Govor argentinskog predsjednika Javier Mileia povodom dodijele mu prestižne nagrade Wilhelm Röpke

Javier Milei, predsjednik Argentine, dobio je krajem 24. siječnja na Liberales Institutu prestižnu nagradu Wilhelm Röpke za svoju međunarodnu ulogu u borbi protiv bujanja države. Tom je prilikom održao govor, koji se može smatrati sažetkom prve godine njegove vlade.

Da bismo pravilno razumjeli Mileija, prvo moramo shvatiti kakva je bila situacija u Argentini prije nego što je preuzeo dužnost. Argentina je bila jedna od najbogatijih zemalja svijeta od 1880-ih do 1930-ih. Tada je imala snažnu ekonomiju, veliki priliv imigranata i izvozila ogromne količine poljoprivrednih proizvoda, poput govedine i žitarica.

Oko 1900. godine, Argentina je imala veći BDP po glavi stanovnika od mnogih europskih zemalja, uključujući Francusku, Njemačku i Italiju, i bila je jedna od deset najbogatijih zemalja na svijetu. Buenos Aires se razvijao kao moderan svjetski grad i bio često uspoređivan s Parizom.

Međutim, Velika depresija 1929. godine, politička nestabilnost i ekonomske promjene dovele su do postupnog propadanja argentinske ekonomije. Nakon Drugog svjetskog rata, ekonomske politike populističkih vlada, uključujući peronizam, dodatno su otežale stabilnost zemlje. Od tada se Argentina suočava s čestim ekonomskim krizama, visokom inflacijom i problemima s dugovima.

Nakon prve godine vlade predsjednika Mileija, Argentina izgleda ovako: S početnih 211 posto, godišnja stopa inflacije je skočila na 292 sredinom prošle godine, ali je od tada u padu i krajem godine iznosila „samo“ 118 % i još uvijek pada. Kamatne stope na prekonoćne posudbe pale su sa 126 posto na 29. Tečajna razlika je nestala. Nakon provedbe najvećeg programa štednje u povijesti, Argentina je postigla održivi fiskalni suficit po prvi put u 123 godine. Nažalost te rezultate nije pratio pad stope siromaštva koje je poraslo premda predsjednik tvrdi da je ono palo s 54% na 38%.

Što je to ispravno predsjednik Milei učinio u Argentini? Deregulaciju, rezanje državnog proračuna i decentralizaciju.

Moderne demokracije sklone su gomilanju propisa. Neka birači vide da vlada nešto radi. Često je to pod krinkom zaštite potrošača. Milei je ukinuo ili spojio nekoliko ministarstava i srezao troškove javne uprave. Uštedio je time 15% BDP-a, ali i na račun kvalitete i dijapazona službi koje daju građanima i tvrtkama, kao i na račun plaća državnih i javnih službenika koje ne prate inflaciju čime je realno smanjio njihov dohodak. S druge strane to mu je omogućilo da smanji porezni teret ukidanjem određenih poreza privatnom sektoru.

Brzina deregulacije koja se odvija u Argentini još impresivna. Predsjednik Milei tvrdi kako je do danas ukinuo više od 900 propisa i planira još daljnjih 3200. Mi koji ne živimo u Argentini ne znamo koje je sve propise i zakone do sada ukinuo i koje će još. Također još ne znamo kakav su posljedice ukidanja dosadašnjih propisa. Lako je moguće da će ukidanje nekih nanijeti neke štete društvu u cjelini. Na primjer zamislite da više ne morate odlagati smeće u kante ili na odlagalište. Ljudi bi vrlo napravili štete svom i tuđem okolišu, a sve po zakonu i u ime slobode.

No, Milei se time ne zadovoljava. Radi na zatvaranju središnje banke kako bi trajno uklonilo inflaciju u zemlji. Želi uvesti sustav valutne konkurencije tako da svi Argentinci mogu koristiti valutu po vlastitom izboru za svoje dnevne transakcije, osim kod plaćanja poreza. Ako neka valuta prebrzo deprecira, argentinski građani mogli bi u takvom slućaju koristiti druge valute koje su stabilnije. Središnje banke imaju sve ozbiljne države svijeta, tako da će ako u toj namjeri uspije ovo biti neviđeni eksperiment na svjetskoj razini.

