Zašto 4 milijuna magaraca nema ministarstvo istine? – Viktorov poučak br. 426

“Opasno je biti u pravu o stvarima u kojima su nadležne vlasti u krivu ” – Francois Voltaire

“Čak i ako si manjina istina je ipak istina” – Mahatma Gandhi

Poučak sam ranije objavljivao tjedno. Od kada je prestao s radom portal zg-magazin nemam mogućnosti koristiti ranije objave na način da navodim link poučka u kojem sam pisao na neku temu. Kako ne spadam u najsistematičnije, to zahtijeva veći napor. Osim toga, ni stanje u društvu, pa i svijetu nije inspirativno. Sve je manje mjesta za multi polarnost. Svijet se ponovno počeo svrstavati u blokove. Za razliku od vremena prije pada Berlinskog zida, kada smo barem na ovim prostorima znali samo za Zapadni i Istočni blok, sada se javljaju i drugi blokovi. Da li kao treći blok ili dio obnovljenog Istočnog bloka, nasuprot Zapadnog bloka koji je ojačao na račun raspada Istočnog bloka? Osim na rijetkim neformalnim grupama, gotovo da ne postoji mogućnost uljuđene rasprave. Objave su strogo grupaške. Kao da je nužno da se i svaki pojedinac svrsta u neki od rovova. Ne daj Bože da pokušate, u ovom dijelu našeg medijskog i javnog prostora izreći ma i najblažu osudu nekog našeg ponašanja ili braniti ponašanje onog drugog na način da podsjetite kako smo i mi koristili iste metode. Učinite li to, odmah Vas ubace u Putinovce, Antisemitovce, Palestinovce, Srboljupce ili ne daj Bože u  Jugonostalgičare ……

Pročitao sam da za odgovaranje na optužbe jedne strane, argumentom da je isto učinila i druga strana, u Oxfordskom rječniku postoje izrazi “Whataboutery” ili “Whataboutism” koji se definira kao “tehnika ili praksa odgovaranja na optužbe ili teška pitanja tako što se poteže kontraoptužba ili postavlja pitanje drugog problema”. U prijevodu na svakodnevni jezik, to znači „kako se ruga sova sjenici da ima veliku glavu“.

I tako Zapad i NATO predbacuje Rusiji da su napali Ukrajinu protivno međunarodnom pravu. Da je NATO bombardirao bivšu Jugoslaviju bez odluke Vijeće sigurnosti kršeći međunarodno pravo, nerado se čuje. Na kritike Mađarske od strane Američke ambasade kako ne odustaje od uvoza ruske nafte, Mađarske je odgovorila kako ni SAD nije odustao od uvoza urana iz Rusije. Obje ove informacije, a i niz sličnih, koji bi išli na štetu jedne strane, teško da dobivaju pravo građanstva na obje strane.

Pročitam kako USKOK tvrdi da Milić (Marko Milić glasnogovornik Vlade čija je funkcija, prije mjesec dva od službeničke postala dužnosnička – radi povećanja plaće dužnosnicima od 2 000 €) nije zaposlio prijatelja preko veze? Da je Marko Milić zaposlio prijatelja preko veze, jasno je kao dan, iz jednoznačne prepiske i utjecaja na direktora Hrvatskih šuma, svakoj prosječno inteligentnoj osobi. Novinar je također napisao kako USKOK time od 4 milijuna građana ove zemlje radi magarce. Meni je, kao vjerujem prosječno inteligentnom stanovniku Lijepe naše kristalno jasno da je Marko Milić učinio nedopušteno djelo, pa sam i ja jedan od četiri milijuna magaraca u Hrvata. Ostaje otvoreno koliko magaraca u isto vrijeme spada i u stoku sitnog zuba. Osobno travu baš ne koristim.

Ipak ostaje pitanje istine, jer USKOK, u djelu i liku pojedinca, ne smatra da je MM počinio kažnjivo djelo. USKOK, smatra drugačije, pa znači Uskok nije magarac. Netko bi ipak morao presuditi što je istina. Ne smije se sve prepustiti samo USKOKU, jer se radi o odluci jednog čovjeka. Mislim da bi kod nas, mislim na širim  prostorima, bilo demokratičnije, umjesto da odlučuje jedna osoba formirati Ministarstvo istine, kako je to predložio Orwell u 1984!

Ministarstvo istine (engl. Ministry of Truth), ili na novogovoru Minitrue, jedno je od četiriju ministarstava Oceanije, fiktivne države u Orwellovu romanu Tisuću devetsto osamdeset četvrtoj. Ono je zaduženo za pružanje informacija i kulturnih sadržaja stanovništvu. Ministarstvo istine koristi upravo jezik kao sredstvo oblikovanja društva. Sva je ironija u nazivu Ministarstva, čiji je jedini zadatak jezikom proizvoditi istinu koja pogoduje grupi – totalitarnoj Partiji – koja u jednom trenutku proizvodi „istinitu“ tvrdnju da je „dva i dva jednako pet“ (2+2=5)

Ministarstvo istine bi pomoglo i kada gradonačelnik Pule, Filip Zoričić zabranjuje koncert rado slušane muzike u Hrvata ili kada gradonačelnik Sinja Miro Bulj  zabrani otvaranje izložbe “Susret na tromeđi” jer je financira Srpsko narodno vijeće.

