Credentialism: Problem diploma u modernom društvu
Credentialism je društveni fenomen u kojem se diploma cijeni više od stvarnog, primjenjivog znanja i vještina. To nije nova pojava. Credentialism označava društveni i institucionalni naglasak na formalnim kvalifikacijama, poput diploma, certifikata i akademskih titula, kao ključnom kriteriju za zapošljavanje, napredovanje i društveni status. U sustavima obilježenima credentialismom, posjedovanje “papira” često se smatra važnijim od stvarnih znanja, vještina i iskustva.
Povijesno, credentialism je nastao kao način standardizacije i osiguravanja kvalitete rada u složenim društvima. Formalne kvalifikacije trebale su poslodavcima pružiti pouzdan signal kompetentnosti. Međutim, s vremenom je došlo do inflacije zahtijeva za sve višu razinu obrazovanja, čak i kada to objektivno nije nužno za obavljanje posla. Posljedica je produžavanje obrazovanja, rast troškova studiranja, odgađanje ulaska mladih ljudi na tržište rada ili potencijalno otežano uključivanje formalno nekvalificiranih osoba.
Potreba za svim tim diplomama dovela je do fenomena lažnih ili sumnjivo stečenih diploma, gdje pojedinci u nedostatku vremena, volje ili znanja posežu za nezakonitim radnjama poput kupovine diploma.
Credentialism u znanosti i akademiji
Problem se dodatno produbljuje akademskim credentialismom i birokratizacijom znanosti. Kada se znanstvena vrijednost reducira na broj radova, citata i bodova, objava postaje cilj sama po sebi, a ne sredstvo za širenje znanja. Sustav tada nagrađuje produktivnost, a ne istinitost ili relevantnost.
Financijski i politički interesi mogu izravno ili neizravno utjecati na rezultate znanstvenih istraživanja. Kada su u igri veliki profiti, regulatorne odluke ili ideološki ciljevi, pojavljuje se pritisak da se znanstveni rezultati prilagode željenom ishodu, čak i po cijenu narušavanja znanstvene etike.
U eri credentialisma, mnogi predočeni komadi papira postali su samo dokaz da je njihov nositelj potrošio vrijeme proučavajući stvari koje su često već bile poznate ljudima koristeći zdrav razum, iako ih nisu mogli znanstveno opisati.
Danas je komad papira potreban čak i za prodaju proizvoda poput obveznog auto osiguranja. Inzistira se na tome da prodavatelj mora imati neku vrstu kvalifikacije, jer kupac često nema stručnost da sam procijeni proizvod.
Credentialism može biti i retroaktivan. Iako netko desetljećima dobro obavlja svoj posao, odjednom mora “dopuniti” svoje obrazovanje jer bez diplome više ne bi mogao. Takva regulacija može rezultirati dodatnim fenomenom diplomanije u državnoj upravi.
Diplomanija označava fenomen u kojem osobe nastoje steći što više diploma ili formalnih kvalifikacija, često bez stvarne potrebe ili interesa za stvarno znanje i vještine. To nije samo želja za obrazovanjem, nego pritisak koji proizlazi iz društvenih, profesionalnih ili birokratskih zahtjeva.
Rast diplomanije povezan je s padom korištenja istinski selektivnog procesa u odabiru ljudi za razne pozicije. Pravi testovi sposobnosti i temeljita procjena kvaliteta kandidata povlače se u drugi plan. Diplomanija može biti prednost za osobe s manjim sposobnostima. Mnogo je lakše dobiti komad papira nego uspjeti na pravom testu sposobnosti. Papir doduše daje prestiž i lakše napredovanje u karijeri, ali svi aspekti inteligencije neke nacije ne mogu se osigurati tiskanjem diploma.
Zaustavljanje credentialisma zahtijeva sustavne promjene u obrazovanju, zapošljavanju i društvenim normama. Prvi korak je prebacivanje fokusa s formalnih diploma na stvarne kompetencije. Poslodavci mogu uvoditi zapošljavanje temeljeno na vještinama, kroz praktične testove, probne zadatke i portfelje, kako bi procijenili stvarnu sposobnost kandidata, a ne samo njegove akademske kvalifikacije.
Drugi korak je reforma obrazovanja. Kraći, modularni programi, dualni modeli i stručne prakse jačaju praktične vještine i smanjuju pritisak na višegodišnje studije kao jedini put do karijere. Također, priznavanje neformalnog i iskustvenog učenja omogućuje da se radno iskustvo i online edukacije vrednuju formalno, bez nužnog povratka u klasične akademske programe.
Treći korak je preispitivanje regulatornih zahtjeva. Država i strukovne komore trebaju jasno razlikovati gdje su diplome nužne za sigurnost i stručnost, a gdje su postale birokratska prepreka.
Na kraju, potrebno je promijeniti društvenu kulturu koja izjednačava akademske titule s vrijednošću osobe. Promicanjem različitih karijernih puteva i priznavanjem praktičnih vještina, credentialism se može ublažiti, čime se otvara prostor za pravednije i učinkovitije procjene sposobnosti ljudi.
