto godina od brisanja granice, na rukovodećim mjestima su naravno Nijemci, ali samo Zapadni Nijemci. Na nijednoj funkciji nema nijednog Istočnog Nijemca. Nema nikoga tko ima korijene iz bivše DDR. Gospođa Angela Merkel je očito bila iznimka. Kada je takva blago rečeno diskriminacija moguća među istima, naravno da ne čude diskriminacije onih koji se po nečemu razlikuju. I vara se svatko, tko misli da je biti različit lako.