Demografska politika Viktora Orbana

Brojne zemlje svijeta, uključujući Hrvatsku, suočavaju se s velikim demografskim problemima, o čemu smo već pisali na stranicama Sutrašnji.hr.
Prema podacima Ujedinjenih naroda, stopa nataliteta u više od polovice svih zemalja iznosi manje od 2,1 djeteta po ženi, što je ispod razine potrebne za održavanje stabilne populacije bez imigracije. Prosječna svjetska stopa nataliteta pala je s oko petero djece po ženi 1960-ih na 2,25 danas. U Njemačkoj je stopa nataliteta 2024. godine iznosila 1,35 — najnižu vrijednost u posljednjih dvadeset godina — a među ženama s njemačkim državljanstvom taj je pokazatelj još niži. Hrvatska također spada među zemlje s niskim natalitetom. Hrvatska vlada stoga je poduzela niz demografskih mjera, a posljednji i najopsežniji paket predstavljen je krajem 2024. godine s ciljem zaustavljanja pada nataliteta i demografske revitalizacije. Ključnu ulogu u tim nastojanjima ima demografska politika, koja obuhvaća poticajne mjere za roditelje, podršku mladim obiteljima te dugoročne strategije za uravnoteženje odnosa između radno aktivnog i starijeg stanovništva.

Najvažnije mjere iz tog paketa uključuju povećanje rodiljnih i roditeljskih naknada, podizanje maksimalnog iznosa naknade za roditeljski dopust u drugih šest mjeseci (do navršene prve godine djetetova života) za zaposlene i samozaposlene roditelje, povećanje naknada za komplikacije u trudnoći i bolovanja radi njege djeteta, produljenje trajanja očinskog dopusta, povećanje jednokratne novčane potpore za novorođeno dijete te sufinanciranje izgradnje novih vrtića. Ako je neka mjera izostavljena, to nije bilo namjerno. No ostaje pitanje hoće li te mjere doista uroditi plodom i potaknuti parove da imaju više djece, jer se u usporedbi s mjerama koje je uveo Viktor Orbán čine prilično blage.

Mađarski premijer Viktor Orbán i njegove vlade, od dolaska na vlast 2010. godine, uveli su niz demografskih mjera s ciljem poticanja nataliteta i suzbijanja pada broja stanovnika bez oslanjanja na imigraciju.

Godine 2011., osim uvođenja poreznih olakšica za djecu koje progresivno rastu za drugo, treće i svako sljedeće dijete, uvedene su i olakšice za poslodavce koji zapošljavaju majke s malom djecom te su povećana ulaganja u širenje kapaciteta jaslica i vrtića kako bi se ženama olakšao povratak na tržište rada.

Godine 2014. roditeljima je omogućeno neograničeno raditi uz istovremeno primanje naknade za skrb o djetetu (GYED), što je povećalo zapošljivost majki s malom djecom. Pokrenut je i Program obiteljske stambene potpore (CSOK – Családi Otthonteremtési Kedvezmény), kojim je uvedena značajna financijska potpora, često u obliku bespovratnih sredstava i subvencioniranih kredita za kupnju doma, uz uvjet preuzimanja obveze rađanja ili odgoja određenog broja djece.

Godine 2019. mađarska je vlada najavila novi, opsežan paket obiteljskih potpora, s naglaskom na financijsko rasterećenje majki s više djece i poticanje mladih bračnih parova. Taj je paket uključivao doživotno oslobođenje od poreza na dohodak za majke koje rode i odgoje četvero ili više djece. Bračni parovi u kojima je nevjesta mlađa od 41 godine mogli su dobiti subvencionirani kredit bez kamata, a dio ili cijeli dug otpisivao se nakon rođenja drugog odnosno trećeg djeteta. Uvedena je i potpora za kupnju obiteljskog automobila s najmanje sedam sjedala za obitelji s troje ili više djece.
Kako bi se omogućila dostupna umjetna oplodnja, država je nacionalizirala šest privatnih klinika za umjetnu oplodnju (IVF) i ukinula ograničenje broja pokušaja, dok su lijekovi za poticanje plodnosti postali besplatni.

