Andrija Mikulić i stranačka inspekcija – Viktorov poučak br. 457
Generirano Umjetnom inteligencijom
Bistra rijeka razuma ne gubi svoju putanju u suhom pijesku navika. – Rabindranath Tagore
Ako čovjek ne promisli o problemima koji su udaljeni, bit će pun briga kad mu se približe. – Konfucije
Ne želim umrijeti od skromnosti
Jedna od mojih maksima je, da ne želim i neću umrijeti od skromnosti. Imam li se pravo hvaliti na taj način? I da i ne. Da, jer se moje djelovanje ne temelji na naknadnoj pameti. Ne, jer se sve što imam za reći, temelji se na naučenom u toku školovanja i u praksama provjerenom, pa ispada da se hvalim nečim što u društvima, s barem dijelom razvijenom inženjerskom akademskom pameti, spada u kolektivno znanje, pa ispada da se hvalim s nečim što većina zna već zapadno od Sutle ili najkasnije iza Alpa. Potvrda za moje pravo na neskromnost, s ove strane Sutle, se može naći u mnogim od do sada objavljenih 457. poučaka, u knjizi “Društvo umanjene vrijednosti”, u mnogim napisima i nastupima.
Danom izbijanja požara u Osijeku sam znao da neće biti (ozbiljnih) posljedica
Uhićenje glavnog državnog inspektora, dr.sc Andrije Mikulića, za kokošarenje i malo mesa, me podsjetilo na 395. poučak (u prilogu), objavljen 05.10.2023. godine, dan nakon požara u Drava International u Osijeku (požar izbio u noći s 3. na 4.10.2023. godine). Znao sam da neće biti ozbiljnijih posljedica. O odgovornosti glavnog državnog inspektora, koji se sakrio u mišju rupu, napisao sam: Požar u Osijeku je pokazao da smo izgubili okoliš. Okoliš u Hrvatskoj, u organizacijskom i odgovornom smislu, više ne postoji. Uz one zadužene za požare, onaj koga se najviše pita u ovakvim situacijama je ministar zadužen za okoliš, ministar gospodarstva i održivog razvoja, Davor Filipović (tadašnji ministar). U održivom razvoju je sakriven okoliš, ako on ne zna. S obzirom na obim požara i moguće posljedice, čak i sa stajališta moguće neposredne odgovornosti, logično bi bilo da se s lica mjesta javlja glavni državni inspektor, Andrija Mikulić, kao koordinator svih inspekcija.
Svi koji imaju prikladnu uniformu iskoristili su priliku da daju prilog kolektivnom neznanju, plašenju naroda s (nepostojećim) „bau bau“ i pritom još sakupe političke poene. Sada će oni, jer i do sada su to bili oni, pokazati ovima (u slobodnom prijevodu sebi).“
Što je još trebalo reći o požaru detaljnije sam ponovio tjedan kasnije u emisiji „Karte na stol“ kod novinara Gorana Flaudera. Iako je vatra još tinjala, odagnao sam i samu pomisao o ekološkoj katastrofi i propasti poljoprivrede u Slavoniji. Demantirao sam katastrofične najave profesora Valeria Vrčeka i Slavena Dobrovića, kao i raznih doktora i dotura. Za vrijeme trajanja požara sam znao što ne može biti, što su profesori Vrček i Dobrović i ini morali znati, ne plašeći pri tome narod, a saznali su 15 mjeseci kasnije.
Kako li se sada osjećaju sveučilišni nastavnici Valerije Vrček i Slaven Dobrović i mnogu doturi? Srame li se neznanja, ili možda znanja, kojeg su iskoristili za osobni promociju i neki meni nevidljivi dobitak? U normalnom akademskom svijetu bi se ispričali i posuli pepelom. U malo ozbiljnijoj akademskoj zajednici, netko bi preispitao njihove akademske titule. Siguran sam da ih nije sram i da će se nekom sličnom prilikom opet javiti kao apologete „okolišnog bau bau“.
Onako usput, što se tiče akademske zajednice, nakon obrane doktorata u Karlsruheu u Njemačkoj 1976. godine, upoznali su me s mojim kasnijim obavezama, i činjenicom, da bi mi u slučaju da iznevjerim akademska načela i budem osuđen za neko krivično djelo, oduzeli titulu doktora znanosti. O takvoj akademskoj zajednici govorim kada u mislima imam Vrčke, Dobroviće i ine, uključujući i doktora znanosti Andriju Mikulića. Kod nas izgleda dijele drugačije doktorate, pa nema niti opasnosti niti potrebe da se akademska zajednica maltretira takvim sitnicama. Dr.sc Andrija Mikulić može biti bezbrižan, barem što se tiče titule. Hoće li mu se uzet i malo slobode, ostaje otvoreno (jer društveno-korisni rad se teško može smatrati kaznom).
Hobotnice kućni mezimci
Dr.sc Andrija Mikulić postao je glavni inspektor jer mu je molbu ispunio premijer, kako nam je to u emisiji Stanje nacije pokazao Goran Šprajc. Imajte strpljenja i poslušajte. Nemojte ni slučajno pomisliti da se radi o komediji, pa čak niti tragikomediji. Ovo je čista tragedija. Premijer je ispunio želju dr.sc Andriji Mikuliću da pojača hobotnicu, kojoj je već pripadao prije imenovanja, a na što je premijer bio javno upozoren u Saboru. Nedavno, u razgovoru o bivšem sistemu bezbjednosti, u šali sam rekao kako se UDBA uzdala da OZNA sve dozna. Istine izgleda danas ne doznaju, ili ne žele znati oni ono što se javljaju sa saborske govornice u stilu urbi et orbi.
