Gospodarenje otpadom: Koliko smo za kaos krivi sami?

Već tri desetljeća hrvatsko gospodarenje otpadom predstavlja gotovo idealnu metu za kritiku politike. I razloga za to svakako ima. Politika je donosila odluke, odgađala njihovu provedbu, kalkulirala s izborima i često pokazivala fascinantnu sposobnost da od jednostavnog pitanja „što ćemo sa smećem?“ napravi stotine stranica dokumenata, povjerenstva, studije i godine čekanja. Pritom je posljednja Strategija gospodarenja otpadom Republike Hrvatske donesena još 2005. godine, što možda najbolje pokazuje koliko se sustavno i dugoročno pristupalo ovom problemu.

Ali postoji i druga strana priče o kojoj nerado govorimo. Za današnje stanje nije odgovorna samo politika. Odgovorno je i društvo koje desetljećima zahtijeva da se problem otpada riješi, ali istodobno želi da se rješenje nalazi što dalje od vlastite kuće.

Narod bi htio sustav bez sustava

Prosječni građanin koji sebe smatra ekološki osviještenim želi manje odlagališta, više recikliranja, razvoj kružnog gospodarstva i čistoću kakvu vidi u Austriji ili Skandinaviji. Ali kada se spomenu konkretni objekti potrebni za takav sustav, slika se naglo mijenja. Centar za gospodarenje otpadom? Sortirnica? Kompostana? Energana? Pretovarna stanica? Nikako u mojoj blizini. Običnog građana ne zanima previše gdje je njegovo smeće završilo kada ga je kamion čistoće odnio. To je stvar komunalnog poduzeća, grada, države, ministra, gradonačelnika ili nekog drugog. Sve to, naravno, očekujemo po cijeni dvije-tri kave u kafiću.

A kada se postavi logično pitanje gdje bi sve to trebalo biti, reakcija je gotovo kao da ste predložili izgradnju izbjegličkog kampa u susjedstvu. Drugim riječima, željeli bismo imati sustav gospodarenja otpadom, ali bez objekata koji taj sustav čine mogućim.

Naravno da građani trebaju imati pravo suprotstaviti se lošem projektu. Naravno da okolišne udruge imaju važnu ulogu u nadzoru i zaštiti okoliša. Ali nešto drugo također nema smisla: nije svaka osoba s transparentom stručnjak za tehnologiju obrade otpada.

Tako smo došli do apsurdne situacije u kojoj stručnjak koji se desetljećima bavi tehnologijom gospodarenja otpadom mora braniti svoje znanje pred nekim tko je do nedavno bio stručnjak za situaciju u Perzijskom zaljevu, a sada je samoprozvani ekspert za okoliš.

Posebno su problematični oni koji gotovo automatski odbacuju svako konkretno rješenje. Oni vrlo precizno znaju što ne žele: ne žele odlagalište otpada, ne žele spaljivanje, ne žele postrojenje, ne žele određenu lokaciju. Ali kada ih pitate što bi umjesto toga trebalo napraviti, odgovor se najčešće pretvara u kombinaciju prevencije, stopostotnog recikliranja koje u stvarnosti ne postoji, kružnog gospodarstva i „zero waste“ filozofije. Kao da će se, ako dovoljno puta ponovimo „recikliranje“, otpad jednostavno pretvoriti u novi proizvod.

Gospodarenje otpadom – E pa neće.

Možemo odvajati otpad, možemo ga reciklirati i možemo ga materijalno i energetski obrađivati, i sve to trebamo raditi što bolje možemo. Ali ni najbolji mogući sustav ne može promijeniti činjenicu da nakon svih tih procesa ostaje određena količina otpada koju još uvijek treba nekako zbrinuti. Za nju mora postojati stvarno, a ne imaginarno rješenje – i to rješenje mora postojati u Hrvatskoj, a ne u nekoj drugoj državi.

Svako takvo rješenje treba lokaciju, tehnologiju, kamione i raznu prateću infrastrukturu, a pritom ne postoji nijedno koje nema određeni utjecaj na okoliš. Pitanje je samo koliki je taj utjecaj i kako ga kontrolirati. Primjerice, je li bolje dio otpada koji više nije moguće materijalno reciklirati iskoristiti za proizvodnju energije ili ga odložiti na odlagalište otpada? To su pitanja na koja ozbiljno gospodarenje otpadom mora dati konkretne odgovore.

Naši se ljudi dive čistoći i urednosti gradova poput Kopenhagena ili Beča, ali često ne žele prihvatiti njihova rješenja. Iza te urednosti postoji infrastruktura: sortirnice, postrojenja za obradu, kompostane, energetska postrojenja, odlagališta preostalog otpada i čitav niz drugih objekata bez kojih ono što vidimo na ulici jednostavno ne bi bilo moguće.

Problem otpada nastaje kada želimo rezultat, ali ne želimo prihvatiti ono što je za taj rezultat potrebno.

Htjeli bismo austrijsku čistoću, ali ne i austrijsku infrastrukturu. Željeli bismo skandinavski standard zaštite okoliša, ali ne i njihove objekte. Željeli bismo zatvoriti odlagališta, ali ne želimo odgovor na pitanje kamo će s otpadom kada ga zatvorimo. Želimo europski standard gospodarenja otpadom, ali kada uz taj standard dođe i trošak, vrlo brzo počinje priča o tome kako nas netko pljačka. Nitko na primjer ne brani Zagrebu da raskine ugovor s Pripuzom i sam se pobrine za sve ako misli da je to lagano.