Godine 2023. svi mlađi od 25 godina oslobođeni su plaćanja poreza na dohodak, a uvedena je i dodatna porezna olakšica za sve majke mlađe od 30 godina.

Ove je godine vlada Viktora Orbána donijela nove porezne olakšice. Od 1. listopada majke s troje djece doživotno su oslobođene plaćanja poreza na dohodak (u Mađarskoj stopa poreza na dohodak iznosi 15 posto). Ova je mjera jedinstvena u svijetu, a njezina je glavna prednost to što pravo vrijedi doživotno – čak i ako su djeca već odrasla. Za ostvarivanje izuzeća dovoljna je jednostavna izjava. Pritom se pogodnost odnosi i na posvojenu djecu, pod uvjetom da su ispunjeni ostali zakonski kriteriji.
Ove se porezne olakšice primjenjuju i na samohrane majke, kao i na žene koje žive u izvanbračnoj zajednici. Uvjet za ostvarivanje prava jest da se dijete doista odgaja u istom kućanstvu.

Planirani izdaci za potporu obiteljima u 2026. godini iznosit će oko pet posto mađarskog BDP-a, što je, prema riječima ministra vanjskih poslova Pétera Szijjártóa, najveći udio unutar OECD-a. Do 2029. vlada planira postupno proširiti porezno oslobođenje i na majke s dvoje djece, ako ostane na vlasti. U tom bi slučaju broj majki koje imaju koristi od poreznog oslobođenja 2029. godine trebao premašiti milijun.

Za mnoge mlade obitelji u Mađarskoj program CSOK postao je sinonim za ostvarenje sna o vlastitom domu. Inicijativa, pokrenuta 2015. godine, izvorno je nudila državnu stambenu potporu do 10 milijuna forinti (oko 25.500 eura) za obitelji s troje djece.

Godine 2025. program je izmijenjen i preimenovan u CSOK Plusz. Rizik od financijskog neuspjeha sada je znatno manji. Prije su bračni parovi morali vratiti potporu ako nisu ostvarili planirani broj djece.

Sada vlada nudi poseban zajam s fiksnom kamatnom stopom od tri posto za bračne parove koji ispunjavaju minimalne uvjete. Zajam se može koristiti za kupnju, izgradnju ili obnovu starijeg ili novog stana ili kuće, uz osobno učešće od 10 posto.

Kako CSOK Plusz funkcionira u praksi? Ovisno o planiranom broju djece (do troje), parovi mogu dobiti kredit od 15 milijuna forinti (oko 38.200 eura), 30 milijuna forinti (oko 76.500 eura) ili čak 50 milijuna forinti (oko 127.400 eura), s rokom dospijeća od deset do dvadeset pet godina.

Posebnost ovog programa jest da se nakon rođenja svakog djeteta otplata može obustaviti na godinu dana. Nakon rođenja drugog djeteta država oprašta 10 milijuna forinti (oko 25.500 eura) preostalog duga, a nakon rođenja trećeg djeteta ponovno isti iznos.

Ipak, program nije bez nedostataka. Subvencionirana se nekretnina ne može prodati prije isteka roka navedenog u ugovoru bez suglasnosti države. Dodatno, sporne su i zatezne kamate: ako bračni par prekrši uvjete ugovora, ne samo da gubi pravo na povlaštenu kamatnu stopu, nego mora i vratiti primljenu potporu, uključujući zatezne kamate. Takve odredbe nisu neuobičajene u slučaju kršenja ugovora, ali kod ovih programa potpore i sama rastava supružnika, promjena planiranog broja djece ili preseljenje u inozemstvo – ako par prestane koristiti subvencioniranu nekretninu kao glavno prebivalište može se smatrati kršenjem ugovora.

U Mađarskoj postoje i drugi programi potpore koji nisu vezani uz stanovanje. Jedan od najpoznatijih je tzv. Babaváró kredit („kredit dobrodošlice za bebu“). Riječ je o kreditu do 11 milijuna forinti (oko 28.000 eura), namijenjenom mladim bračnim parovima. Ovaj se program često kombinira s CSOK Pluszom i može se koristiti kao polog pri kupnji nekretnine. Jedan bračni partner pritom mora biti mlađi od 30 godina.