Treća točka reforme je decentralizacija. Predsjednik Milei radi na strukturnoj poreznoj reformi koja će smanjiti broj nacionalnih poreza za 90%. Pokrajinama želi vratiti porezni suverenitet (moći će same određivati ​​porezne stope). Želi uvesti federalizam kojeg će karakterizirati porezna natjecanja između pokrajina u privlaćenju ulaganja. To može biti vrlo rizično. Zamislite Liku, siromašnu, bez prirodnih bogatstava, bez ljudi, bez infrastrukture. Čime ona može privući ljude da dođu živjeti u nju, a poduzetnike da otvore tamo svoje pogone? Samo porezima?

Na kraju govora iznosi optužbe kako ga se želi ušutkati, ali nažalost ne daje odgovor tko ga to želi ušutkati, zatvoriti, prognati? Tko je to tako moćan? Optužuje te druge da lažu, ali nažalost ne daje primjer tih laži. S obzirom da mu je prijatelj poznat po govorenju istine Trump, taj dio više nema smisla dodatno komentirati.

Za kraj, u nastavku možete pročitati prijevod govora kojeg je Javier Milei održao prilikom dodijele nagrade:

„Čast mi je što sam danas ovdje pozvan od strane Liberalnog instituta i svih organizatora da mi uruče nagradu Wilhelm Röpke u čast jednog od najvećih predstavnika liberalizma u novijoj povijesti. Svi ovdje prisutni znaju da je profesor Röpke u mladosti i studentskim danima bio izložen razornom djelovanju inflacije.

Nakon Prvog svjetskog rata Njemačka je proživjela duga razdoblja inflacije jer je napustila zlatni standard i izdavala papirni novac bez pokrića za financiranje rata. Čak i nakon završetka rata, zemlja je nastavila tiskati novac u masovnim razmjerima, što je na kraju dovelo do hiperinflacije. Unutar dvije godine tečaj marke prema dolaru porastao je sa 60 na 4,2 bilijuna, što je četvorka, dvojka i 11 nula.

Socijalisti ponavljaju svoje laži, a mi moramo ponavljati svoje istine. Na primjer o monetarnoj prirodi inflacije. Gledam brojke i stvarno je impresivno da još uvijek moramo razgovarati o nekim stvarima. Sve je to motiviralo Wilhelma Röpkea da posveti svoj život razumijevanju inflacije, ne obazirući se na upozorenja svojih profesora i čitajući radove onih koje su njegovi učitelji osuđivali, stvarajući teorijsku osnovu za ono što je kasnije postalo poznato kao njemačko gospodarsko čudo. Tijekom posljednjih Adenauerovih godina oštro je kritizirao monetarnu politiku kejnezijanskih političara, optužujući ih da namjerno stvaraju inflaciju, pokušavajući pritom banalizirati ovu pojavu pod pojmovima kao što su ekspanzionizam ili injekcija likvidnosti.

Zašto vam sve ovo govorim? Iz dva razloga. Prvi, zato što se divim uvjerenju s kojim je branio razum, poštenje i zdrav razum. Usred razdoblja moralnog pada i intelektualnog nepoštenja, čak je ustao protiv toga. Suprotstavio se čak i jednom od najkrvavijih režima u ljudskoj povijesti, koji ga je otjerao u egzil. Volio bih da u našem svijetu ima više Wilhelma Röpkesa, ljudi koji se zalažu za ono što je ispravno bez straha od represije totalitarne većine. Jer kako je rekao Sveti Augustin: „Ono što je ispravno ostaje ispravno čak i ako to nitko ne čini, a ono što je pogrešno ostaje pogrešno čak i ako to svi čine.”

Drugi, jer me neke paralele začuđuju. Ne stavljajući se na razinu Wilhelma Röpkea, zanimljivo mi je da svijet sada govori o argentinskom gospodarskom čudu nakon što smo se vratili potpuno istim osnovama – fiskalnoj disciplini i monetarnoj strogosti. Fiskalnoj disciplini kao izraz poštovanja prema građanima koji moraju porez plaćati iz prisile. Političar ne smije rasipati novac građana kao da je beskonačan. Financijska disciplina je neophodna. Ne pljačkati stanovništvo stvarajući novac. Kao da je tiskanje novčanica bilo bez posljedica ili čak korisno, kako tvrde neki zlobnici. Također je nevjerojatno da se samo činiti pravu stvar smatra čudom. To pokazuje koliko je pogrešno postalo norma, a to je jednostavno tragedija.

