Samodostatnost Hrvatske i kupovni patriotizam

Pripadam generaciji koja je doživjela kraj socijalizma. Kad se danas osvrnem unatrag na to razdoblje, posebno se sjećam bezbrižnih godina punih sporta, prijatelja i jednostavnih radosti. Naravno, čak i kao djeca primjećivali smo da nije sve funkcioniralo dobro. Iako su ljudi uglavnom imali zadovoljene osnovne potrebe, nedostaci planskog gospodarstva bili su vidljivi na svakom koraku – od redova za kruh, kavu, benzin do ograničenog izbora hrane, odjeće, namještaja i brojnih drugih proizvoda. Unatoč tome, bilo je manje otpada, a zemlja je bila puno samodostatnija nego danas. Samodostatnost Hrvatske danas je znatno manja nego prije nekoliko desetljeća, osobito u proizvodnji hrane i pojedinim industrijskim granama.

Život u blagom siromaštvu oblikovao je naša očekivanja. Nismo imali sve što smo željeli, pa smo se naučili skromnosti, strpljenju i zahvalnosti. Hrana je za ljude imala drugačiju vrijednost. Svi su znali koliko je truda potrebno da se hrana stavi na stol. Time ne mislim da bi ljudi materijalno bili bolje situirani pod socijalizmom da se on ponovo vrati.

Danas si možemo priuštiti neusporedivo više s prosječnim prihodima. Međutim, kvaliteta života nije samo stvar novca. Svako doba donosi svoje prednosti i nedostatke. Sadašnjost karakterizira ogromna ponuda i sloboda izbora. Međutim, to donosi i veću odgovornost. To se posebno odnosi na odgoj djece. Održavanje ravnoteže između onoga što osoba prima i onoga što vraća društvu postaje sve teže.

Današnji potrošač između cijene i kvalitete

Po mom mišljenju, današnjeg potrošača najbolje opisuje zahtjevnost i raznolikost očekivanja. Za neke je odlučujuća cijena, za druge kvaliteta, svježina, sastav proizvoda ili njegovo podrijetlo. Drugi pak naglašavaju usluge, dostupnost ili moderne tehnologije. Upravo ta raznolikost potiče konkurenciju među trgovcima. Kupac je postao središte pažnje, a njegovo zadovoljstvo određuje uspjeh ili neuspjeh trgovaca i proizvođača.

Ljudi se pri tome pitaju ne dehumanizira li digitalizacija i automatizacija trgovinu. Samposlužne blagajne i druge tehnologije samo su alati koji bi trebali olakšati život kupcima. Međutim, pravo iskustvo kupovine i dalje stvaraju ljudi. Uslužno i ljubazno osoblje ostaje velika dodana vrijednost. Osim toga, u ruralnim područjima trgovine imaju i važnu društvenu funkciju.

Žao mi je što u Hrvatskoj još uvijek postoji ideja da su strani proizvodi automatski više kvalitete. Francusko vino, talijanska tjestenina ili češka piva imaju veću vrijednost u očima mnogih od domaćih proizvoda. Možda je to odjek vremena kada se sve sa Zapada doživljavalo kao nešto iznimno. U Hrvatskoj, međutim, proizvodimo niz proizvoda koji zadovoljavaju najviše standarde kvalitete.

Podupiranje domaćih proizvođača nije samo pitanje patriotizma, nego i dugoročne održivosti gospodarstva te očuvanja radnih mjesta. Osobito je u teškim vremenima važno održavati poslovne odnose s domaćim i lokalnim proizvođačima. Mnogi od njih egzistencijalno ovise o kupcima, a njihov uspjeh izravno utječe na regije u kojima posluju.

Domaća kvaliteta ima svoju vrijednost. Razlika među zemljama često ne leži u kvaliteti proizvoda, već u tome koliko je potrošači cijene. U Hrvatskoj je još uvijek snažno ukorijenjeno uvjerenje da je najvažnije ono što koristi pojedincu. Javni interes i opće dobro za mnoge ostaju apstraktni pojmovi. Takav se stav odražava i na način na koji kupujemo.

Samodostatnost Hrvatske – mogućnost ili iluzija?

Male države poput Hrvatske teško mogu biti potpuno samodostatne u velikom broju proizvoda jer je samodostatnost prije svega ekonomsko, geografsko i demografsko pitanje. Hrvatska ima niti četiri milijuna stanovnika, što predstavlja malo tržište. Mnoge industrije zahtijevaju velike proizvodne serije kako bi bile konkurentne. Tvornica mikročipova, automobila, medicinske opreme ili kućanskih aparata mora proizvoditi za desetke ili stotine milijuna potrošača da bi opravdala golema ulaganja.

