AIPAC i kako Židovi utječu na američku politiku

Ako se konzument društvenih mreža susretne zahvaljujući algoritmu s mnogo propalestinskih objava, prije ili kasnije naići će na AIPAC. Organizaciju za koju do prije nekoliko godina većina ljudi izvan Sjedinjenih Država vjerojatno nikada nije čula, a koja je postala jedno od objašnjenja zašto je američka vanjska politika ovakva kakvu je vidimo. Zašto Kongres podržava Izrael? Zašto je određeni kongresnik glasovao za vojnu pomoć? Zašto Sjedinjene Države na Bliskom istoku provode politiku koja se nekome ne sviđa?

Na društvenim mrežama kruže popisi američkih političara uz koje su navedeni iznosi koje su navodno „dobili od AIPAC-a“. Pojavljuju se pozivi da se organizacija registrira kao strani agent, tvrdnje da djeluje kao instrument izraelske vlade te optužbe da novcem osigurava poslušnost američkih političara. U radikalnijim verzijama više se ni ne govori o lobiranju. AIPAC jednostavno „posjeduje Kongres“.

To je dojmljiva teorija. Ima samo jednu neugodnu osobinu: AIPAC u njoj postupno prestaje nalikovati stvarnom AIPAC-u.

Što su PAC i Super PAC?

Prije nego što nastavim, potrebno je objasniti dva pojma koja će se često pojavljivati u ovoj priči: PAC i Super PAC.

PAC (Political Action Committee) je politički odbor koji prikuplja novac kako bi podržao ili se suprotstavio političkim kandidatima i političkim inicijativama, u skladu s pravilima američkog izbornog sustava. Ovisno o vrsti PAC-a, novac se može koristiti za političke doprinose kandidatima ili za druge političke aktivnosti.

Super PAC je posebna vrsta političkog odbora koji može prikupljati velike, pa i neograničene iznose novca od dopuštenih izvora. Za razliku od klasičnog PAC-a, Super PAC ne smije izravno davati novac kandidatovoj kampanji. Umjesto toga, može samostalno trošiti prikupljeni novac, primjerice na televizijske oglase, internetske kampanje ili druge aktivnosti kojima podržava jednog kandidata ili napada njegova protivnika. Ključna je riječ „samostalno“: Super PAC prema zakonu ne smije koordinirati svoje izdatke s kandidatovom kampanjom.

Upravo je ta razlika važna za razumijevanje tvrdnji da je neki američki političar „dobio milijune od AIPAC-a“. U takvim se tvrdnjama često zbrajaju izravni politički doprinosi, doprinosi pojedinačnih donatora i neovisni izborni izdaci Super PAC-a, iako je riječ o različitim kategorijama novca.

Što je AIPAC?

Kada sam vam objasnio što su PAC i Super PAC, došao je trenutak da objasnim što je AIPAC.

Kratica AIPAC znači American Israel Public Affairs Committee. Riječ je o američkoj organizaciji sa sjedištem u Washingtonu čiji je deklarirani cilj poticati američku vladu da provodi politike kojima se jačaju odnosi između Sjedinjenih Država i Izraela. AIPAC za sebe navodi da ga financiraju Amerikanci, da njegovo vodstvo čine američki građani te da ga izraelska vlada ne financira niti njime upravlja. Njegova članska i donatorska baza nije isključivo židovska. Proizraelski politički tabor u Sjedinjenim Državama uključuje i velik broj kršćana, osobito evangelika.

Uz AIPAC, kao glavnu organizaciju za političko zagovaranje, djeluju i zasebne političke organizacije povezane s njim – AIPAC PAC i United Democracy Project (UDP), koji je Super PAC. Riječ je o zasebnim organizacijama koje su međusobno politički i organizacijski povezane, ali imaju različite pravne statuse i različite uloge u američkom političkom sustavu.

Ako, međutim, želimo tvrditi da je AIPAC tajni instrument izraelske vlade, dokazni teret je na onome tko takvu tvrdnju iznosi.

Zagovaranje politike koja je povoljna za drugu zemlju samo po sebi ne čini nekoga agentom te zemlje. Američki Armenci mogu zagovarati politiku povoljnu Armeniji, kubanski Amerikanci strožu politiku prema Havani, ukrajinski Amerikanci vojnu pomoć Ukrajini, a Amerikanci tajvanskog podrijetla snažnije sigurnosne obveze prema Tajvanu. Jednako tako, američki građani mogu smatrati savez s Izraelom američkim interesom.