Ako se prvo dijete rodi u roku od pet godina od uzimanja kredita, kredit ostaje beskamatni tijekom cijelog razdoblja otplate. Nakon rođenja svakog djeteta otplata se obustavlja na tri godine. Kada se rodi drugo dijete, država preuzima 30 posto preostalog duga, a nakon rođenja trećeg djeteta cijeli se ostatak duga oprašta – kredit se tada u potpunosti pretvara u državnu potporu. Međutim, ako se dijete ne rodi, odnosno nijedno dijete ne dođe na svijet u roku od pet godina, kredit se pretvara u redovni privatni kredit s tržišnim kamatnim stopama.

Rezultati i učinci mađarske demografske politike?

Otkako su prvi programi uvedeni 2011. godine, stopa nataliteta u Mađarskoj doista se poboljšala. U to je vrijeme Mađarska imala najnižu stopu nataliteta u cijeloj Europskoj uniji – samo 1,23 djeteta po ženi. Do 2023. godine zemlja se popela na treće mjesto s prosječnom stopom nataliteta od 1,55 djece po ženi, odmah iza Francuske i Bugarske. Međutim, 2024. godine stopa nataliteta ponovno je pala i iznosila tek 1,39.

Ono na što studije ne daju odgovore jest zašto parovi koji mogu imati djecu danas to jednostavno – ne čine. I nekada nije bilo dovoljno mjesta u vrtićima, škole su radile dvosmjenski (ponegdje i trosmjenski), udžbenici su se plaćali, stanovi su bili tijesni, zdravstvena skrb slabija, a plaće male i nedostatne.

Na prvi pogled moglo bi se pomisliti da je najveća „pogreška“ bila dopustiti ljudima previše obrazovanja, omogućiti im život u svijetu u kojem je sve dostupno, usaditi uvjerenje da su svi ravnopravni i da svatko može ostvariti karijeru za nekim uredskim stolom.

Obrazovanje, ravnopravnost i sloboda izbora doista su povećali kvalitetu života, zdravlje i sigurnost, ali su ujedno promijenili način na koji ljudi razmišljaju o životu. Kada ljudi mogu birati, biraju ono što im ima smisla, a to ne mora uključivati veliku obitelj. Nije da ljudi „ne žele“ djecu, nego pažljivije promišljaju kada, s kim i koliko.

Obrazovanje nije pogreška. Ono je omogućilo da roditeljstvo postane svjesna odluka, a ne društvena obveza. No, istodobno je žalosno što se na brojnim natječajima za posao upravo obrazovanje ne cijeni dovoljno jer kako drugačije objasniti da se za ista radna mjesta mogu prijavljivati osobe sa srednjom stručnom spremom i doktori znanosti? Da ne govorimo o inzistiranju poslodavaca na višegodišnjem radnom iskustvu koje mladi jednostavno nemaju gdje steći.

Društveni i kulturni aspekti niskog nataliteta

U tradicionalnim su društvima žene imale mnogo djece jer nisu imale izbora. Njihova je uloga bila biološka (rađati djecu) i kućna (brinuti se za domaćinstvo). Danas žene mogu birati obrazovanje, karijeru, putovanja, odgodu roditeljstva. Više ne moraju ovisiti o partneru ili djeci radi ekonomskog opstanka.

Paradoks suvremenog doba jest to što ljudi danas mogu „sve“, ali istodobno osjećaju da moraju biti sve (uspješni, sretni, fit, ostvareni). Roditeljstvo se doživljava kao golem projekt, često ispunjen stresom i bez dovoljno društvene podrške. Problem nije u dostupnosti mogućnosti, nego u neravnoteži društvenih struktura. Država i zajednice još se uvijek nisu u potpunosti prilagodile novim životnim modelima i stvarnosti.

Ujedinjeni narodi i Svjetska banka redovito bilježe da je stopa fertiliteta u gradovima niža nego u ruralnim područjima. U većini europskih zemalja ta razlika iznosi između 30 i 50 posto manje djece po ženi u urbanim sredinama. Taj obrazac vrijedi čak i kada se uzmu u obzir prihodi i obrazovanje – sama urbana okolina ima specifične učinke.

