Što ulazak Ukrajine u EU znači za hrvatsku poljoprivredu

Hrvatska poljoprivreda već dugo posrće i propada bez jasne vizije razvoja. Razni pokušaji njezina preporoda uz podršku europskog novca, u biti su propali. Sada kada je Europska unija dopustila takoreći neograničeni uvoz poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda iz Ukrajine, situacija se dodatno zakomplicirala. Imamo li plan kako se nositi s tim izazovom? Zato se s pravom možemo pitati što znači za našu poljoprivredu, ali i cjelokupnu prehrambenu industriju ulazak Ukrajine u EU.

Punopravni ulazak Ukrajine u EU temeljno će utjecati na funkcioniranje našeg poljoprivredno-prehrambenog sektora, jer će značajno promijeniti strukturu tržišta i cjenovne odnose. Ukrajina je golema država i velesila u poljoprivrednoj i prehrambenoj proizvodnji, osobito u usporedbi s Hrvatskom.

Ukrajina je tradicionalno jedna od najvažnijih poljoprivrednih zemalja svijeta, s vrlo plodnim crnicama (černozem), posebno pogodnima za uzgoj žitarica poput pšenice, kukuruza i suncokreta. Poljoprivredni sektor, jedan je od ključnih stupova na kojima počiva ukrajinsko gospodarstvo, generirajući 62% deviznih prihoda od izvoza u ratnoj 2023. godini.

Ukupna poljoprivredna površina Ukrajine prije ruske invazije 2022. godine iznosila je oko 41–42 milijuna hektara, od čega je približno 32–33 milijuna hektara bilo korišteno kao oranice. Zbog ratnih djelovanja značajan dio tih površina postao je privremeno nedostupan, miniran ili oštećen. Procjene variraju, no vjeruje se da Ukrajina i dalje raspolaže s oko 30–32 milijuna hektara poljoprivrednog zemljišta koje se nalazi izvan izravnih ratnih zona i potencijalno je iskoristivo.

Međutim, dostupnost zemljišta ne znači automatski i njegovu punu produktivnost. Ukrajina se suočava s problemima poput nedostatka radne snage, goriva, otežanog izvoza (npr. zbog blokade Crnog mora) i oštećene infrastrukture, što sve zajedno ograničava stvarnu iskoristivost zemljišta. Uništenje brane Kakhovka rezultiralo je gubitkom sustava navodnjavanja na oko 584.000 hektara, ponajviše u južnim regijama zemlje. Unatoč svim izazovima, ukrajinski poljoprivrednici i dalje obrađuju velike površine. U 2025. godini planira se obrada više od 23 milijuna hektara, uključujući oko 11 milijuna hektara pod žitaricama. Značajan dio poljoprivrednog zemljišta (preko 7 milijuna hektara) je i dalje formalno u vlasništvu ukrajinske države, iako je veliki dio pod upitnim kontrolom.

Najveći poljoprivredni proizvođači u Ukrajini često su velike domaće i strane kompanije. Iako ukrajinski zakon trenutačno zabranjuje izravno vlasništvo nad poljoprivrednim zemljištem od strane stranaca, mnoge strane korporacije upravljaju stotinama tisuća hektara kroz dugoročne zakupne ugovore, lokalne podružnice ili joint venture modele.

Najveći pojedinačni vlasnici su Andrij Verevski putem svoje holding kompanije Kernel (registrirane u Luksemburgu) s gotovo 600.000 hektara i Oleg Bahmatjuk putem UkrLandFarming s gotovo 670.000 hektara. Također američki investicijski fondovi poput NCH Capital, Vanguard i BlackRock imaju udjele u raznim ukrajinskim agrokompanijama. Veliki investitor je i Kina koja je 2013. godine zakupila oko 9% plodnog zemljišta u dugoročnom aranžmanu.

Važno je napomenuti da se situacija s vlasništvom nad zemljom u Ukrajini stalno mijenja, pogotovo u kontekstu rata i reformi zemljišnog zakona. Ukrajinski zakon je tek od 1. siječnja 2024. godine dozvolio prodaju poljoprivrednog zemljišta, ali je to ograničeno na ukrajinske građane i tvrtke u potpunosti u ukrajinskom vlasništvu.

600 kilometara dalje prema podacima Državnog zavoda za statistiku, Hrvatska koristi oko 1,5 milijuna hektara poljoprivrednog zemljišta za potrebe biljne i stočarske proizvodnje. U prošlosti smo nepovoljne tržišne uvjete mogli ublažavati mjerama poput zabrane ili ograničenja uvoza određenih proizvoda. Međutim, ako Ukrajina postane članica Europske unije, takve mjere više neće biti dopuštene na nacionalnoj razini, jer ih mora odobriti Europska komisija.

Hrvatska poljoprivreda i stočarstvo godinama se suočavaju sa nizom strukturnih izazova – od rascjepkanosti zemljišta, nedostatka radne snage i slabog povezivanja proizvođača do ograničene dodane vrijednosti proizvoda. Istodobno, globalni izazovi i promjene na europskom tržištu, poput liberalizacije uvoza iz Ukrajine, dodatno naglašavaju potrebu za hitnim i sustavnim reformama.

Kako bi hrvatska poljoprivreda postala konkurentna, otporna i održiva, potrebno je poticati uvođenje digitalnih tehnologija u proizvodne procese – od dronova i senzora za navodnjavanje do GPS-navođenih strojeva i sustava za praćenje zdravlja stoke. Kroz subvencije i bespovratna sredstva valjalo bi podržati proizvođače u uvođenju alata za preciznu poljoprivredu, čime bi se povećava učinkovitost i smanjili drugi troškovi.

