Naftna kriza 1979. i situacija danas
Druga naftna kriza 1979. godine nije za Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju bila samo još jedan vanjski šok, nego trenutak razotkrivanja strukturne slabosti sustava koji je desetljećima funkcionirao na kombinaciji jeftine energije, lakog zaduživanja i političkog kredibiliteta nesvrstanog lidera. Islamska revolucija u Iranu i novi rast cijena nafte pokrenuli su globalni val stagflacije. U jugoslavenskom slučaju ti su procesi djelovali kao katalizator – ubrzivač već postojećih neravnoteža.
Zemlja koja je velik dio industrijskog rasta temeljila na uvoznoj energiji i financiranju iz inozemstva odjednom se našla u situaciji da energija postaje preskupa, a kamate na dug vrtoglavo rastu.
Kada je američki FED pod vodstvom Paula Volckera početkom osamdesetih podigao kamatne stope na dvoznamenkaste razine kako bi slomio inflaciju, cijena servisiranja jugoslavenskog vanjskog duga eksplodirala je. Tu smo naučili bolnu lekciju: kada FED ili ECB “kihnu”, male i uvozno ovisne ekonomije dobiju upalu pluća. Mehanizam je bio brutalan i jednostavan: prihodi su stagnirali, obveze su rasle, a pristup novom, jeftinom kapitalu presušio.
Smrt Josipa Broza 1980. simbolički i stvarno je označila kraj ere u kojoj je Jugoslavija imala specifičan geopolitički značaj za Zapad. Nakon 1979. i ulaska svijeta u novu fazu konfrontacije i monetarne discipline, politička tolerancija prema jugoslavenskim financijskim slabostima vidljivo je oslabila.
Naftna kriza 1979. kao razotkrivanje strukturnih slabosti
Unutar zemlje, politika “stezanja remena” više nije bila retorička figura nego realnost. Sustav par-nepar, nestašice kave i deterdženta te redukcije električne energije nisu bile samo tehnički problemi, nego psihološki lom društva koje se suočilo s iskustvom trajnog ograničenja. Turizam tih godina pruža dobar primjer kako je naftna kriza djelovala – ne kao nagli kolaps, nego kao erozija. Pokazalo se da je turizam zapravo “staklena noga” gospodarstva.
Jadran je ostao masovna destinacija, ali dok su nominalni prihodi zbog inflacije izgledali stabilno, realna vrijednost je padala. Turizam je tako postao ilustracija šireg problema: volumen je još postojao, ali kvaliteta i održivost prihoda su erodirali upravo u trenutku kada su devize bile presudne.
Sretna je okolnost da je mali obiteljski turizam izuzetno otporan i on može amortizirati oscilacije na prihodovnoj strani i neto dohotku. Ništa se neće dogoditi sa malim iznajmljivačem (ukoliko se nije previše zadužio) ako godinu, dvije, pa i tri bude realno manji neto dohodak ili čak ako izostane. Tu žilavost nema hotelski turizam.
Iako danas ne živimo u Jugoslaviji, moramo uvažavati ekonomsku logiku i doktrinu. Ekonomska znanost je univerzalna. Nacionalni subjektivitet i njegov naziv može biti bilo koji – Italija, Grčka ili Hrvatska. Svaka zemlja koja je uzlet ekonomije gradila na jeftinom zaduživanju prethodnih godina i ogromnom utjecaju turizma, danas stoji pred sličnim izazovom.
Nama se može dogoditi da zbog geopolitičkih okolnosti i sukoba na Bliskom istoku naše brojke noćenja budu rekordne, ali eksplozija cijena energenata i očekivani rast kamata kako bi se spriječila inflacija u SAD-u i EU, mogu nam lako pokvariti tek. Hrvatska je prošle godine “potrošila mogućnosti” kako bi fiskalno pokrpala 2025. godinu i time ušla slaba u ovu fiskalnu godinu koju će biti puno teže zatvoriti.
Naš turizam, nažalost, prečesto funkcionira kao ekonomska renta na sunce. Naplaćujemo klimu i položaj, dok gotovo ništa ne koristimo iz domaće proizvodnje. Proizvodimo komunalnu uslugu i vodu za piće, dok sve ostalo uvozimo. To je klasična ekonomija protočnog bojlera: devize koje turisti donesu gotovo istom brzinom izlaze iz zemlje kako bismo platili uvoz svega onoga što ti isti turisti konzumiraju.
Ako sukobi na Bliskom istoku potraju, očekujte opet “stezanje remena”. Stagflacija uopće nije nerealna, a izraz “dužan ko Grčka” mogao bi se lako izvući iz povijesne ladice. Oni koji su uzeli kredite s fiksnom kamatom mogu se nadati da će im inflacija u narednih par godina otplatiti dio duga, ali sustav kao cjelina ulazi u zonu rizika. Naša sretna okolnost može biti ta što smo mala država velike EU, pa nam možda neće dati da potonemo, no nije nemoguće da nas tretiraju kao Grčku prije desetak godina.
Analitičari u Vladi već sada moraju planirati kraj ove godine i projekciju 2027., jer nas povijest uči da sustavi ne propadaju kada ponestane ideologije, nego kada ponestane likvidnosti.
Dobro jutro, Hrvatska!