Zanimljivo je da je Thomas Sowell rekao da je prvi zakon ekonomije oskudica. A prvi zakon politike je primijeniti prvi zakon ekonomije. Riječima Ludwiga Erharda, kancelara koji je doveo do njemačkog “ekonomskog čuda”, prosperitet nije čudo, već rezultat poštenog truda cijele nacije, prema načelima slobode, kada ima priliku upotrijebiti svoju ljudsku inicijativu i energiju. Zato se nadam da će ono što danas zovemo “argentinsko gospodarsko čudo” zaraziti cijeli svijet poput sjemena koje stvara prosperitet.

Stoga želim ukratko rezimirati naša iskustva iz prve godine mandata s Vama. Na početku naše vlade imali smo konsolidirani fiskalni deficit od 15 postotnih bodova, od čega je pet bilo skriveno u državnom proračunu, a deset pod tepihom središnje banke. Taj je deficit bio korijen svih naših zala, jer bez deficita nema duga, nema stvaranja novca niti inflacije. Danas, nakon provedbe najvećeg programa štednje u povijesti čovječanstva, po prvi put u 123 godine postigli smo održivi fiskalni suficit bez suverenog neizmirivanja obveza.

Na početku našeg mandata stopa inflacije u veleprodajnom indeksu bila je 17.000 % na godišnjoj razini. Danas je ta stopa 10% godišnje. To znači da smo smanjili inflaciju na 1/1700 i sve smo bliže tome da od nje ostanu samo loše uspomene. Kao izravan rezultat rješavanja problema inflacije, uspjeli smo smanjiti stopu siromaštva s 54 % u prvom kvartalu 2024. na 38% u trećem kvartalu. Sigurni smo da će i dalje padati. Brojke pokazuju da se siromaštvo smanjilo za 21 posto na mjesečnoj razini. Izbavili smo više od 9 milijuna Argentinaca iz siromaštva.

Na početku naše vlade tečajna razlika između službenog i paralelnog tečaja dolara bila je 180 %. Danas te razlike praktički nema, a mi danonoćno radimo na tome da se bilanca središnje banke konačno uredi kako bismo jednom zauvijek ukinuli deviznu kontrolu. Tijekom 2024. godine naša je valuta doživjela snažnu aprecijaciju, što je gotovo jedinstveno u našoj povijesti. To je dovelo do povećanja prosječne minimalne plaće s 300 na 1100.

Na početku našeg mandata rizik zemlje Argentine bio je 1900 bodova, a nakon naše izborne pobjede bio je još veći. Trezorske obveznice trgovale su se po 35 dolara. Danas je rizik zemlje oko 600 bodova, a našim se obveznicama trguje po gotovo 70 dolara. Brzo padajuća premija rizika u zemlji omogućila je nam snižavanje kamatnih stopa u našem gospodarstvu. Već smo ih smanjili sa 133% na 32%, što Argentincima omogućuje pristup povoljnijim kreditima i podupire ulaganja i otvaranje radnih mjesta. Ove mjere dovele su do neviđenog procvata na hipotekarnom tržištu 2024. Dakle, više ne razgovaramo o hiperinflaciji, nego o povoljnijim hipotekarnim kreditima.

Na početku našeg mandata naše je gospodarstvo bilo slomljeno propisima koji su svima otežavali život i obeshrabrivali bilo kakva ulaganja. Do danas smo već više od 900 propisa ukinuli. U prosjeku više od tri dnevno, s tim da je Odjel za regulaciju prvi put počeo s radom sredinom 2024. godine, tako da dnevno uklanjamo oko šest propisa.

Na temelju sveobuhvatnog reformskog paketa “Ley Bases” i hitnog dekreta, proveli smo najveću strukturnu reformu u povijesti Argentine. Osam puta veća od one koju je izveo predsjednik Menem početkom 1990-ih. Pred nama je još 3200 reformi i onda će Argentina postati najslobodnija zemlja na svijetu. Na početku našeg mandata Argentina je bila svjetski primjer svega što se ne smije raditi ili govoriti. Danas na nas pozitivno gledaju i investitori i građani diljem svijeta. Od zemlje s najlošijim ekonomskim rezultatima u posljednjih 40 godina postati ćemo jedna od najbolje pozicioniranih zemalja u sljedećih 40 godina.