Ne morate se s njima slagati, ali oni su i dalje Amerikanci koji svoju vladu uvjeravaju u vlastitu viziju američke vanjske politike.

Zašto onda AIPAC nije registriran kao strani agent?

Zato što „podržava zemlju koju mi ne volimo“ nije pravna definicija stranog agenta. Američki Foreign Agents Registration Act, poznat kao FARA, odnosi se na osobe i organizacije koje pod zakonom određenim okolnostima djeluju kao agenti stranog principala. FARA, među ostalim, zahtijeva registraciju i objavljivanje podataka o odnosu sa stranim principalom te određenim aktivnostima i financijskim transakcijama povezanima s tim djelovanjem.

Razlika između američkog građanina koji kaže „mislim da bi američka vlada trebala podržavati Izrael“ i osobe ili organizacije koja djeluje u interesu stranog principala prema njegovu nalogu, zahtjevu, usmjeravanju ili kontroli nije kozmetička. Ona je pravno bitna.

AIPAC trenutačno nije registriran prema FARA-i kao agent stranog principala, odnosno izraelske vlade. Sama činjenica da je riječ o američkoj organizaciji, međutim, nije dovoljna za opći zaključak da američka organizacija nikada ne može potpasti pod FARA-u: zakon se primjenjuje na osobe i subjekte koji ispunjavaju zakonsku definiciju agenta stranog principala, bez obzira na to jesu li američki ili strani državljani.

Sam AIPAC djeluje kao neprofitna organizacija koja pokušava utjecati na javne politike, zakone, odluke vlasti ili javno mišljenje u korist određenog cilja ili interesa, a identitet svih njegovih donatora nije javno dostupan.

Potpuno je legitimno raspravljati o tome omogućuju li američka pravila dovoljnu transparentnost. To je, međutim, rasprava o američkom sustavu financiranja politike, a ne dokaz da Benjamin Netanyahu šalje kofere dolara AIPAC-u.

Koliko je zapravo političar „dobio od AIPAC-a“?

Možda je jedan od najučinkovitijih načina na koji se cijela priča širi putem grafika s fotografijom političara, njegovim imenom i velikim brojem pokraj njega, primjerice „1.000.000 USD OD AIPAC-a“. Čovjek iz toga prirodno izvodi jednostavnu predodžbu: AIPAC je prebacio milijun dolara na račun kandidata i sada očekuje protuuslugu.

Američko financiranje kampanja ipak je nešto složenije.

Postoji ključna razlika između izravnog doprinosa kandidatu, doprinosa pojedinačnih donatora i takozvanih independent expenditures – neovisnih izbornih izdataka kojima, primjerice, Super PAC samostalno podržava ili napada kandidata.

Ako Super PAC potroši deset milijuna dolara na reklamu protiv kandidata A, to ne znači da je kandidat B „dobio deset milijuna dolara“. Novac je potrošio Super PAC, a kandidat B od toga može imati političku korist.

Ta razlika nije cjepidlačenje nego temelj američkog sustava financiranja kampanja. Zato rečenica „AIPAC je političaru dao deset milijuna“ može opisivati nešto potpuno drukčije od onoga što bi većina ljudi pod tim podrazumijevala.

Da, AIPAC želi pobjeđivati na izborima

AIPAC se zapravo i ne skriva osobito od onoga što radi. Otvoreno navodi da želi pomagati proizraelskim demokratima i republikancima da pobijede na izborima te nadglasati protivnike politike koju zagovara. Javno navodi i postojanje AIPAC PAC-a te Super PAC-a povezanog s njim. Za tajnu organizaciju to je pomalo neobična komunikacijska strategija.

I da, radi to agresivno. Godine 2024. United Democracy Project potrošio je milijune dolara u demokratskim predizborima protiv političara kritičnih prema Izraelu, a taj se model nastavio i u aktualnom izbornom ciklusu.

U demokratskim senatskim predizborima u Michiganu 2026. UDP je potrošio ukupno 30.638.639,63 dolara na aktivnosti povezane s utrkom, uključujući potporu Haley Stevens i napade na Abdula El-Sayeda. El-Sayed je unatoč tome pobijedio na predizborima.

