Postaje li Lijepa naša kasica prasica? – Viktorov poučak br. 459

I ja sam naivan. Kada vidim svijet oko sebe, volim svoju naivnost. Ponosno sam naivan. – Viktor Zmago

Ja sam naivna. Ja sam tako prokleto naivna. Ja sam tako umorna od toga što sam naivna. – Lana Turner

Bespravna gradnja pretvara Lijepu našu u kasicu prasicu

Nedavno usvojen Zakon o prostornom uređenju podsjetio me na „rak ranu“ ovih prostora. Na uzurpaciju zemljišta. Nema tog zakona koji može zaštiti nas od nas samih. Nema tog zakona koji će spriječiti da prostor Lijepe naše i dalje ne pretvaramo u „kasicu prasicu“, raubajući prostor, sve jače se lupajući u prsa i još jače stišćući dlan na srcu. Još od one države je vrijedilo, da je najbolji posao pretvoriti njivu u građevinsko zemljište. I tako smo još u ona vremena donijeli prostornih planova, prema kojima je bilo osigurano građevinskih zemljišta za, ako se dobro sjećam, 15 miliona stanovnika. Mogli su skoro svi iz Jugoslavije graditi kod nas.

Novim Zakonima se neće osiguravati dodatno građevinsko zemljišta za male, za pojedince. Njime će se oranice, pašnjaci i livade, i za sada nenapadnuta zemljišta u blizini gradova osigurati velikima i najvećima za velike projekte. Kapitalizirati će se i kupljena zemljišta uz i za neku planiranu cestu. Kupljena, od onih koji su znali prije svih da će jednom cesta proći. Zemljišta kupljena prije planirane ceste za budzašto. Iz prostorne rente će, imati dobit veliki, gradeći solare i vjetroelektrane, hotele i stambene zgrade. Po novom zakonu gradeći moguće i na tuđem zemljištu. Investicije, koje kada se završe, više ne trebaju lokalnu radnu snagu.

Radimo upravo suprotno od onoga kako Bavarci, a ne samo oni, čuvaju svoje poljoprivredne površine od pamtivijeka. Njihove farme se ne mogu dijeliti nasljeđem. Nema beskonačnog usitnjavanja posjeda. Čak niti vlasnik ne može samo onako izgraditi kuću na svom zemljištu. Država ga obavezuje da ima nekih 10 – 20 ovaca, koje njemu baš i ne trebaju. To su ovce kao dio rezerve hrane u slučaju nevolje. 

Još prije 35 godina smo pokušali spriječiti raubanje zemlje

Prisjetio sam se prijedloga kako riješiti problem bespravne gradnje, kojeg sam opisao u knjizi Društvo umanjene vrijednosti (str.140). Na ovim prostorima bespravna gradnja se smatra(la) skoro pa kavalirskim deliktom. Uz one, koje je siromaštvo natjeralo na takav način rješavanja stambenog problema, među bespravnim graditeljima bio je veliki dio političke elite.  Problem bespravne izgradnje bio oduvijek velik i gotovo nerješiv, (i) nova država je predložila izradu novog Zakona o legalizaciji bespravno izgrađenih objekata.

Sjećam se kako su početkom 1991. godine u Dubrovniku, donijeli neki svoj „zakon“ i počeli rušiti bespravno izgrađene objekte. Kao pomoćnika ministra za okoliš, prostorno planiranje i zaštitu prirode pozvali su me na Pelješac, u blizini Trpnja. Praksa rušenje je bila vrlo osebujna. Nasred livade stajale su tri bespravno izgrađene kuće. Samo je srednja bila srušena. Shvatio sam da je „zakon“ bio usmjeren na one manje podobne. Pozvali su me i u Milnu na Braču, da vidim urbanističku sramotu koju su im kao napravili oni prije. U prelijepoj šumi na desetine bespravno izgrađenih objekata. Od vila s bazenom do sklepanih daščara. Sjećam se jedne koja je bila oblijepljena plavo bijelim limom od kantica motornog ulja, kojeg je proizvodila INA. Iz priče mještana sam shvatio kako su se htjeli riješiti samo „nepodobnih“ građevina. Vjerujem da bi ostala i ona „ININA“, ako bi bila od nekog našeg. Imao sam osjećaj da bi oni natrag i zemljište iako su ga dobro naplatili. Rekao sam, naravno s puno ironije, da imam puno razumijevanje za „zulum“ koji su im nanijeli oni prije. Mora da ih je strašno boljelo kada su, samo onako, prodavali djedovinu za vikendice, tko je god „zaiskao“. Slušajući ih, vjerovao sam, da se kojim čudom može dići otok, prodali bi i njega.