Rascjepkanost poljoprivrednog zemljišta jedan je od glavnih uzroka niske produktivnosti. Država bi hitno trebala olakšati objedinjavanje parcela kroz pravne, porezne i tehničke mjere, uz jasniju i bržu dodjelu državnog zemljišta aktivnim proizvođačima. Pri tome bi mogla na neki način olakšati ili ubrzati prodaju neiskorištenih zemljišnih površina koje stoje zapuštene zbog male vrijednosti i nedovoljne atraktivnosti. Pritom je važno osigurati transparentnost i spriječiti špekulativno upravljanje zemljištem.

Stočarstvo je temelj ruralne demografije, ali se nalazi pod pritiskom niskih otkupnih cijena i visokih troškova. Vlada bi trebala uvesti mehanizme za stabilizaciju otkupnih cijena, poticati izgradnju malih klaonica i preradbenih kapaciteta te osigurati subvencije za obnovu stočnih fondova, osobito u govedarstvu i svinjogojstvu.

Hrvatska bi trebala sustavno podržavati udruživanje poljoprivrednika kroz proizvođačke organizacije i zadruge. Takvo udruživanje omogućuje zajednički nastup na tržištu, veću pregovaračku moć i učinkovitiju logistiku. Također, važno je ulagati u kratke lance opskrbe i lokalna tržišta – uključujući digitalne platforme za izravnu prodaju s farme do krajnjeg potrošača.

Nužno je unaprijediti i sustav strukovnog i visokoškolskog obrazovanja u području agronomije, stočarstva i prehrambene tehnologije, kao i ojačati mrežu stručnih savjetnika na terenu. Cilj bi nam trebao biti da znanje i inovacije brzo dopiru do proizvođača.

Osim izravnih potpora, Hrvatska bi morala osigurati dostupne investicijske fondove, povoljne kredite i jamstva kako bi malim i srednjim proizvođačima omogućila modernizacija opreme, izgradnja skladišta, preradbenih pogona i hladnjača. U suradnji s HBOR-om i HAMAG-BICRO-om trebali bi se razviti posebni kreditni programi za poljoprivrednike i stočare.

Ne treba zaboraviti niti na selo kao mjesto života. Da bi obitelji ostale na selu, ono mora imati sve što ljudima treba i biti poželjno mjesto za život. To znači da svi bitni sadržaji od trgovina, škola, doktora i drugih službi moraju biti dostupniji ljudima. Ne smije se dogoditi da nemaju asfalt, javni prijevoz, potrebnu infrastrukturu.

Hrvatska ima potencijal za održivu, visokokvalitetnu i regionalno prepoznatljivu poljoprivredu – ali taj potencijal treba aktivno i stručno razvijati.

Ulazak Ukrajine u EU donijet će brojne izazove, posebno kada je riječ o zajedničkoj poljoprivrednoj politici (ZPP), koja je jedan od najkompleksnijih i najskupljih segmenata proračuna EU-a. U mnogim članicama, osobito onima s razvijenim poljoprivrednim sektorom poput Poljske, Mađarske, Rumunjske i Francuske, već sada postoji zabrinutost da bi masovan uvoz jeftinijih ukrajinskih poljoprivrednih proizvoda mogao narušiti tržišnu ravnotežu, sniziti cijene i ugroziti egzistenciju lokalnih proizvođača. Takva se situacija već djelomično dogodila tijekom privremene liberalizacije uvoza ukrajinskih žitarica.

Zbog svoje veličine i velikog broja poljoprivrednika, Ukrajina bi mogla povući znatna sredstva iz fondova ZPP-a. To bi značilo da bi se proračun EU-a morao značajno povećati ili bi se sredstva preusmjeravala na račun postojećih članica, što bi izazvalo dodatne tenzije unutar Unije.

Dodatno, struktura ukrajinske poljoprivrede bitno se razlikuje od one u EU-u. U Ukrajini dominiraju veliki agro-holdinzi i industrijske farme, dok je ZPP usmjeren na potporu malim i srednjim obiteljskim gospodarstvima. Prilagodba ukrajinskog sustava tom modelu neće biti jednostavna i zahtijevat će temeljite reforme.

Ukrajina će također morati uskladiti svoje poljoprivredne prakse i standarde sa strogim pravilima EU-a. To uključuje sigurnost hrane, zaštitu okoliša, dobrobit životinja te uporabu pesticida. Sve to zahtijeva velika ulaganja i modernizaciju, čime će rasti troškovi proizvodnje. No, bez toga ukrajinski proizvodi neće imati pristup jedinstvenom tržištu EU-a. Ključan korak bit će uspostava pouzdanog sustava sljedivosti i kontrole kvalitete proizvoda.

Ne manje važno, Ukrajina će morati značajno ojačati veterinarski i fitosanitarni nadzor, kako bi se spriječilo širenje biljnih i životinjskih bolesti. Usto će biti nužno izgraditi snažne administrativne kapacitete – institucije koje će učinkovito provoditi ZPP, upravljati potporama, nadzirati provedbu i sprječavati zlouporabe. Posebna pažnja morat će se posvetiti borbi protiv korupcije, kako bi se osiguralo da europska sredstva završe ondje gdje su i namijenjena.

S obzirom na moguće pritiske na domaće poljoprivrednike u postojećim članicama EU-a, ne može se isključiti pojava socijalnih napetosti i prosvjeda. Zato će europske institucije morati osmisliti mehanizme koji će ublažiti negativne posljedice proširenja i osigurati pravednu tranziciju.

Na kraju, Ukrajina bi trebala težiti tome da ne postane konkurent europskim proizvođačima, nego da svoje mjesto na svjetskom tržištu pronađe u konkurenciji s velikim izvoznicima poput Brazila, Argentine, Kine, Turske i Sjedinjenih Američkih Država.