Ove prognoze rasta temelje se na nekoliko čimbenika. Prvo, gospodarstvo je ušlo u ciklički uspon koji se temelji na dva temelja. S jedne strane, bilježimo stalni rast realnih plaća i mirovina zbog pada inflacije. S druge strane, poduzeća su normalizirala svoje zalihe nakon stvaranja prekomjernih zaliha tijekom 2023. zbog inflacijske spirale. Ova dva ciklička čimbenika revitalizirala su naše gospodarstvo i objašnjavaju fenomenalan rast u zadnjem kvartalu prošle godine. Gospodarski rast u zadnjem tromjesečju na međugodišnjoj razini je 17%. Ovo je stopa ekonomskog razvoja u Argentini. Osim toga, uštedjeli smo 15% BDP-a konsolidacijom fiskalnog deficita. Taj smo iznos vratili privatnom sektoru u obliku štednje, koja podržava i investicije i potrošnju.

Drugi čimbenik je smanjenje poreznog opterećenja, bilo kroz ukidanje inflacijskog poreza ili kroz smanjenje poreza, koje je već u punom zamahu, a ove će se godine još intenzivirati. Jučer smo započeli s ukidanjem poreza za regionalna gospodarstva u pokrajinama i ukidanjem poreza na poljoprivredne proizvode.

Radimo na strukturnoj poreznoj reformi koja će smanjiti broj nacionalnih poreza za 90%. Želimo pokrajinama vratiti porezni suverenitet koji im nikada nije smio biti oduzet. Stoga težimo federalizmu koji će karakterizirati porezno natjecanje između naših pokrajina kako bismo vidjeli koja će privući najviše ulaganja. No, u tom ste području vi ste u Švicarskoj nekoliko stoljeća ispred nas.

Četvrti stup procesa rasta koji ćemo iskusiti ove godine odnosi se na monetarnu politiku. Konvergencija paralelnog tečaja sa službenim tečajem, koju pratimo već nekoliko mjeseci, svakim danom dovodi nas korak bliže definitivnom ukidanju kapitalnih kontrola. Katastrofa koja nikada nije trebala postojati i koja će jednom zauvijek završiti ove godine. U tu svrhu radimo na različitim alternativama kako bismo pronašli konačno rješenje za pitanje rezervi središnje banke. U tom pogledu nedavni sastanci s MMF-om u Washingtonu bili su vrlo pozitivni.

Istovremeno, radimo na zatvaranju središnje banke, kao što smo i obećali, kako bismo konačno eliminirali inflaciju u našoj zemlji. Da sam populist, planirao bih to ovako. Ali ja nisam. Ovo je spontani red, zar nije lijepo! Volja pojedinca da postane slobodan vrijedi svega. Uvest ćemo sustav valutne konkurencije kako bi svi Argentinci mogli koristiti valutu po vlastitom izboru za svoje dnevne transakcije, s jedinom iznimkom plaćanja poreza za sada.

Spominjem ovo kako bih pojasnio da je došlo do rasta. Ruku pod ruku s fiskalnim suficitima idu nedavne studije koje pokazuju da će takav suficit kakav smo postigli, u kombinaciji s financijskom ravnotežom, donijeti održivi rast od 4% po glavi stanovnika na godišnjoj razini. Za 50 godina Argentina bi mogla biti na sličnoj ekonomskoj razini kao SAD. Ove prilagodbe izvršene su bez nove državne potrošnje. A ako uzmemo u obzir sva pravila i propise koji će biti ukinuti, Argentina bi mogla rasti još brže.

Za daljnje povećanje rasta također je bitno osloboditi se vanjskotrgovinskog steznika koji nas trenutno ograničava, kako bismo mogli uvoziti i izvoziti više roba i usluga. Tako da više nemamo samo male regionalne kupce, već kupce diljem svijeta. Time će se pokrenuti proces rasta koji će nas približiti razini prosperiteta velikih gospodarskih sila, kao što je to bio slučaj u Argentini prije više od 100 godina.

Naš je cilj stoga stvoriti sporazum o slobodnoj trgovini sa Sjedinjenim Državama kao prvi korak i početi u potpunosti iskorištavati naš potencijal, koji je trenutno neiskorišten. Jedinstvena raznolikost naših ekosustava, kojom se mogu pohvaliti samo dvije-tri zemlje u svijetu, za nas je velika prednost. Imamo planine, šume, ledenjake, pustinje, džungle, plaže, gorja, jezera, močvare, stepe i prostrane ravnice. Svaki od ovih bioma otvara različite potencijalne mogućnosti. Zapamtite da su naše Ande bogate litijem, srebrom, zlatom, bakrom i uranom, mineralima koji su hitno potrebni svjetskom gospodarstvu, ali koje trenutno ne izvozimo zbog zanemarivanja, odvraćanja od ulaganja i nedostatka dugoročne vizije.

