Viktorov poučak je napunio 10 godina – br. 447

“Ima li nešto megalomanskije na ovome svijetu, i, uopće, kada se narodnost već uzdigla na rang božanstva, onda je na satu ljudske pameti otkucala ponoć, onda nema više izgleda da bi svanulo, jer ova vrsta nacionalističkog fetišizma, to je konac balade.

Ja bih umro od stida prije nego što bih se pozvao na nekoga svog mrtvog kralja, a vi, oprostite, od tih istih utvara stvarate patetično božanstvo nacionalne tradicije i poslanstva… tipično seljački… i ja ne znam kakvo je to prokletstvo, da se ne možete oteti opanku? Zar vi zaista nikada niste pomislili od čega je sastavljen vaš nacionalni mitos: od opanaka, od poderanih opanaka, od crkvenih zvona, od rakije, od kolača, od kobasica, od tamburica o Božiću, od naivnog klečanja nad grobovima mrtvih feudalnih kriminalaca i baraba, od groblja i zvonika…” – M. Krleža, Banket u Blitvi 1938.

Kako je počelo

Kao nastavak knjige “Društvo umanjene vrijednosti – prvi dio”. Viktorov poučak napunio je deset godina. Naziv je dala prva urednica Gordana na blogu Zrnca mudrosti uz šalicu za kavu. Naziv mi je djelovao malo prepotentno, ali sam se kasnije na to navikao, i mogu samo reći, Gordana hvala.

Do 405. broja na portalu ZG-magazin uređivao ga je Boris. Oba portala su prestala s radom. Vjerujem ne zbog mene. Sada sve karte stavljam na sutrasnji.hr i urednika Nikolu.

Društvo (kao da) je u letargiji, pa i ja pišem usporeno. Pišem besplatno. Kao da sam se umorio. No nema stajanja. Nisam jedini koji shvaća da i kap vode može pomoći u požaru. Kada potrebno vrijeme za jedan poučak pretvorim u vrijeme, ispada kao da sam u tih deset godina barem tri proveo u nekoj kancelariji.

U prvom poučku, negdje u ovo vrijeme 2015. godine, sebe sam ohrabrio napisavši: Ako se okrenete prošlom vremenu, vidjet ćete da su skoro sve vrijedne misli nastale rukom onih koji su pisali perima i olovkama po pergamentima i papirima, sporo, polako.

Neki su čak misli klesali u kamenu. Za to treba vremena i vremena, a čini se kao da su, upravo te, u kamenu, one najvrjednije. Vrijednost misli je čini se izravno proporcionalna duljini vremena koje je bilo potrebno da ih se napiše. Danas, uz časne iznimke, većina piše brzo. S deset prstiju, na monitoru stranice i stranice nastaju zavidnom brzinom. Kad pogledate sadržaj, najčešće ne vidite puno.

Nažalost, postoji još veća ispraznost – prazno ništa, od misli i poruka, u obliku olako izgovorenih rečenica, koje daju oni koji ne pišu. Kod njih za nastanak izrečenog nije trebalo vrijeme.  Takve izjave su „muzika za uši“ za one koji spadaju u grupu sretnika, sudjelujući svojim (ne)djelovanjem u stvaranju društva umanjene vrijednosti. Čuvajte se takvih misli. One me podsjećaju, mislim na Ršumovića, koji je rekao nešto u stilu: „Jedna misao na glavu mi pala, ja se nisam makao i ostah (ili postah) budala!“  

Kada se misao želi prenijeti na papir, slovo po slovo, kada se pokuša nešto sagledati do detalja, onoliko koliko to dozvoljava pojedinačno znanje, saznanje i iskustvo, onda skoro svatko shvati da stvari nikada, bezobrazno nikada, nisu samo crne ili bijele. I to vrijedi planetarno. Za sve događaje i situacije. Onom, tko makar i površno razumije izreku “Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen!» (Iv 8,7) jasno je, da svijet nije niti crni niti bijeli, da je „crno-bijeli“ i da postoji i više od „50 nijansi sive“.

Oni „bijeli“, sa samo bijelim porukama, kao i oni „crni“,  sa samo crnim porukama jednako griješe. Bijelom ili crnom isključivošću, (pod)svjesno rade na društvu umanjene vrijednosti.  Većina onih, barem kod nas, bili „crni“, bili “bijeli“,  su vjernici i znaju: „Ako tvrdimo da grijeha nemamo, sami sebe varamo, i u nama nema istine. Ako i tvrdimo da nismo sagriješili, njega pravimo lašcem, i njegove riječi nema u nama” (I Iv,l,8-10). Zašto ih na jutarnjim misama nitko na to ne upozori?

Imali li smisla pisati

Pišem, iako znam da što god napisao, kome god se obratio, na što god upozorio, nema reakcije. U zadnja nekoliko poučka sam ponovno upozorio na (ne)činjenje u postupanju s otpadom u Zagrebu. Napisao sam i par mailova novom gradonačelniku Pule, Peđi Grbinu. Upozorio sam ga, kako se problem smrada s Kaštijuna u Puli koristi u političke svrhe, za parole i pamflete, koji godinama izvrsno prolaze, pa se s njima čak dobivaju i izbori, i zato nema političke želje da se problem riješi.

