“Nagrada za zatucanost godine Mirna B.”

U duhu javnog priznanja za posebna postignuća, odlučio sam uvesti sasvim posebnu nagradu – “Nagradu Mirna B. za izniman doprinos očuvanju vlastitog mišljenja od štetnog utjecaja činjenica, dokaza, stručnih objašnjenja i zdrave sumnje“ inspirirani izjavom bivše televizijske voditeljice na Facebooku oko chemtrailsova i teorija zavjere. Nagradu će dobiti osoba koja će u 2026. pokazati najveći otpor stručnim objašnjenjima, činjenicama i dokazima.

Zašto ljudi vjeruju u teorije zavjere?

Teorije zavjere prate ljudsko društvo stoljećima. Od vjerovanja da tajna društva upravljaju svijetom do tvrdnji da su velike povijesne događaje organizirale skrivene skupine, takve ideje neprestano pronalaze svoje pristaše. Iako se na prvi pogled može činiti da u njih vjeruju samo neupućeni ili lakovjerni ljudi, stvarnost je mnogo složenija. Vjerovanje u teorije zavjere duboko je povezano s načinom na koji ljudski mozak obrađuje informacije i pokušava razumjeti svijet oko sebe.

Ljudi prirodno traže uzroke i objašnjenja događaja. Kada se dogodi nešto veliko, neočekivano ili traumatično, jednostavna objašnjenja često se čine nedostatnima. Mnogima je teško prihvatiti da su velike posljedice ponekad rezultat slučajnosti, pogrešaka ili spleta okolnosti. Zbog toga teorije zavjere nude privlačnu alternativu: uvjerenje da iza svega postoji plan, namjera i skriveni akteri koji vuku konce iz sjene.

Psiholozi ističu da je ljudski mozak sklon prepoznavanju obrazaca, čak i ondje gdje oni ne postoje. Ta je osobina tijekom evolucije imala važnu ulogu jer je pomagala ljudima uočiti potencijalne opasnosti. Međutim, ista sposobnost može dovesti do pogrešnih zaključaka. Kada ljudi povežu nepovezane događaje i protumače ih kao dio šire zavjere, nastaju uvjerenja koja se često teško mogu promijeniti činjenicama.

Nepovjerenje prema institucijama također igra važnu ulogu. Kada građani izgube povjerenje u političare, medije, znanstvenike ili državne institucije, postaju skloniji tražiti alternativna objašnjenja. Povijest pokazuje da vlasti ponekad doista prikrivaju informacije ili obmanjuju javnost. Upravo zbog takvih primjera neki ljudi zaključuju da službenim objašnjenjima ne treba vjerovati ni kada su potkrijepljena dokazima.

Važan čimbenik je i potreba za osjećajem kontrole. U vremenima kriza, ratova, epidemija ili gospodarskih problema ljudi se često osjećaju nesigurno i nemoćno. Teorije zavjere nude privid reda u kaotičnom svijetu. Vjerovanje da netko kontrolira događaje može se nekima činiti manje zastrašujućim od pomisli da su mnogi procesi rezultat složenih okolnosti koje nitko u potpunosti ne kontrolira.

Društvene mreže dodatno su pojačale širenje teorija zavjere. Algoritmi često promoviraju sadržaj koji izaziva snažne emocije, a teorije zavjere upravo to čine. Osim toga, internet omogućuje ljudima da lako pronađu zajednice istomišljenika. Kada se pojedinac okruži ljudima koji dijele ista uvjerenja, ona postaju još čvršća bez obzira na njihovu utemeljenost.

Važno je naglasiti da vjerovanje u teorije zavjere nije uvijek znak neznanja ili manjka inteligencije. U njih mogu povjerovati ljudi svih obrazovnih razina. Ključnu ulogu često imaju emocije, identitet i povjerenje. Kada neka teorija postane dio nečijeg svjetonazora, odbacivanje te teorije može se doživjeti kao osobni napad.

Borba protiv neutemeljenih teorija zavjere stoga nije samo pitanje iznošenja činjenica. Potrebno je razvijati kritičko razmišljanje, medijsku pismenost i povjerenje u institucije. Ljudi će uvijek tražiti odgovore na složena pitanja, ali društvo koje potiče otvorenu raspravu i provjeru informacija ima veće šanse razlikovati stvarne probleme od privlačnih, ali netočnih objašnjenja.

Zašto ljudi odbacuju dokaze

Većina stvarnih zavjera ima vrlo konkretan motiv. Političku korist, financijsku dobit, vojnu prednost, prikrivanje pogreške. Kod mnogih globalnih teorija zavjere motiv često ostaje nejasan. Primjerice, zašto bi desetci država desetljećima trošili ogromna sredstva na tajno zaprašivanje stanovništva bez jasne i dokazive koristi?