Da smo zemlja s bezbroj raznih hobotnica, nije tajna. O hobotnici, koja je bila uspostavljena još prije tridesetak godina, kod izrade Studija utjecaja na okoliš, a traje po istom principu dobrim dijelom i danas, opisao sam u knjizi “Društvo umanjene vrijednosti (Str. 175 – 184)”, tako da me ova zadnja inspekcijska hobotnica nije začudila. Mogao bih navesti par desetaka poučaka, za svaki hobotničin krak nekoliko.
Stranačka državna inspekcija
Nije toliki problem što je dr.sc Andrija Mikulić kokošar. Puno veći problem je što je Državna inspekcija, u nekim slučajevima u funkciji stranačkih interesa. Kao glavni državni inspektor, dr.sc Andrija Mikulić je, u najmanje jednom slučaju, uveo vladanje po stranačkom kaputu. Primjer je požar na odlagalištima Totovec (Čakovec gdje je na vlasti bio SDP) i Diklo (Zadar, gdje je na vlasti bio HDZ).
Na odlagalištu Totovec, uređenom po pravilima struke, izvan naselja, 25. svibnja 2019. godine zapalila se privremeno odložene plastika. Dan poslije požara, nazvali su me iz Kriznog štaba. Umirio sam ih i napisao kako, »zbog prirode stvari, nije moglo doći do ugrožavanja zdravlja ljudi i okoliša za vrijeme požara. Što se tiče sanacije terena, kako je lokacija požara bila na samom odlagalištu, dovoljno je prekriti požarište prekrivkom/zemljom, jer odlagalište ima sve predviđene mjere zaštite«.
Nažalost, inspekcija je mislila drugačije. Napravljene su, sa stajališta struke i propisa, nepotrebne analize. Na dodatnu žalost, institut koji je obavio analize ih je pogrešno protumačio. Ili zbog kolektivnog sljepila ili neznanja ili nečeg trećeg krivo su protumačili što znači ukupni organski ugljik (TOC) i otopljeni ugljik u organskoj tvari (DOC).
Temeljem pogrešnog tumačenja rezultata ostatak na požarištu proglašen je opasnim otpadom i naređeno je uklanjanje opožarenog ostatka. Prvi puta da se tako nešto zahtjeva s uređenog odlagališta kod nas i u svijetu. Prva procjena troškova bila je do neba. Pokušao sam upozoriti nadležne, sve do dr.sc Andrije Mikulića. Više o tome je u 245 poučku – dan u prilogu.
| TOC (Total Organic Carbon) je mjera za UKUPNI UGLJIK U ORGANSKOJ TVARI! Kada je zakonodavac propisao određivanje TOC-a u krutom otpadu, ograničenje MDK-a od 5 % se odnosilo na ugljik u bio masi, koji razgradnjom na deponiji doprinosi stvaranju metana u deponijskom plinu. U analizama Bioinstituta dobiveni rezultati su premašivali i 40 %. Znači da je analiziran ukupni ugljki, TC (Total Carbon) koga u plastici ima toliko puno, jer je glavni element u plastici ugljik, ali to nije onaj ugljik biološkog porijekla na kojeg je mislio zakonodavac. DOC (Disloved Organic Carbon) je mjera za OTOPLJENI UGLJIK U ORGANSKOJ TVARI koji može doći u eluatu tj. u procijednoj vodi. Izmjerene su visoke koncentracije, što je nemoguće, jer u odloženoj plastici i gareži kao produktu sagorijevanja nema topive organske tvari, a time niti DOC! Kod određivanja DOC-a možda se uzela prekrivka (zemlja) pomiješana s pjenom za gašenje. No prekrivka i pjena za gašenje nisu predmet gorenja, već samo posljedica sanacije. Pri tome da je pjena i izazvala problem povišenog DOC-a, pjena kao mogući izvor topivog ugljika se u praksi ne smatra problematičnom tvari. Da tome nije tako, onda bi se poslije svakog korištenja pjene opožareni prostor morao sanirati. |
Na prijelazu listopad/studeni 2022. godine, ponovno je danima gorilo klasično smetlište komunalnog otpada Diklo, na lokaciji skoro usred Zadra. Slučaj opisan u 354. poučku – dan u prilogu. Zadnji u nizu požara na Diklu je bio nedavno.
Pitao sam Državnu inspekciju i dr.sc Andriju Mikulića da li je naredila (inače nepotrebna!) ispitivanja, i (nepotrebno!) uklanjanje izgorenog sa Dikla, kao i u slučaju Totovca. Naime, između gorenja čiste plastike i mješovitog otpada razlike u štetnim emisijama su enormne. Produkti gorenja plastike, pa i pod nekontroliranim uvjetima su “kamilica” u odnosu na one iz nekontroliranog gorenja otpada s neuređenih smetlišta, izuzev kada rezultat gorenje ovisi o stranačkoj pripadnosti.
Sve navedeno potvrđuje ono na što godinama upozoravam: problem nije u jednome čovjeku, niti u jednoj instituciji, nego u sustavu koji je prihvatio neznanje kao normu, a stranačku lojalnost kao kvalifikaciju. Dok god se stručnost bude tretirala kao smetnja, a odgovornost kao folklor, nova će se “kokošarenja”, inspekcijske hobotnice i profesori bau-bau ekologije pojavljivati iz tjedna u tjedan. Možemo se tješiti da je ovo tek još jedna epizoda u beskrajnoj seriji, ali ja biram vjerovati da svaki razotkriveni apsurd, svaka prozvana nekompetencija i svako upiranje prstom u pogreške ipak ostavlja trag. Ako ništa drugo, ostaje pisani trag da je netko vidio, razumio i rekao – i da nije umro od skromnosti.