Ako ne prođe na izborima za Predsjednika, kao mogućeg ministra Istine predlažem kandidata za Predsjednika RH Dragana Primorac, koji smatra da umjetnost predstavlja i slobodu i odgovornost, pa bi on na Buljevom mjestu najprije pogledao izložbu pa onda odlučio da li da ju zabrani ili ne. “U Hrvatskoj žive i Srbi i niz drugih narodnosti, vi ne možete isključivati nekoga… Svatko tko je lojalan RH, ja ću biti i njihov predsjednik. To je početak i kraj svega”, rekao je povodom zabrane izložbe kandidat za Predsjednika RH, prešućujući istaknuti, da bi vjerojatno on odlučivao tko je lojalan RH, a tko ne.

Zbog toga ne smijemo prepuštati da se istina određuje bez nekog reda. Oni koji su odbili i odbijaju da ih se pretvara u magarce i stoku sitnog zuba su otišli i odlaze preko Sutle. Zbog ovakvih Uskokovih i inih poteza institucija sistema, broj magaraca u Lijepoj našoj stalno pada. Brojka od uskoro još samo (pre)ostalih 3 milijuna, uglavnom ostarjelih magaraca sve je vjerojatnija. Ministarstvo istine bi, kao ozbiljna institucija sistema, moglo djelotvornije utjecati na formiranje mišljenja pojedinaca, kako bi bespogovorno vjerovali svojim vođama, a ne svojim očima, kao u onom vicu, kada žena uhvati muža u krevetu sa susjedom, a on je ispsuje: „Zar više vjeruješ svojim očima nego meni?“  

U vrijeme mraka, za uspjehe se zahvaljivalo Titu, partiji i radnom narodu. U Hrvatskoj je danas svaki uspjeh reduciran isključivo na zasluge premijera Andreja Plenkovića. To proizlazi iz njegovih izjava, kojima izravno uzdiže vlastiti lik i djelo. Ali i njegovi podanici, ministri i ini uhljebljeni direktori javnih tvrtki, svaku izjavu okite s nečim u stilu „zahvaljujući Premijeru AP ili zahvaljujući Vladi Premijera AP“, doprinoseći podizanju djela i lika AP.

U Srbiji slično. Svaki uspjeh se reducirao na isključivo zasluge Predsjednika Aleksandra Vučića. Čini mi se da je Aleksandar skromniji u vlastitom štovanju vlastitog djela i lika od Andreja. Ali Aleksandrovi podanici, ministri i ini uhljebljeni direktori javnih poduzeća, svaku izjavu okite s nečim u stilu „zahvaljujući Predsjedniku AV“, nekako snažnije od onoga kako to čine podanici AP, doprinoseći podizanju djela i lika AV.

Ovakav način komuniciranja je čini mi se prisutan i na drugim bivšim zajedničkim prostorima. Kako poučak ne bi prerastao u novelu, neću (i) o njima.

Uz svaki uspjeh kojeg nam podare novoform(at)irani političari, tako da smo od onih koji smo nekada predvodili, polako ali sigurno u šupak kosmosa upali, kako pjeva Balašević, veličanjem njihovog lica i djela, osjećam isto kao J.J. Zmaj prije 160 godina.

Jututunska narodna himna 

Bože sveti, podrži nam Knjaza
zdrava, krepka, ohola i slavna,
jer na zemlji nit je kadgod bilo,
niti će Mu ikad biti ravna.

Ovaj narod vrlo dobro znade
da je stvoren samo Knjaza radi,
da Mu daje poreze i hvale,
da Ga dvori i ponizno kadi.

Bože silni s visoka žilišta,
saslušaj nam našu želju staru,
Bože sveti, ne daj nikom ništa,
da što više ostane Vladaru.

Radi Njega sva stvorenja žive,
radi Njega sunce greje s neba.
A taj narod, a tu zemlju našu,
podrži je – ako Knjazu treba.

Oduzmi nam i želje i glasa,
oduzmi nam mudrovanja kleta,
da Njegovu nameru ne preči,
da Njegovoj mudrosti ne smeta.

Daj Mu s neba najsvetlije dare,
policije, špicle i žandare,
ako neće da dušmana svali,
bar na svome nek srce iskali.

Nek narodi našu slavu znadu,
a nas puste čmavati u hladu,
al’ i onda nek je straža jaka,
jera ima sana svakojaka.

Jovan Jovanović Zmaj (1865.)