Ljudi koji vjeruju u teorije zavjere često ne analiziraju sve elemente koje bi neka stvarna zavjera morala sadržavati, nego se usredotočuju na one dijelove koji potvrđuju njihovo početno uvjerenje. To nije nužno posljedica neznanja ili nedostatka inteligencije, već načina na koji ljudski mozak obrađuje informacije.

Kada se suočimo sa složenim događajem, prirodno tražimo jednostavno i logično objašnjenje. Teorije zavjere često nude upravo to: jasan uzrok, jasno identificiranog krivca i skriveni plan koji navodno objašnjava sve nejasnoće. Takva objašnjenja mnogima djeluju uvjerljivije od stvarnosti koja je često kaotična, puna slučajnosti, birokratskih pogrešaka, sukobljenih interesa i nepredvidivih okolnosti.

Dodatni problem predstavlja sklonost potvrđivanju vlastitih uvjerenja. Ljudi prirodno obraćaju više pozornosti na informacije koje podupiru ono što već misle, dok zanemaruju ili umanjuju važnost činjenica koje njihov stav dovode u pitanje. Tako će osoba koja vjeruje u određenu teoriju zavjere često pronaći desetak detalja koji joj se čine sumnjivima, ali neće jednako pažljivo razmotriti što bi sve bilo potrebno da takva zavjera zaista funkcionira.

Primjerice, mnogo je lakše zapitati se zašto iza zrakoplova ostaju tragovi na nebu nego analizirati koliko bi tisuća pilota, tehničara, meteorologa, regulatora, znanstvenika i državnih službenika moralo sudjelovati u navodnoj globalnoj operaciji, a da pritom desetljećima ne procuri nijedan vjerodostojan dokaz. Fokus se stavlja na navodni dokaz, dok se logistika cijelog sustava zanemaruje.

Zašto je zdrava sumnja najveći neprijatelj

Povijest poznaje stvarne zavjere poput afere Watergate, projekta MKUltra ili Dieselgatea. Međutim, upravo te afere pokazuju kako stvarne zavjere izgledaju. One uključuju ograničen broj ljudi, imaju jasan politički ili financijski motiv, ostavljaju dokumente, financijske tragove i svjedoke, a prije ili kasnije pojave se zviždači ili istražitelji koji ih razotkriju. Nasuprot tome, mnoge popularne teorije zavjere zahtijevale bi sudjelovanje desetaka ili stotina tisuća ljudi diljem svijeta, bez ijednog uvjerljivog dokaza koji bi potvrdio njihovo postojanje.

Psiholozi također ističu da teorije zavjere nekim ljudima pružaju osjećaj kontrole i sigurnosti. Lakše je vjerovati da netko tajno upravlja događajima nego prihvatiti da su mnogi važni događaji rezultat složenih procesa ili čak slučajnosti. Uz to, vjerovanje da posjedujemo znanje koje je skriveno većini može stvoriti osjećaj posebnosti i intelektualne neovisnosti.

Zbog svega toga pobornici teorija zavjere često polaze od pitanja „što ako je ovo dokaz?”, ali rjeđe postavljaju pitanje „što bi sve bilo potrebno da takva zavjera uopće bude moguća?”. Upravo je analiza motiva, broja uključenih ljudi, troškova, organizacije, mogućnosti prikrivanja i dostupnih dokaza ono što razlikuje kritičko razmišljanje od pukog nagađanja. Stvarna zavjera nije samo sumnjiv detalj; ona mora imati cjelovitu strukturu koja može izdržati ozbiljnu provjeru činjenica.

Jer kad bi doista postojao globalni program prskanja putem civilnih zrakoplova, ne bi bilo dovoljno reći: „Na nebu su linije.“ Morali bismo si postaviti mnogo teža pitanja: Odakle bi kemikalije došle? Koliko bi ih bilo potrebno? Kako bi dospjele u zrakoplov? Tko bi znao za to? I najvažnije: može li se to uopće držati u tajnosti?

Počnimo s jednostavnom stvari: količinama

Atmosfera je ogromna, zaista ogromna. Kad bi netko htio namjerno utjecati na vrijeme, klimu ili stanovništvo na globalnoj razini, „otisci na nebu“ ne bi bili dovoljni. Deseci tisuća tona tvari bile bi potrebne, dnevno, na velikim visinama, više puta.