Glavni razlozi niže stope nataliteta u gradovima povezani su s visokim troškovima života. Od stanovanja i čuvanja djece do prijevoza. U urbanim sredinama češći su poslovi s dugim radnim vremenom i kompetitivnim karijerama. Mladi dulje studiraju i zbog toga kasnije osnivaju obitelji. Roditelji koji su u grad doselili sa sela često sve moraju sami (ili moraju plaćati pomoć), jer nemaju podršku svojih roditelja koji su ostali u rodnom kraju.

Gradovi privlače obrazovanije stanovništvo, osobito žene, što je statistički povezano s manjim brojem djece. Kontracepcija, razvoj karijere i kasnije stupanje u brak dodatno smanjuju plodnost. U gradovima se više cijeni individualizam, sloboda, putovanja i fleksibilan način života, a djeca se, nažalost, sve češće doživljavaju kao izbor, a ne kao obveza.

Istodobno, ti isti gradovi pokretači su gospodarskog razvoja i magnetski privlače stanovnike iz ruralnih područja. Zbog toga se u mnogim državama događa da se sela „prazne“ — mladi sele u gradove, gdje potom imaju manje djece, što ubrzava demografsko starenje čitavog društva. Sela istodobno odumiru.

Zemlje koje žele zadržati mlade obitelji u urbanim sredinama grade obiteljski pristupačna naselja, ulažu u javne vrtiće i školske mreže, potiču rad od kuće i fleksibilno radno vrijeme te subvencioniraju stanove za mlade parove. Cilj im nije „vraćati“ ljude na selo, nego učiniti gradove pogodnim mjestom za obiteljski život.

Demografska politika kao temelj održivog razvoja

Visoke cijene stanovanja snažno potiču proces getoizacije, odnosno socijalne i prostorne segregacije prema bogatstvu, etničkoj pripadnosti, obrazovanju ili društvenom statusu. Getoizacija može biti vertikalna (bogati u centru, siromašni na rubu), horizontalna (četvrti sličnih socioekonomskih skupina) ili ekonomska (razdvajanje prema mogućnosti pristupa stambenom tržištu).

Kada cijene kvadrata i najamnine rastu, siromašniji slojevi stanovništva više si ne mogu priuštiti stanovanje u određenim zonama, pa se sele prema periferiji ili manje poželjnim dijelovima grada. Rezultat toga jest da u središtu ostaju bogati, dok periferija postaje socijalno homogena i često zapuštena.

Skupoća stanovanja često dolazi nakon procesa gentrifikacije, kada se atraktivne, ali zapuštene gradske četvrti „uređuju“. Time rastu cijene najma i zemljišta, stari se stanari iseljavaju, a useljavanjem bogatijih slojeva nastaje nova društvena struktura u prostoru. Iako gentrifikacija „uljepšava“ grad, često stvara skrivene društvene podjele.

U gradovima s izraženim turizmom (poput Zagreba, Splita, Dubrovnika ili Barcelone) apartmani smanjuju ponudu stanova za lokalno stanovništvo. Cijene skaču, a stalni stanovnici odlaze iz centra, koji sve više postaje „kulisa“ bez stvarne zajednice. Dugoročno, takvi kvartovi gube demografsku i društvenu raznolikost.

Kada se siromašnije skupine koncentriraju u određenim dijelovima grada, u te se dijelove često nedovoljno ulaže. Posljedično raste osjećaj izolacije i društvene distance, a djeca iz tih četvrti imaju manje šanse za društvenu mobilnost.

Zemlje koje uspijevaju ograničiti getoizaciju provode aktivnu stambenu politiku: grade stanove različitih cjenovnih razreda u istim zonama, reguliraju cijene najma i potiču dugoročne najmove. Ključ je u ravnoteži. Grad mora biti i ekonomski održiv i socijalno uključiv.

Uspješna demografska politika postaje sve važniji prioritet ne samo za Hrvatsku nego i za cijelu Europsku uniju, budući da održiv gospodarski razvoj i stabilnost društva uvelike ovise o demografskim trendovima.