Debakl Zelenih

Zeleni u Njemačkoj prolaze teške dane. Sljedeće godine su parlamentarni izbori, a samo tri posto njemačkih građana želi trenutačno ostanak ovakve „semafor“ koalicije na vlasti, koje su oni članovi. Za rekordnu nepopularnost vladajuće koalicije, ljudi upravo ponajviše krive njih. Kako to s obzirom da su prije samo 3 godine na izborima osvojili 14,8 posto i bili treća najpopularnija stranka u državi? Hoće li se dogoditi i sličan debakl Zelenih i u Hrvatskoj?

O politikama Zeleni ne treba previše govoriti. Svi već znamo za što se oni zalažu, bilo u Njemačkoj, bilo u Hrvatskoj. Dovoljno je spomenuti da su njemački zeleni u svom izbornom manifestu iz 2021. godine naveli: “Kako bi poduzeća mogla provoditi ekološke i društvene standarde, ljudska prava i zaštitu klime i vrsta u budućnosti, potreban je obvezujući i učinkovit Zakon o opskrbnom lancu na nacionalnoj i europskoj razini.”

No već u jesen 2022. pojavili su se prvi znakovi da Zeleni nemaju znanje upravljanja i nazadovanja. Mnogi Nijemci, na vrhuncu energetskog rata s Rusijom su s pravom zamjerili njihovom vicekancelaru i ministru gospodarstva i klimatske politike, Robertu Habecku, njegovu ideološku tvrdoglavost s kojom je inzistirao na gašenju posljednje tri njemačke nuklearne elektrane jer kao nisu sigurne, te njegovom protivljenju Europskoj Uniji da se nuklearna energija označi kao održiv i zeleni izvor energije. Poslije se utvrdilo da je tada obmanuo javnost tvrdeći da elektrane nisu sigurne za korištenje.

Ni njegova stranačka kolegica, bivša kandidatkinja za njemačkog kancelara, a trenutačno ministrica vanjskih poslova, Annalena Charlotte Alma Baerbock, nije pomogla u držanju popularnosti stranke. Utvrdilo se da je u svojoj knjizi „Kako obnavljamo našu zemlju (Jetzt. Wie wir unser Land erneuern)“ uključila navodno više od stotinu radova drugih autora bez da ih je spomenula, čime je navedene zaključke lažno predstavila kao svoje. Također je u svojem životopisu napisala neistine o svom obrazovanju i karijeri.

No pravi armagedon dogodio se u proljeće 2023. Za to su bili krivi bojleri i napadi islamista.

Habeck je te godine predložio možda najdalekosežniju mjeru Zelene revolucije, “Gebäudeenergiegesetz” (GEG), popularno poznat kao “Zakon o grijanju zgrada”. Novi Zakon trebao je implementirati u njemačko zakonodavstvo EU Direktivu o zgradarstvu i Direktivu o energetskoj učinkovitosti, te dati značajan doprinos postizanju nacionalnih ciljeva zaštite klime povećanjem korištenja obnovljivih izvora energije.

Zakon je od samog početka bio oštro kritiziran. Sadržavao je previše detaljne zahtjeve, favorizirao dizalice topline, postavljao prevelike financijske zahtjeve mnogim vlasnicima i pridonio velikoj neizvjesnosti. Prema prvotnim planovima, Zakon se trebao primjenjivati ​​od 1. siječnja 2024. godine, tj. tada već u sljedeće sezone grijanja. Habeck je želio natjerati milijune kućanstava da o svom trošku u roku od nekoliko mjeseci zamijene svoje plinske ili uljne bojlere i kotlove toplinskim dizalicama uz investiciju od prosječnih 20.000 eura po domaćinstvu.

Revoluciju u grijanju pripremio je njegov državni tajnik Patrick Graichen, koji je nedugo nakon predstavljanja prijedloga morao dati ostavku zbog zelenog nepotizma. Prije toga, taj Graichen je uspio prestrašiti Njemačku rekavši čelnicima komunalnih poduzeća da je njihov zadatak demontirati plinsku mrežu, razgranati sustav plinovoda dužine preko pola milijuna kilometara i vrijedan više od 270 milijardi eura. Na kraju je pod pritiskom javnosti i opozicije, vladajuća koalicija ublažila plan i odgodila dio reformi do 2028., te ostavila da funkcionalni sustavi grijanja na fosilna goriva se ne trebaju mijenjati. Čak je zadržana mogućnost popravka pokvarenih uređaja.

Drugi veliki razlog pada popularnosti Zelenih su napadi Islamsta. Zelenima je jedna od najvažnijih politika dugo bila odobravanje azila tražiteljima. Nažalost, u 2023. i 2024. dogodila su se tri islamistička napada sa petero mrtvih i osamnaestero ranjenih, što je bilo dovoljno da poraste strah građana za vlastitu sigurnost, te netrpeljivost prema osobama koje dolaze iz Sirije, Afganistana i drugih muslimanskih zemalja. Kada se k tome dodaju multikulturalne razlike, ne iznenađuje da Nijemci ne vole previše sve „ausländere“.

Rezultat tog migracijskog nesnalaženja je da su Zeleni u samo dvije-tri godine i po tom pitanju izgubili naklonost velikog dijela njemačkih birača, naročito mladeži, a na tome strahu su po upravo profitirali nacionalisti iz AfD-a ili ljevičari iz BSW-a koji nisu za prihvat stranaca u tom broju i takvog porijekla.