Bespravnu gradnju treba abolirati

Kako sam vjerovao, a vjerujem u svojoj naivi i danas, da je rješenje bespravne gradnje samo stvar dobre volje društveno odgovornog političkog vrha, pristupili smo pripremi zakona o legalizacija bespravno izgrađenih objekata. Kako nitko nije znao koliko bespravnih objekata postoji, od Instituta za urbanizam naručili smo analizu prostora. Kako je gospodin Juras, tada prvi čovjek Šibenika bio nekako najzaineresiraniji za rješenje problema bespravne izgradnje, ali ne na način „osebujnog dubrovačkog lokalnog zakona“, bilo je snimljeno područje tadašnje Zajednice općina Šibenika (opaska: Hrvatska je tada bila podijeljena na 10 zajednica općina, a Šibenik je bio jedna od njih). Na području Šibenika bilo je utvrđeno nešto manje od 2.000 bespravno izgrađenih objekata. Po kriterijima urbanističke struke trebalo se, kad-tad, ukloniti najviše njih 2-3 %. Znači do pedesetak njih. Pretpostavili smo da bi to vrijedilo i za druga područja u državi. Kada je tome tako, zauzeo sam se za princip abolicije. Nema nagrade, ali se ništa ni ne traži za legalizaciju objekata. Uz to, čak i onih 2-3 % objekata koji bi se trebali ukloniti iz prostora ne bi se morali ukloniti odmah, nego kada počnu smetati jer su na trasi neke ceste, dalekovoda….. Za legalizaciju ne bi trebali nikakvi projekti. Objekti bi ostali u prostoru na rizik vlasnika. Društvo ne bi imalo obavezu dovesti do njih besplatno niti cestu, niti vodu niti struju, ako za to ne bi postojao društveni interes.

Nadzor nad bespravno izgrađenim objektima trebao se provodio iz zraka! Ideju nam je tada dala tvrtka GISDATA iz Zagreba. Vrijedno je spomenuti njenog osnivača, davno preminulog, Jožu Lončarića. Već tada su i nama bile dostupne satelitske slike prostora. Inspektori bi sjedili u kancelariji, i preko satelitskih snimki uspoređivali stanje u prostoru. Mogli su evidentirati svaku promjenu, čak i ako bi netko samo nadogradio kat.

Oni koji brinu o svojoj zemlji ne trebaju zakon o legalizaciji

Prijedlog tadašnjeg Zakona je došao na Saborski odbor za pravosuđe. Odborom je predsjedavao gospodin Ramljak, a članovi su bili sve uvaženi pravnici. Od gospodina Mišetića do ne sjećam se koga sve ne. Gospodin Ramljak je nakon rasprave predložio da se Zakon skine s dnevnog reda jer takav zakon u EU ne postoji. Tada smo već gledali samo na zapad. Javio sam se za riječ i rekao da u EU nemaju takav zakon jer tamo nema bespravne gradnje. Zakon je ostao na dnevnom redu. No, kako smo živjeli brzo i sve se mijenjalo preko noći. Javili su se i neki pojedinačni interesi. Te treba geodet, te projekt, pa statika, pa elektrika, pa sve i svašta. Na kraju je legalizacija abolicijom propala, a bespravna gradnja nastavljena.

Došla druga legalizacija. Htjeli uzeti sirotinji novce za sve vrste projekata. Legalizacija je propala, a bespravna grdanja bila nastavljena. Onda je bila nedavna treća. Puno toga se legaliziralo, premda ne i sve zbog nezainteresiranosti vlasnika takvih objekata ili siromaštva. No bespravna gradnja nije bila zaustavljena. Sada se najavljuje četvrta legalizacija. Predlažem da se ona možda preskoči i da se odmah počne s petom, jer u državi, u kojoj i inspekcija može biti stranačka, u kojoj ne odlučuje struka već položaj nadređenog nema sreće. A osim toga čemu. I bez novog Zakona sve je manje Lijepe naše naše, pa neke se o tome konačno počnu brinuti drugi.

Gledajući što si radimo, osjetio sam ponos na ono što smo htjeli uraditi proje 35 godina, kada su čak računala bila rijetkost. Napisao sam ovo, jer možda danas Andrije ne znaju kako se svaka promjene u prostoru može pratiti i s mobitela. Znam da znaju. I sve je isto. Oni znaju. A ja i dalje naivac. Ponosan naivac.