Zašto Hrvatska nije na mapi stranih investitora?
Kineska tvrtka SAIC koja je vlasnikom automobilskog branda MG odlučila se za izgradnju tvornice u Europi, djelomično i kako bi izbjegla dodatne carine koje joj je nametnula Europska unija od 37,6 %. Odluka gdje bi se trebala izgraditi ovisiti će o poticajima na ulaganje, dostupnosti radne snage, cijeni rada, ali i dovoljnoj količini dostupne električne energije iz obnovljivih izvora. Tvrtka je već najavila da u Europi želi proizvoditi svoj model MG 4, koji je pretprošle godine zauzeo četvrto mjesto na ljestvici najprodavanijih električnih automobila na europskom kontinentu.
Koncern SAIC nastao je iz Shanghai Automotive Industry Corporation prije 70 godina i sedma je najveća automobilska kompanija u svijetu sa proizvodnjom 2,8 miliona vozila pod različitim robnim značkama. Međutim, još uvijek je pod kontrolom države pa su djelomično i zato njihova vozila dobila najvišu stopu carine. Kao zemlje koje su ušle u uži krug gdje bi se mogla izgraditi je Španjolska, Mađarska, Češka i Slovačka. Hrvatske kao po običaju nema među zemljama kandidatima. Zašto?
Najveći izazov potencijalnim stranim investitorima trenutno im je osigurati radnu snagu. Investitori koji ulažu u zemlju u pravilu planiraju ostati najmanje sljedećih 30 godina, uzimajući u obzir mogućnost proširenja kapaciteta u budućnosti. S obzirom na ovako dug vremenski horizont, jasno je da im je ključna raspoloživost radne snage tijekom cijelog tog razdoblja, kao i demografski trendovi. Broj stanovnika kontinuirano opada već 30 godina. To je djelomično posljedica niskog nataliteta, ali i odlaska građana u druge zemlje trbuhom za kruhom. U tom pogledu, Hrvatska je znatno lošija od brojnih drugih zemalja. Zato je Hrvatska bila prisiljena otvoriti svoje tržište rada građanima trećih zemalja za rad na deficitarnim radnim mjestima. Ipak, kronični nedostatak radne snage sigurno će utjecati na buduće investitore.
Drugi glavni razlog zbog kojeg su investitori izbjegavali Hrvatsku kao lokaciju za svoje investicije je uglavnom loš odnos vlasti prema stranim investitorima te nedostatak institucionalnih kapaciteta na nacionalnoj i lokalnoj razini. Nedostatak brzo dostupnih kvalitetnih objekata (industrijskih parkova) gdje bi u kratkom roku smjestili svoju tehnologiju, dugotrajno dobivanje građevinskih dozvola i loše radno zakonodavstvo također su bili samo od nekih ključnih razloga. Iako je Hrvatska promijenila mnoge zakone, često se događa da potrebni prateći podzakonski akti i uredbe kasne.
Treći razlog zašto Hrvatska nije uzeta u obzir je pravna nesigurnost. Sporo pravosuđe, korupcija te nedostatak transparentnosti administrativnih procedura bile su i ostale velike prepreke za izravna strana ulaganja u Hrvatsku. Unatoč brojnim upozorenjima domaćih i stranih gospodarskih subjekata na ove probleme, oni uglavnom nisu uklonjeni. Svi ti nedostaci oblikovali su dojam koji država stvara o sebi i utjecali su na to da Hrvatska, uglavnom nije u krugu zemalja koje bi mogle biti izabrane kao lokacija za izravna strana ulaganja u proizvodnom sektoru ili kao regionalno sjedište neke podružnice za istočnu Europu. Činjenica da oni koji donose odluke u velikim tvrtkama poznaju Hrvatsku uglavnom kroz turizam ili sport ne znači ništa pri donošenju poslovnih odluka. Hrvatska nije pokazala volju za uspostavom stalne nacionalne agencije zadužene za privlačenje investicija, a kada bi i uspostavila takvu agenciju, od nje ne bi bilo velike koristi jer ne bi mogla utjecati na odluke drugih agencija. Postoje lokalne inicijative poput Poduzetničkog centra Krapinsko-zagorske županije, koji tvrde da je Zagorje jedno od najboljih mjesta za izravna strana ulaganja, ali kada kao primjere uspješnog privlačenja investicija navode obrt za izradu pečata, opravdano možemo sumnjati u njihove rezultate.