Nakon debakla na izborima u Saskoj, Tiringiji i Brandenburgu, Zeleni su pokrenuli veliko samo preispitivanje. Ispituju svoju savjest i javno se bičuju. Najvidljivija posljedica izbornog debakla je ostavka predsjedništva stranke. Stranka, koja je dugo uživala naklonost njemačke medijske, umjetničke, akademske i intelektualne elite, i koja je smatrala da uz izborni rezultat od 15 posto ima pravo kreirati 51 posto političkog programa vlade, sada je baš toj vladi najveći teret. Vodeći ljudi stranke međusobno raspravljaju trebaju li uopće isticati kandidata za kancelara na sljedećim njemačkim izborima u rujnu 2025.

Čelnici Zelenih trenutačno opisuju svoju stranku kao ideološku, birokratsku, antisocijalnu, odsječenu od stvarnosti, naivnu po pitanju migracija i brzopletu po pitanju klimatske politike. Dakle, upravo onakvom kakvom su je godinama opisivali protivnici. Steffi Lemke, savezna ministrica okoliša, izjavila je: „Možete se usredotočiti na apstraktne potrebe ili dati prioritet stvarnosti ljudskih života. U ovom slučaju izgubili smo ravnotežu. Prebrzo smo htjeli previše.“ Svjesna je da ne mogu pridobiti nove birače svojom agendom za migracije i ljudska prava, i samo se može nadati da će teme migracija i klimatskih promjena izaći iz fokusa do dana izbora.

Robert Habeck, jedan od krivaca za ovakvo stanje, sada pokušava preokrenuti trendove. Želi donijeti nove zakone koji bi olakšali poslovanje njemačkim gospodarstvenicima i vratili potreban optimizam nakon brojnih stečaja njemačkih tvrtki. Kako tvrdi, cilj je od bremeniti ih brojnih propisa koji su regulirali svaki aspekt poslovanja. Na poslovnoj konferenciji o “Zakonu o opskrbnom lancu” rekao je da se više ne radi o pojedinačnim poboljšanjima, već o “paljenju motorne pile i rezanju cijele stvari”. Po tom Zakonu, konkurentnost poduzeća ne bi se trebala temeljiti na izrabljivanju i niskim plaćama radnika, što uključuje i radnike u Bangladešu. Habeck je odabrao ovaj zakon držeći figu u džepu jer zna da se taj Zakon više ne može staviti izvan snage, jer bi tada trebalo ukinuti EU direktivu za koju su se Zeleni i sami zalagali i za koju su glasali. Autogol se ne može ispraviti.

Da je Možemo na vlasti u Hrvatskoj, i našu zemlju bi lako moguće zadesili slični problemi. To vidimo iz primjera lošeg upravljanja Zagrebom gdje nameću svoja ideološka rješenja. Tomašević neće uvođenjem blokova olakšati stanarima parkiranje. Oni će i dalje navečer kružiti i tražiti parking.

Plave vrećice za smeće su doduše povećale odvajanja otpada, ali time se ništa nije riješilo kada se najveći dio tako prikupljenog odvojenog otpada ne može reciklirati. Hrpa smeća će i dalje postojati, a jedino rješenje je njegova energetska upotreba. Tvrdnje kako nitko više ne gradi energane na smeće su laž koju pokušavaju plasirati. Rim upravo gradi veliku energanu.

Prometne gužve neće se osjetno smanjiti narednih nekoliko godina nikakvom izgradnjom biciklističkih staza, kupovinom gradskih bicikala, nabavkom novih tramvaja i autobusa, proširenjem tramvajske mreže do Dugava ili izgradnjom najavljenih prometnih projekata na nedavnoj konferenciji za medije. Potrebno je puno više novih podvožnjaka i nadvožnjaka, spojnih cesta. Vrli gradonačelnik je te gužve čak i povećao na nekim mjestima zatvaranjem Stare Vlaške i djela Masarykove ulice. Da su ih oni barem poslije zatvaranja rekonstruirali i pretvorili u atraktivnu pješačku zonu, ljudi bi bili zadovoljni, ali… A to su samo neke od stvari zbog kojih se pobunila široka javnost. Doduše, to se još ne vidi u rezultatima istraživanja popularnosti političkih stranaka, ali postoje određene naznake.

Da ne bih bio subjektivan, navesti ću ovdje i pozitivne rezultate njihove vlasti koje običnom građaninu puno znače. Besplatna vožnja žičarom kao da građani svaki vikend masovno odlaze na Sljeme, projekt Paromlin sa novom gradskom knjižnicom jer mi smo nacija koja čita, brza obnova mostova i cesta. Ups. Zapravo jedini stvarni značajni uspjesi su bolji kreditni rejting, veća likvidnost grada, više mjesta u vrtićima, ukidanje mjere roditelj odgojitelj i nikakva korupcijska afera.

Pa za koga onda glasati, pitaju se opravdano Nijemci (CDU koje je otvorio pandorinu kutiju sa ilegalnim migrantima ?), ali i Zagrepčani (SDP ? HDZ ? Nekog Bandićevca ?). Za Njemačku nema puno nade jer su im preostali jedino Linke, AfD i BSW koji još nisu obnašali nacionalnu vlast, ali za Zagrepčane ima nade jer imena svih kandidata za gradonačelnika i lista za Zagrebačku skupštinu nisu objavljena. Tomašević poput Milanovića ima velike šanse pobijediti zahvaljujući svim tim uspjesima osim ako se ne pojavi treća opcija koja se već dokazala u drugim sredinama.

P.S. Ako mislite da treba dopuniti popis uspjeha gradonačelnika Tomaševića, napišite u komentaru na Facebooku.