U 2024. poduzeli smo prve korake s programom potpore ulaganjima koji pruža logičan porezni i pravni okvir za ulaganja velikih razmjera vrijedna više od 200 milijuna američkih dolara. To je dovelo do preko 12 milijardi dolara u zahtjevima i milijardi dolara u dodatnim najavama u sektorima kao što su infrastruktura, rudarstvo, čelik, energija, automobilska industrija, tehnologija, nafta i plin. Ovaj je program prvi pristup kamo bi trebao ići argentinski porezni sustav. Smanjenje poreza, pojednostavljenje, podrška inovacijama, stvaranje bogatstva i, iznad svega, stvaranje kapitala.

I ako smo sve to uspjeli postići u samo 12 mjeseci, unatoč tome što je cijeli politički i propagandni aparat protiv nas i imamo samo 15% zastupnika i 10% senatora, zamislite samo što možemo postići u sljedeće 3 godine s vjetrom u leđa. Argentina ima potencijal postati zapadna metropola ekonomskih prilika i rasta za svoje ljude, vođene slobodom.

Na kraju želim reći nekoliko riječi vama, braniteljima slobode. Nemojte se dati zastrašiti tiranima kolektivizma koji žele uništiti svako suprotno mišljenje. Ono što nas čini tako posebnima, a u isto vrijeme opasnima za bilo koji režim je naša volja i sposobnost da govorimo istinu. Zato nas mrze. Donose zakone da nas ušutkaju. Žele nas zatvoriti ili prognati jer poriču stvarnost i žele održati svoje laži. Međutim, ono u čemu nikada neće uspjeti jest poricanje neodoljivih dokaza stvarnosti. Mises je rekao da se protiv zla treba još odlučnije boriti, a to sam i ja jučer učinio u Zmajevoj kući..

Jer kako se pokazalo u Njemačkoj, zahvaljujući idejama Wilhelma Röpkea, čuda su moguća. Samo slijedite nekoliko osnovnih istina. Država ne smije trošiti više nego što prikupi porezima. Inflacija, koja uništava gospodarstvo, rezultat je stvaranja novca. Novi novac ne treba tiskati da bi se borio protiv toga. Umjesto toga, novac treba ponovno učiniti privatnim, kao što je Hayek zahtijevao. Država mora biti što manja kako bi društvo ostalo što slobodnije, a mi moramo braniti život, slobodu i privatno vlasništvo.

Budu li se zapadne zemlje držale ovog malog popisa osnovnih ideja, uvjeren sam da će naša budućnost biti prosperitetnija od sadašnjosti. Hvala vam puno na ovoj nagradi. Velika mi je čast.

Ono što je motiviralo Röpkea da dublje proučava ekonomiju bila je prije svega inflacija. Morao je istraživati ​​različite ideje koje nisu bile ideje njegovih učitelja. Kad je Argentina prošla kroz hiperinflaciju 1989., bio sam nogometaš. Bio sam golman. Išla sam s mamom u supermarket. Bo sam tada na prvoj godini ekonomskog sveučilišta i vidio sam kako cijene rastu, a ljudi su skakali na proizvode. I onda sam sebi rekao: ili je krivo to što studiram, ili sam glup. Dostojanstveno rješenje bilo je odustati od nogometa i produbiti studij ekonomije.

Ova opsjednutost ekonomijom dovela me do mog prvog akademskog rada o inflaciji i poremećajima tržišta u dobi od 20 godina. Ta opsesija nikad nije prestala i od tada traje velika borba sa svim tim glupim teorijama koje se kod nas zagovaraju preko 80 godina. Sada stojimo ovdje i kažemo da je inflacija uvijek monetarni fenomen. Borimo se protiv inflacije i mnogi ne mogu vjerovati. Da, kasta se boji jer će uskoro ostati bez posla. Trebamo više nezaposlenih političara.

Također mi je privlačno što je Röpke pokušao postići tu ravnotežu. Ta ravnoteža između teorije i politike i društvene strukture je nešto što pokušavam riješiti što uspješnije. Da nisam uspio, vjerojatno više ne bih bio u Vladi.“