O čudnim diplomama i referencama – Viktorov poučak br. 460

Državom drmaju pojedinci i skupine, koji su kupili samo diplome i vozački, a sve ostalo su oteli. (parafrazirano iz predstave »Zajedno«, HNK I. P. Zajc, Rijeka, 2014.)

U Crnoj Gori preispituju vrijednost stranih diploma

Nije me iznenadila vijest kao takva, ali me iznenadila hrabrost i odlučnost Vlade Crne Gore „o privremenoj obustavi priznavanja inostranih obrazovnih isprava u svrhu zapošljavanja, stečenih na Visokoj školi za uslužni biznis Istočno Sarajevo – Sokolac, Bosna i Hercegovina, radi zaštite javnog interesa….…. Ova mjera ima za cilj zaštitu javnog interesa i osiguranje kvaliteta u postupku priznavanja inostranih diploma u Crnoj Gori”.

Ovo je samo nastavak crnogorske prakse oko privremenog (ne)priznavanja diploma, koje su bile obuhvaćene istragom nadležnih organa Bosne i Hercegovine. I to na: Nezavisnom univerzitetu za političke i društvene nauke Banja Luka – NUBL Banja Luka, Visokoj školi za primenjene i pravne nauke ‘Prometej’, Banja Luka, Univerzitetu ‘Victoria International University’ Mostar, pravni naslednik Univerziteta modernih znanosti ‘CKM’, Mostar, Visokoj školi ‘Union’, Mostar, Internacionalnom univerzitetu Brčko, Brčko distrikt Bosne i Hercegovine i Univerzitetu za poslovni inženjering i menadžment ‘PIM’, Banja Luka. Prekinut je postupak priznavanja za preko 120 diploma stečenih na Visokoj medicinskoj školi “Milutin Milanković”, Republika Srbija, kao i za oko 60 obrazovnih isprava stečenih u Srednjoj školi „Tutin“ iz Tutina.

Od kupljene diplome do profesora

O lažnim diplomama sam pisao 2019. godine, nakon što me iznenadila reportaža o kupnji diplome medicinske srednje škole u Sanskom Mostu. Novinarka sarajevskog Žurnala otkrila je, kako je za samo 17 dana, preko posrednika kupila diplomu srednje medicinske škole koja je priznata i u Europskoj uniji.

Zoran Galić, bivši ravnatelj policije Zapadno-hercegovačke županije i tada 2019. godine,  ravnatelj Granične policije BiH, ako je vjerovati medijima, priznao je u jednom radijskom programu da je njegova diploma s Fakulteta za uslužne djelatnosti iz Sremske Kamenice lažna. Diplomu Županija nije priznavala, pa ju je nostrificirao u Republici Srpskoj. Na temelju nje je magistrirao, a zatim i doktorirao u Banjoj Luci. Zoran Galić postao je i izvanredni profesor na jednoj privatnoj visokoj školi u Mostaru gdje se, ako je vjerovati medijima, lažna diploma mogla kupiti za 18.000 do 22.000 konvertibilnih maraka.

U međuvremenu je taj isti Zoran Galić pobjegao u Hrvatsku jer je optužen za zlouporabu položaja i primanja mita dok je bio na čelu Granične policije BiH. Pitam se koliko je takvih, koji su na temelju neke prevare ostvarili respektabilne karijere?

Lažna diploma – put do posla

Dvoumio sam se, da li uopće ima smisla ponovno pisati o takvima. Obično se piše o izuzecima, a kod nas ovakvi izuzeci postaju većina. Zato isprika Bosni i Hercegovini. Nije samo kod njih tako. Ruku na srce, takvih diploma nisu pošteđeni ni u drugim novonastalim državama na ovom, nekada zajedničkom prostoru.

Slično kao s upitnim diplomama, po mom iskustvu, vrijedi i za upitne reference, kojima pojedinci dokazuju sposobnost za obavljanje nekog posla. Samo kod rijetkih natječaja se ocjenjuje istinitost, a još rjeđe relevantnost referenci za dani posao. Znam slučajeve da se pojedinci predstavljaju s referencama koje ne odgovaraju onome što navode, a još više znam onih koji su dobili posao, a da nemaju kompetencije, unatoč blistavim referencama, jer „zlatne uzde ne čine konja boljim“ (Seneka).

Ovo nije prvi put da se na stranicama Sutrašnjeg spominju lažni fakulteti, niti je to pojava koja se događa samo u Bosni i Hercegovini. Mi niti ni ne znamo kakve su se sve posljedice dogodile zbog raznih lažnih certifikata i diploma. Ono što se zna je da su skrivile barem dvije avionske nesreće sa smrtnim posljedicama.