I tu se javlja prvi problem. Avioni ne lete „tajno“. Civilno zrakoplovstvo jedna je od najreguliranijih industrija na svijetu. Svaki zrakoplov ima precizno zabilježeno punjenje gorivom, težinu tereta, servisne provjere, tehničku dokumentaciju, posadu, zemaljsko osoblje. Ništa od toga ne funkcionira „izvan sustava“.

Kad bi tisuće komercijalnih zrakoplova redovito prevozile dodatne kemikalije, to bi se moralo odraziti na težinu, logistiku, održavanje, potrošnju goriva, dokumentaciju, skladištenje i, što je najvažnije, stotine tisuća ljudi diljem svijeta znale bi za to.

Razmjeri problema

Ovo se često podcjenjuje. Ljudi zamišljaju „nekoliko aviona koji nešto prskaju“. Ali teorija o chemtrailovima obično tvrdi da se radi o globalnim razmjerima, dugoročnoj operaciji, koordiniranoj između zemalja. To bi značilo suradnju između zračnih luka, pilota, mehaničara, proizvođača zrakoplova, dobavljača kemikalija, meteorologa, regulatora, laboratorija i vlada diljem svijeta desetljećima bez ijednog provjerljivog curenja dokaza. I tu dolazimo do stvarnosti velikih sustava.

Što je sustav veći, to je teže nešto zadržati u tajnosti. Povijest vrlo jasno pokazuje jednu stvar – velike tajne cure. Curili su do sada programi nadzora, vojne operacije, bivale hakirane baze podataka, otkrivani klasificirani dokumenti ili industrijski skandali. I često bi te zavjere uključivale samo desetke ili stotine ljudi.

Ovdje bismo govorili o globalnoj operaciji koja uključuje desetke tisuća do stotine tisuća ljudi diljem svijeta bez čvrstih dokaza, bez dokumentacije, bez mjerljivih podataka, bez priznanja, bez fizičkih uzoraka s pouzdanim porijeklom.

A što je s mjerenjima?

Ovo je još jedan temeljni problem. Ako bi se određene kemikalije prskale u velikim razmjerima, morale bi biti mjerljive, a ne samo „pronađeni su neki elementi“, jer se elementi poput aluminija, barija ili stroncija često nalaze u prirodi. Trebale bi nam jasne anomalije, dosljedne koncentracije, prepoznatljiv izvor, ponovljivi laboratorijski rezultati, a ne pojedinačni internetski testovi bez metodologije.

Kada osoba vidi nešto čudno na nebu, prirodno traži uzrok. To je normalno. Ali između „Vidim nešto“ i „postoji globalni tajni program“. I taj sam korak mora biti potkrijepljen dokazima, logistikom, mjerenjima, fizikom i realnim funkcioniranjem svijeta. Što je veća navodna zavjera, to više tragova ostavlja u stvarnosti, a ne na nebu. I tu teorija o kemtrailovima nailazi na svoj najveći problem.

Jedan od glavnih razloga nije nedostatak dokaza, nego način na koji ljudi oblikuju i štite svoja uvjerenja. Kada neka osoba godinama vjeruje u određenu teoriju zavjere, to uvjerenje često prestaje biti samo mišljenje i postaje dio njezina identiteta. U tom trenutku prihvaćanje dokaza koji pobijaju teoriju ne znači samo promjenu stava, nego i priznanje da je možda godinama bila u krivu. Mnogim ljudima to je psihološki vrlo teško.

Psiholozi taj fenomen nazivaju kognitivna disonanca. Kada se suočimo s informacijama koje su u sukobu s našim uvjerenjima, osjećamo nelagodu. Umjesto da promijenimo mišljenje, često pokušavamo pronaći objašnjenje koje će sačuvati postojeći pogled na svijet. Što je osoba više vremena, energije i emocija uložila u neko uvjerenje, to je veća vjerojatnost da će ga braniti čak i kada se pojave snažni protuargumenti.

Kod teorija zavjere postoji još jedan specifičan problem. Mnoge su konstruirane tako da svaki dokaz protiv njih postaje dokaz za njih. Ako nema dokaza o zavjeri, to se tumači kao uspješno prikrivanje. Ako stručnjaci odbacuju teoriju, tvrdi se da su i oni dio zavjere. Ako mediji prenose suprotne informacije, govori se da su mediji pod kontrolom. Na taj način teorija postaje gotovo neoboriva jer se svaki mogući ishod unaprijed uklapa u njezin okvir.

Napadi na znanstvenike i stručnjake

Važnu ulogu ima i nepovjerenje prema autoritetima. Osoba koja je uvjerena da vlade, znanstvenici, mediji ili korporacije sustavno lažu često neće prihvatiti dokaze koji dolaze iz tih izvora. Bez obzira na kvalitetu dokaza, izvor se unaprijed smatra kompromitiranim. Tada rasprava više nije o činjenicama nego o povjerenju.