I onda, nakon svega, imamo hrabrosti pitati politiku: „Zašto toliko godina niste napravili ništa? Niti u Jugoslaviji, niti u samostalnoj Hrvatskoj.“

Jugoslavenski gradovi uglavnom su se oslanjali na odlagališta i organizirani odvoz. Ako možete otpad relativno jeftino odložiti, mnogo je teže politički i financijski opravdati ulaganje u skuplju termičku obradu. Tada se nije previše brinulo za posljedice koje odlaganje otpada može nanijeti.

No zašto smo tako nastavili i u demokratskoj Hrvatskoj za koju su brojni dali svoje živote?

Odgovor nije jednostavan, ali jedan je njegov dio vrlo neugodan za priznati. Zato što je politika odavno naučila da je kod gospodarenja otpadom politički mnogo sigurnije odgađati rješavanje problema nego odlučivati.

Političar zna što ga čeka čim krene graditi neko postrojenje, pogotovo nakon 1995. Pojavit će se nekakvi ekolozi, lokalni poljoprivrednici, uključit će se televizijske kamere, a na društvenim mrežama kao gljive poslije kiše niknuti će kvazistručnjaci. Potpisivat će se peticije, organizirati prosvjedi i tražiti odgovornost za svaki detalj projekta. Jedni će političara proglasiti neprijateljem okoliša, drugi zaštitnikom interesa proizvođača tehnologije ili tvrtki koje „zbrinjavaju“ otpad, a konkurentski političar sve će pretvoriti u predizbornu temu (Tomašević prije nego što će postati gradonačelnik). Političar na vlasti iz svega toga može vrlo jednostavno izvući zaključak: ništa ne učini, pa nitko ne može reći da si nešto pogriješio.

To ga, naravno, ne oslobađa odgovornosti. Naprotiv. Političar nije izabran zato da bi mjerio raspoloženje nakon svakog prosvjeda i prilagođavao svaku odluku strahu od gubitka izbora. Izabran je da donosi odluke.

Nažalost, određeni političari na vlasti svojim su odlukama dodatno pogoršali cijelo stanje. Na primjer Tomislav Ćorić, kao ministar zaštite okoliša, u veljači 2019. godine prvo je ukinuo dotadašnju obvezu hrvatskih uvoznika otpada koji ne podliježe notifikacijskom postupku da inspekciji zaštite okoliša tri radna dana unaprijed najave pošiljku koja stiže u Hrvatsku. Potom je 2021. godine, već na sljedećoj ministarskoj funkciji u Ministarstvu gospodarstva, potpisao novu izmjenu Zakona o gospodarenju otpadom kojom je ukinuta obveza da se uvoznici i izvoznici otpada koji ne podliježe notifikaciji upisuju u posebni Očevidnik.

Ali bilo bi nepošteno da se društvo danas postavlja kao nevina žrtva sustava. Ne može se desetljećima govoriti „ne ovdje“, „ne toj tehnologiji“, „ne blizu našeg mjesta“ i „ne želimo to gledati“, a onda se jednog jutra probuditi i pitati se gdje je infrastruktura.

Nema je. Uspješno smo spriječili njezinu izgradnju.

Uvoznici poput Šinceka ili Dodića nisu krivi što mi nismo riješili problem otpada. Oni su ga samo dodatno pogoršali, ali nisu uzrok činjenice da Hrvatska godinama nije izgradila sustav gospodarenja otpadom kakav joj je potreban. I moramo biti dovoljno iskreni da priznamo i vlastiti doprinos tome što ga nema.

Zato je možda došlo vrijeme da pogledamo i prema sebi. Problem hrvatskog gospodarenja otpadom nije samo posljedica nesposobne, neodlučne ili kukavičke politike. On je i posljedica društva koje želi sve pogodnosti modernog života, očekuje uredne gradove i čist okoliš, ali bi infrastrukturu potrebnu za zbrinjavanje otpada najradije smjestilo negdje drugdje.

Tu je i još jedna neugodna istina koju nije lako prihvatiti: odgovornost za gospodarenje otpadom nije samo politička kategorija. Ona je i društvena.

Politika mora imati hrabrosti donositi odluke i graditi ono što je potrebno. Građani moraju imati dovoljno odgovornosti da prihvate kako svaki stvarni sustav gospodarenja otpadom podrazumijeva i objekte koji nisu uvijek dobrodošli u njihovom susjedstvu. Stručnjaci moraju odlučivati na temelju podataka, a javnost mora imati pravo propitivati njihove odluke. Ali nitko nema pravo zahtijevati da problem otpada nestane bez prihvaćanja ijednog konkretnog rješenja.

Želimo kao zemlja biti samodostatni, pa budimo samodostatni i u gospodarenju otpadom. Ne možemo desetljećima izvoziti problem, uvoziti otpad i istodobno očekivati da će se sustav nekako urediti sam od sebe.

Zato je krajnje vrijeme da prestanemo jedni druge neprestano pitati tko je kriv i počnemo se pitati što smo svi zajedno spremni prihvatiti da bi se nešto konačno riješilo. Jer politika je desetljećima imala premalo hrabrosti za gradnju zbog nas, a društvo desetljećima previše entuzijazma za protivljenje. I zato smo danas upravo tamo gdje smo se zajednički doveli. S punim kantama, nedovoljnom infrastrukturom i gotovo neograničenim zalihama tuđe krivnje.