Drugi je problem ograničenost prirodnih resursa. Nijedna država nema sve što joj je potrebno. Hrvatska nema značajna nalazišta nafte, prirodnog plina, željezne rude, litija ili mnogih drugih sirovina potrebnih suvremenoj industriji. Čak i velike države poput Kine ili Sjedinjenih Američkih Država ovise o uvozu određenih sirovina.

Treći razlog je specijalizacija. Moderna ekonomija temelji se na međunarodnoj podjeli rada. Umjesto da svaka država proizvodi sve, zemlje se usredotočuju na ono u čemu imaju komparativnu prednost. Hrvatska može biti konkurentna u turizmu, prehrambenoj industriji, farmaciji, brodogradnji određenih niša i pojedinim visokotehnološkim sektorima, dok je racionalnije uvoziti proizvode koje druge zemlje proizvode učinkovitije i jeftinije.

Postoji i pitanje radne snage. Za proizvodnju širokog spektra proizvoda potrebni su stručnjaci različitih profila. Mala populacija jednostavno ne može u dovoljnoj mjeri pokriti sve industrijske grane. Zato se čak i velike države oslanjaju na međunarodne lance opskrbe.

To ne znači da samodostatnost Hrvatske nije važna. U strateškim područjima poput hrane, energije, lijekova, vode i osnovnih industrijskih proizvoda razumno je težiti visokom stupnju samodostatnosti jer to povećava otpornost države na krize. Međutim, potpuna samodostatnost u svim proizvodima danas je praktično nedostižna čak i za najveće svjetske sile.

Zato je za Hrvatsku realniji cilj ne biti potpuno samodostatna, nego biti dovoljno samodostatna u ključnim sektorima te istodobno imati snažnu i konkurentnu ekonomiju uključenu u međunarodnu trgovinu.

Kupovni patriotizam bez zatvaranja tržišta

To ne znači da ne postoji prostor za razvoj kupovnog patriotizma. Imamo niz kvalitetnih proizvoda koji zaslužuju veću pozornost domaćih kupaca, ali i trgovaca. Ne radi se samo o velikim brendovima poput Podravke ili Kraša. Često je riječ o malim proizvođačima koji svojom jedinstvenošću mogu privući pozornost potrošača.

No to rezultira pitanjem treba li iz ponude ukloniti strane brendove. Trebaju li nam, primjerice, L’Oréalovi šamponi uz Olival, Nevu ili Biobazu? U Zapadnoj Europi je dovoljno da ministar prozove određenog trgovca, pa da kupci odluče svoju kupovinu obaviti drugdje. Zato tamo trgovci potpisuju dobrovoljne sporazume da će više plasirati domaćih proizvoda jer im je stalo do dobrog imena.

Kod nas nažalost to ne prolazi. Brojne ljude više nije briga što će o njima misliti susjed, član obitelji, kolega na poslu, osoba na društvenoj mreži. To je dobro vidljivo po rejtingu političkih stranaka gdje HDZ zadržava svoju vodeću poziciju usprkos svakodnevnim aferama. Zašto bi se onda trgovci ponašali bolje.

Ljudi često nisu ni patrioti prilikom kupovine roba jer pri donošenju odluke prvenstveno gledaju vlastitu korist. Najvažniji čimbenici obično su cijena, kvaliteta i dostupnost proizvoda. Ako je strani proizvod jeftiniji ili kvalitetniji od domaćeg, mnogi će ga odabrati bez obzira na njegovo podrijetlo. Osim toga, u današnjem globaliziranom gospodarstvu teško je odrediti što je uistinu domaći proizvod jer se dijelovi, sirovine i proizvodnja često odvijaju u više različitih zemalja. Mnogi potrošači također smatraju da njihov pojedinačni izbor nema značajan utjecaj na nacionalno gospodarstvo.

U mnogim zemljama postoje razdoblja kada kupovni patriotizam postane jači, primjerice tijekom gospodarskih kriza, trgovinskih sukoba ili kada postoji snažna kampanja za podršku domaćim proizvođačima. Zanimljivo je da istraživanja često pokazuju razliku između onoga što ljudi kažu i onoga što rade: mnogi tvrde da žele podržati domaće proizvode, ali kada dođu pred policu, cijena i kvaliteta najčešće imaju veću težinu od patriotizma.