Treba uzeti u obzir i društveni aspekt. Mnogi ljudi koji vjeruju u teorije zavjere pripadaju zajednicama koje dijele ista uvjerenja. Priznati pogrešku ne znači samo promijeniti mišljenje, nego ponekad riskirati gubitak statusa, prijateljstava ili osjećaja pripadnosti skupini. Ljudi su društvena bića i često nesvjesno štite uvjerenja koja ih povezuju s drugima.

Zanimljivo je da ovaj obrazac nije ograničen samo na teorije zavjere. Slično se ponašaju navijači u sportu, pristalice političkih stranaka, investitori na tržištu ili ljudi u osobnim sukobima. Svi imamo tendenciju braniti stavove u koje smo emocionalno involvirani. Razlika je samo u tome koliko smo spremni preispitati vlastite pretpostavke.

Zbog toga promjena mišljenja rijetko dolazi nakon jednog dokaza ili jedne rasprave. Ljudi najčešće mijenjaju uvjerenja postupno, kroz dulje razdoblje, kada se nakupi dovoljno činjenica koje više nije moguće lako ignorirati. Paradoksalno, sposobnost da kažemo „pogriješio sam” jedan je od najvažnijih pokazatelja kritičkog razmišljanja, ali i jedna od najtežih stvari koje ljudski ego može prihvatiti.

Vjerovanje u teorije zavjere ili odbijanje prihvaćanja dokaza samo po sebi nije dokaz da je netko glup. Povijest poznaje mnoge vrlo inteligentne, obrazovane i uspješne ljude koji su vjerovali u pogrešne ideje, pseudoznanost ili teorije zavjere. Inteligencija i kritičko razmišljanje nisu ista stvar. Netko može biti vrlo inteligentan, a ipak biti emocionalno vezan uz određeno uvjerenje, precjenjivati vlastito znanje, podlijegati kognitivnim pristranostima, selektivno prihvaćati informacije koje potvrđuju njegove stavove ili imati snažno nepovjerenje prema institucijama ili stručnjacima.

Koliko mi je poznato, ne postoji nijedan poznati slučaj u svijetu u kojem je netko na sudu dokazao postojanje “chemtrailsa” i na temelju toga dobio spor protiv države, vojske, zrakoplovne kompanije ili neke druge organizacije. Probali su i u Hrvatskoj 2018. članovi opskurne udruge “Ne govoru mržnje-istinom protiv laži” gdje su među inim optužili Andreja Plenkovića da nije zaustavio trovanje hrvatskih građana chemtrailsom iako je uredno primio njihove dopise sa tekstovima s njihovog portala “istinom protiv laži”.

Ako netko nakon suočavanja s dokazima ne odgovara na argumente nego napada znanstvenike, stručnjake ili njihove motive, prikladnije je reći da pokazuje intelektualnu zatvorenost, dogmatičnost, ideološku pristranost, nedostatak kritičkog preispitivanja vlastitih stavova ili nespremnost na promjenu mišljenja. Naravno, ljudi u svakodnevnom govoru ponekad za takvu osobu kažu da je glupa. Međutim, netko može biti vrhunski sportaš, umjetnik, poduzetnik ili stručnjak u svom području, a istovremeno imati vrlo loše prosudbe o temama izvan svoje stručnosti. To nije rijetka pojava.

Pravi izraz za takvu osobu je zatucana. Zatucana osoba je osoba jako zatvoren prema novim informacijama, tvrdoglava u stavovima i sklona osuđivanju drugih bez želje da nešto razumije. U hrvatskoj uporabi to se često opisuje i kao zadrta, neuka, neobrazovana ili primitivna osoba. Važna je razlika između obične neupućenosti i zatucanosti: neupućena osoba nešto ne zna, ali može biti spremna učiti, dok zatucana osoba obično odbija promijeniti mišljenje i ostaje pri predrasudama.

Kako bi smo takvim osobama odali priznanje, uvodim nagradu pod nazivom „Nagrada Mirna B. za izniman doprinos očuvanju vlastitog mišljenja od štetnog utjecaja činjenica, dokaza, stručnih objašnjenja i zdrave sumnje“. Dobitnik nagrade će biti osoba koja će tijekom godine pokazati izvanrednu sposobnost odbacivanja argumenata, ignoriranja dostupnih informacija te nepokolebljive vjeru u unaprijed donesene zaključke. Koja se posebno istakla ustrajnošću u obrani svojih stavova čak i nakon što su oni višestruko pobijeni provjerljivim činjenicama.