I u Zagrebu i Puli, i u mnogim mjestima Lijepe naše, dobivaju se izbori i na obećanju rješenja postupanja s otpadom. Poslije izbora muk. Novi izbori će i prije nego se misli, a problem otpada u oba grada je teško rješiv čak i kada bi se „dite dalo materi“, a ne da je u ruci gore maćehe nego što je ona u Snjeguljici.

Pisao sam do sada stvarno o svemu. U zadnje vrijeme previše o otpadu, a postoji toliko životnijih tema. Na kritike, kako je onaj sistem bio ekonomski loš, a ovaj je dobar, pisao sam o usporedbi Jugoslavije iz 1945. godine s onom 1990. Od dna u Europi, po osobnom standardu i ljudskim slobodama smo prošišali sve države Srednje i Istočne Europe, čak i jednu Čehoslovačku, koja je nekada bila industrijski najrazvijenija država Europe. Razvijenija od Njemačke i Engleske. Od 1990. do danas smo dozvolili da nas sve države prošišaju, s izuzetkom Bugarske, i možda Rumunjske, i stave nas na mjesto od prije 80 godina. Naš premijer se hvali kako četvrti put osnivamo komisiju za komunističke zločine, a slovenski premijer se hvali kako će u Mariboru otvoriti neko nečuveno jako računalo, koje treba njihova znanost i privreda, jer je došlo vrijeme AI.

Gdje smo bili u vrijeme države, koju neki još slave

Danas zaboravljamo kako je izgledala Hrvatske prije 80 i 100 godina, i od kuda smo krenuvši prošišali mnoge. Na Telegramu o tome piše Goranko Fižulić:

Prije Drugog svjetskog rata,  trećina stanovništva Banovine Hrvatske starijega od 15 godina bila je nepismena. Pojedini kotari, ponajviše oni na području današnje BiH, imali su između 15 i 20 % pismenih građana starijih od 15 godina. Približno polovica svih građana Banovine završila je tadašnju osnovnu školu koja je trajala samo 4 godine. Desetak posto imalo je završenih osam razreda, a gimnaziju ili neku drugu srednju školu završilo je manje od 5 % svih građana.

Završenu visoku školu ili fakultet imao je neznatan broj građana Banovine. Takva tragična obrazovna struktura stanovništva počela se mijenjati tek nakon Drugoga svjetskog rata jer ustaški režim nije u prioritete svojih javnih politika uvrstio opismenjavanje i obrazovanje stanovništva. Neposredno po završetku rata u NR Hrvatskoj uvedeno je obavezno sedmogodišnje obrazovanje, a Zakon o narodnim školama kojim je propisano obavezno osmogodišnje školovanje donesen je 1951. godine.

Četiri petine građana živjelo je na selu, a samo su veća mjesta i gradovi imali električnu energiju, a oni najveći vodovod i kanalizaciju. Na svakih tisuću stanovnika 1939. godine bio je zabilježen jedan radioprijemnik.

Cijela Banovina imala je 154 km asfaltiranih cesta i oko 7000 motornih vozila. Za usporedbu, talijanska Istra imala je 218 km asfaltiranih cesta.

Trećina seoskoga stanovništva nije spavala na krevetima nego na slami ili prostirkama punjenim slamom, a dio najsiromašnijih, ponajviše onih u brdskim predjelima i obalnom zaleđu, spavao je sa stokom u istoj prostoriji. Banovina Hrvatska, odnosno Kraljevina Jugoslavija, bile su krajem tridesetih godina prošloga stoljeća na ekonomskom i obrazovnom dnu Europe.

Svijet želi sigurnu budućnost, a Hrvatska bolju prošlost. Umjesto povjerenstva za ispravljanje povijesti treba nam povjerenstvo za budućnost, grupa stručnjaka različitih profila koji će promišljati Hrvatsku u eri umjetne inteligencije. Povijest ne možemo promijeniti, a naše ignoriranje ulaska umjetne inteligencije u sve segmente ljudske civilizacije donekle je usporedivo s onim kako je svojedobno politička kasta predratne Banovine ignorirala neukost i bijedu velike većine stanovnika. Posljedice kolosalne nesposobnosti tadašnje politike bile su katastrofalne, ali je još tragičnije da lekcija nije naučena pa je Hrvatska još jednom spremna za svekoliko zaostajanje.

I sa spavanja u štalama, 1990. smo uspjeli biti ispred Češke. Pa kako da se sramim onog vremena?

Dosta je onih koji su čitaju ono što pišem. Jedan me upozorio kako neću dobiti posao u Hrvatskoj. Odgovorio sam mu da od 1995. godine nisam dobio „javni posao“. Uz deset godina poučka evo i 30 godina bez javnog posla. Pisanje po mome ima smisla. No nije pisanje baš za svakoga….. Razumijem one koji zbog egzistencije ne mogu izreći što bi željeli. Gruba su vremena.