To je mnogo novca i bilo bi apsurdno pretvarati se da AIPAC nema političku moć. Ima je. Pitanje je samo znači li velika politička moć i političku kontrolu.

Što AIPAC zapravo radi?

AIPAC lobira, mobilizira svoje pristaše, procjenjuje političare prema njihovim stavovima, podržava kandidate koji zastupaju njegov program, pokušava poraziti njihove protivnike i uvjerava Kongres da donosi zakone koje smatra ispravnima.

Zvuči dojmljivo, sve dok ne shvatimo da su mehanizmi koje smo upravo opisali sastavni dio američkog sustava lobiranja i političkog djelovanja interesnih skupina.

Lobiranje je regulirana politička aktivnost utemeljena na ideji da se građani i organizacije imaju pravo organizirati i uvjeravati vladu da provodi politike koje smatraju poželjnima. To rade sindikati, poduzetnici, farmaceutske kompanije, organizacije za zaštitu okoliša, proizvođači oružja i njihovi protivnici, profesionalna udruženja, organizacije za ljudska prava i ideološke skupine.

To rade i ljudi koji žele da Sjedinjene Države podržavaju Izrael.

Naravno, možemo tvrditi da američki sustav omogućuje novcu prevelik utjecaj. To je potpuno legitimna kritika. Tada, međutim, imamo problem s američkim sustavom političkog financiranja, a ne samo s AIPAC-om.

Mnogo novca. U usporedbi s čim?

Saznajemo da je AIPAC potrošio milijune dolara, što u apsolutnim brojkama nedvojbeno zvuči dramatično. Washington je, međutim, grad u kojem interesne organizacije i korporacije godišnje troše milijarde na lobiranje. Pri ozbiljnoj usporedbi također treba dosljedno razlikovati samo lobiranje od izbornih izdataka PAC-ova i Super PAC-ova.

AIPAC je vrlo dobro organiziran, a njegova izborna infrastruktura raspolaže velikim resursima. U pojedinim kongresnim predizborima može potrošiti iznos koji bitno mijenja karakter kampanje. Mehanizmi koje koristi, međutim, nisu egzotični: PAC-ovi, Super PAC-ovi, independent expenditures, individualni donatori, lobisti, političko oglašavanje i mobilizacija pristaša standardni su inventar američke politike.

AIPAC u pojedinoj kampanji može biti izniman intenzitetom svoje intervencije. Njegovi politički mehanizmi sami po sebi nisu jedinstveni.

A što je s Katarom, Saudijskom Arabijom i stvarnim stranim lobiranjem?

Ovdje treba biti oprezan jer se vrlo lako počnu uspoređivati kruške i jabuke.

Katar i Saudijska Arabija koriste američke lobističke, PR i druge profesionalne usluge za zagovaranje svojih interesa u Sjedinjenim Državama. Upravo su zato aktivnosti koje se provode u ime stranih principala posebna pravna kategorija i postoji FARA.

Uspoređivati jedan dolar izdatka američkog Super PAC-a s jednim dolarom koji je strana vlada platila američkoj PR tvrtki, kao da je riječ o identičnim aktivnostima, metodološki je pogrešno. Američka tvrtka koju je Katar angažirao da zastupa katarsku vladu djeluje za stranog principala. Američka organizacija koja samostalno djeluje u okviru domaćeg političkog sustava može zagovarati isti politički ishod. Pravno, međutim, to ne mora biti ista stvar.

Kupovanje političara

Ovdje dolazimo do emocionalne jezgre cijelog narativa. Zamislimo američkog kongresmena koji dugoročno podržava Izrael. AIPAC ga podrži, političar pobijedi na izborima i potom glasuje za pomoć Izraelu.

Jesmo li time dokazali da je AIPAC kupio njegov glas ili samo da je organizacija čiji je cilj podržavati proizraelske političare pronašla proizraelskog političara i pomogla mu pobijediti?

Naravno, postoji politički poticaj da se ne sukobljavate s organizacijom koja može podržati vašeg protivnika. To je stvaran oblik političkog utjecaja i nema smisla poricati ga. Između utjecaja i kontrole, međutim, postoji velika razlika. Na primjer 2015. AIPAC je uložio goleme političke napore protiv nuklearnog sporazuma Baracka Obame s Iranom, ali protivnici sporazuma u Kongresu nisu uspjeli blokirati njegovu provedbu niti spriječiti predviđeno ukidanje i suspenziju američkih sankcija.