Manipulacija s predumišljajem

Dvoumio sam se da li navesti jedan, s čini se s predumišljajem pripremljeni, eklatantan primjer, nemam druge riječi od, lopovluka. Početkom milenija, vodio sam, od strane Svjetske banke (WB) financijski i stručno podržanu,  izradu prvog zajedničkog dokumenta za Bosnu i Hercegovinu, Nacionalni plan zaštite okoline/životne sredine Bosne i Hercegovine (NEAP). Nakon dvogodišnjeg rada, niza radionica, suradnje s domaćim vrhunskim stručnjacima, trebalo je tehnički dotjerati dokument i prevesti ga na Engleski jezik.

Sjećam se, kako smo Rita, Mirjana i ja, ispred WB, odabrali Fethija, Adnana, Esmu i Gorana, da tehnički, uobliče dokument i pripreme za tisak. Glavna referenca im je bila mladost, vladanje Microsoft Office i izvrsno znanje Engleskog jezika. Sadržaj, kojeg je definiran od stručnjaka, trebalo je, pod mojim vodstvom, sažeti i tehnički pripremiti za tisak, a konačnu verziju prevesti i na Engleski.

S ponosom navodim ovu referencu u mom životopisu. Bilo je zadovoljstvo i čast, poslije strašnih posljedica rata, raditi s vrhunskim stručnjacima. Mnoge sam poznavao od ranije, a s nekima i surađivao. Bosna i Hercegovina je u Jugoslaviji bila vodeća u zaštiti zraka, a nije zaostajala ni na drugim područjima.

Kada je tiskan NEAP bio sam već na nekom drugom projektu. Ostale su samo lijepe uspomene. Štampano izdanje NEAP sam otvorio tek sredinom 2025. godine, pripremajući se za sudjelovanje na savjetovanju o gospodarenju otpadom u Federaciji Bosne i Hercegovine (FBiH) u Zenici. Listajući  NEAP iznenadio sam se. U tiskanom NEAP-u, tamo gdje se navode najvažniji sudionicu, ima i mene, ali se kao voditelj izrade navodi netko drugi. Netko tko nije napisao, niti je kao početnik imao kompetencije napisati niti jednu rečenicu, tko nije bio prisutan na nijednoj radionici, a kamo li ih organizirao i vodio, ispao je „glavni“. Iskreno, u radu na NEAP nisam ni ja bio neki glavni, nego samo jedan među jednakima.

Tada mladac, Fethi Silajđić, vještom igrom riječi, počastio je sebe rukovodiocem projekta izrade finalnog NEAP-a. Iskoristio je priliku, i u popis onih koji su kao radili na „finalnom NEAP“, poimence je naveo i niz zaposlenih u Bosna-S Oil. Za posao koji je zahtjevno samo tehničko oblikovanje dokumenta, onako kako su u neka stara vremena to radili urednici u tiskari zajedno sa slovoslagarima, imenovao je sebe rukovodiocem projekta. Priznajem, u dodjeli titula bio je širokogrudan i prema drugima. „Slovoslagarima“ je dodijelio titule kao stručnjaka za okoliš, konsultant, viši savjetnika, ekspert. Jedan je dobio titulu stručnjaka za razvoj projekta NEAP-a. Naveo je i imena dvaju tehničkih asistenata, dizajnera i IT stručnjaka.

Kako je ovo promaklo nadležnim ministarstvima Entiteta, ne znam. Znam samo da je vrlo neuobičajeno da državni dokument navodi suradnike, pogotovo one koji su obavljali samo tehničke zadatke. Ima poslova kod kojih je to uobičajeno, kao kod nekih emisija na TV, gdje se, pod realizatore navode i imena vozača. U nacionalnim strategijama, pa ni u dokumentima čiju je izradu financirala WB, to spada u rubriku „neviđeno“.

Često je u velikom bogatstvu sporan samo prvi milion

Fethia Silajđića nisam dugo sreo. Osnovao je tvrtku ENOVA. Po onome što dolazi do mene je poslovno uspješan. Možda i zato, jer je prve poslove dobio (i) na račun reference rukovodioca izrade finalnog NEAP-a? U BiH dobiva gotovo sve studije. Neke sam imao priliku vidjeti. Nemam riječi.

EKONOVA je u konzorciju dobila i posao na CGO Babina gora. Ne sluti na dobro…… I (da li) sve to zbog jedne lažne reference….