Za organizaciju koja navodno „kontrolira“ američku politiku, AIPAC ima prilično neugodnu osobinu: američki političari i birači ne poslušaju ga uvijek kao, recimo, sada u Michigenu. No to ne znači da samo tako lako odustaju.

Kritika AIPAC-a je legitimna

Ništa od navedenoga ne znači da AIPAC treba biti izvan kritike. Potpuno je legitimno kritizirati količinu novca u američkim izborima, Super PAC-ove, nedovoljnu transparentnost dijela donatora, agresivne negativne kampanje ili velike vanjske izdatke u malim kongresnim predizborima. Jednako se tako mogu kritizirati konkretni kandidati koje AIPAC podržava i politika koju sama organizacija zagovara.

Sve je to normalna politička rasprava.

Nešto je drugo tvrditi da američki građani koji zagovaraju proizraelsku politiku nisu autonomni američki politički akteri, nego produžena ruka strane države; da američki političari ne podržavaju Izrael zato što se slažu s tom politikom, nego zato što ih je netko kupio; ili da američka politika prema Izraelu nije rezultat američkog političkog procesa, nego tajne vanjske manipulacije.

U tom trenutku više ne opisujemo samo lobiranje. Stvaramo teoriju zavjere.

Zašto je ta priča toliko privlačna?

Zato što rješava vrlo neugodan problem. Ako vjerujemo da je američka potpora Izraelu jednostavno rezultat AIPAC-a, ne moramo prihvatiti mogućnost da potpora Izraelu doista ima snažnu podršku dijela američkog biračkog tijela.

Ne moramo se baviti desetljećima američko-izraelskog strateškog partnerstva, Iranom, obrambenom i obavještajnom suradnjom, evangeličkim kršćanima kojima je potpora Izraelu važna politička tema, američkim židovskim biračima ni političkim stavovima samih kongresmena. Ne moramo čak ni prihvatiti neugodnu mogućnost da američka politika može jednostavno biti drukčija od one koju bismo mi željeli.

Dovoljan je jedan krivac: AIPAC.

Amerika bi prema toj predodžbi zapravo htjela raditi nešto sasvim drugo. Samo joj u tome smeta mala, iznimno bogata skupina ljudi sumnjivo velikog utjecaja koja novcem kontrolira političare i prisiljava zemlju da djeluje protiv vlastitih interesa.

A tu cijela priča počinje povijesno neugodno podsjećati na nešto već poznato.

Ne zato što je kritiziranje AIPAC-a antisemitizam. Nije. Ni kritika izraelske politike nije antisemitizam, a čak ni tvrdnja da AIPAC ima prevelik politički utjecaj sama po sebi nije antisemitska.

Predodžba prema kojoj mala, navodno homogena židovska skupina pomoću novca tajno kontrolira vladu, kupuje političare i prisiljava državu da djeluje protiv interesa vlastitih građana, međutim, nije nastala na TikToku 2024. Ima mnogo starije korijene. A kada joj se pridruži tvrdnja da su američki građani koji podržavaju Izrael zapravo agenti strane države, granica između kritike lobiranja i stare predodžbe o dvostrukoj lojalnosti postaje neugodno tanka.

Najmanje tajna tajna organizacija na svijetu

Na AIPAC-u je na kraju najzanimljiviji kontrast između njegove stvarne moći i mitologije koja se oko njega razvila.

Utjecajan je, raspolaže velikim financijskim resursima, lobira, pokušava utjecati na izbore i političari vrlo dobro znaju da suprotstavljanje njegovim političkim ciljevima može imati političku cijenu.

Njegovi kritičari imaju puno pravo raspravljati o tome je li takva koncentracija političkog novca zdrava. Mogu raspravljati je li njegova politika ispravna, trebaju li bogati donatori imati toliko velik utjecaj ili je američki sustav financiranja kampanja zdrav, ali ne mogu tvrditi da je AIPAC tajna organizacija koja iz sjene upravlja američkom politikom.

Ako je, međutim, glavna optužba protiv AIPAC-a jednostavno to da organizirani američki građani koriste novac, lobiranje i političke kampanje za promicanje političara i politike koje podržavaju, onda nismo otkrili tajnu izraelsku operaciju. Otkrili smo američku politiku, a ona je bila puna lobista mnogo prije nego što je internet otkrio AIPAC.