Da li je Hrvatska bila na COP30 ? – Viktorov poučak br. 457

Oni koji se smatraju pametnim da bi se bavili politikom, kažnjeni su tako da njima upravljaju glupani. – Platon

Poruke COP30 slabašnije od onih s COP29

U Belemu je završila Trideseta konferencija stranaka Okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o promjeni klime (UNFCCC – COP30). U prošlom poučku sam napisao kako sam vidovit i da znam kakvi će biti zaključci. Mislio sam, sličiti će onima s COP1 održane u Berlinu 1995. godine i svim s narednih COP-ova, jer su se dogovarali, kako će se dogovoriti, da će nakon što se dogovore, a sigurno će se dogovoriti, odmah po dogovoru poduzeti sve u sprečavanju klimatskih promjena i urgentno, odmah nakon što se dogovore, formirati još jači fond za pomoć u borbi protiv klimatskih promjena.

I stvarno, dogovoreno je, da će formirati još jači fond za pomoć siromašnima u borbi s posljedicama klimatskih promjena. Na COP29 dogovoren je tri puta veći fond, koji je ovdje povećan za još tri puta. Ali ne odmah. Do 2035. godine. Čudim se razvijenima, da nisu obećali deset puta veći iznos. Deset puta bolje zvuči od tri puta. Mogli su obećati i 100 puta više, kada do sada siromašni nisu dobili niti cent od bogatih. Obećanje bogatih kako će preuzeti odgovornost za do sada učinjeno i za današnje činjenje, kako će pomoći, prije svega otočnim državama koje doslovno tonu, za što bogati snose 99 % odgovornosti, ostaje i dalje „na vrbi svirala“.

Da li je kancelar Merz pokazao zašto nema napretka u borbi protiv klimatskih promjena?

Na dosadašnjim COP-ovima obavezno se slikala politička i ina vrhuška. U Belemu rijetki. Daleko, a i Belem nije baš neko blještavilo. Oni i tako ne dolaze zbog konferencije, nego slikanja. Zato su i rezultati konferencija skoro pa bez učinka. Kakav je odnos velikih do COP ilustrira posjeta njemačkog kancelara Merza. Bio je u Belému, manje od 24 sata. Koji dan nakon povratka je govorio na trgovinskoj konferenciji u Berlinu. Valjda pod dojmom Belema uzdizao je ljepote Njemačke. Rekavši kako mu je drago što je napustio Belem, istaknuvši kako bi se prosperitetno i slobodno njemačko okruženje trebalo slaviti: “Živimo u jednoj od najljepših zemalja na svijetu. Prošlog tjedna pitao sam novinare koji su bili sa mnom u Brazilu: Tko bi od vas htio ostati ovdje? Nitko nije podignuo ruku. Svi su bili sretni da smo se vratili iz tog mjesta u Njemačku u noći s petka na subotu”.

Merza, milionara, zasmetalo je održavanje COP30 u jednoj siromašnoj pokrajini, na rubu Amazone. Domaćini su se potrudili da urede kongresni centar, ali nisu uspjeli ukloniti tragove siromaštva iz pokrajnjih ulica. Namjerno su iskoristili COP30 da bogatima pokažu da pored sjaja bulevara postoji i drukčiji svijet, kojeg oni ne vide. A Merz je potvrdio da bogati teško mogu razumjeti siromašne. Drago mi je da postoji ipak malo neke univerzalne pravednosti i da klimatske promjene ne zaobilaze nikoga. Niti milionare, koji će, poznato, teže podnijeti i najmanji gubitak nečega iz izobilja, od siromašnih. Siromašnima je lako. Oni ne gube ništa, jer ništa niti nemaju.

Nauk Kuznetsova

Bogati još od industrijske revolucije, troše resurse siromašnih. Krčenje šuma se vidi golim okom, a ono malo perfidnije se pokazuje kroz druge posljedice klimatskih promjena. Odavno su »ušli i u posjed« kapaciteta atmosfere siromašnih. Dosadašnjem povećanju koncentracija „eqCO₂“najviše su doprinijele emisije iz SAD-a s 28  %, pa Kine s 9 %, Rusije 8 %, Njemačke 6,9% …

Na jeftinoj i »prljavoj« energiji, bez danas poznatih mjera zaštite okoliša, bogati su postali bogati. Sada prednjače u zaštiti, ali u pravilu samo vlastitog okoliša. Poznat je pristup (Kuznetsova krivulja) po kome se povećanje društvenog proizvoda može postići u većoj ili manjoj mjeri na račun okoliša, a da se, nakon nekog stupnja razvoja (postignutog standarda) okolišu kasnije vrati dug.

Kako se razviti – povezanost onečišćenja okoliša i prihoda

Danas je moguće da se razvoj može osigurati uz bitno manje onečišćenje okoliša. Čini se da je na tom tragu Kina. Prije samo 40 godina Kinezi su bili u grupi najsiromašnijih. I danas, kada Kina preuzima primat u svjetskom gospodarstvu, po prihodu po stanovniku, smatra se državom u razvoju.

U Kini Kuznetsova krivulja prelazi u pravac paralelan s apcisom. Zadnjih godinu i pol u Kini se, zbog naglog porasta korištenja alternativnih izvora energije, više ne povećavaju emisije „eq.CO2“. U narednih 10 godina Kina planira povećati kapacitete vjetroelektrana i solarne energije šest puta u odnosu na razinu iz 2020. godine, a do 2035. godine udio alternativnih goriva u domaćoj energetskoj potrošnji na više od 30 posto. Obećali su smanjenje emisija za 7 – 10 % do 2035. godine, a potpuno odustajanje od fosilnih goriva, ako sam zapamtio, do 2060. godine.

Da li je Hrvatska bila na COP30 ?

Kod nas je COP30 prošao neprimijećeno. Dan po završetku COP30, na nijednom malo važnijem portalu nije bilo ni slova o COP30. Kao da Hrvatske tamo nije bilo.

Čudim se zašto Hrvatsku ne brinu problemi vezani s klimatskim promjenama. Istini za volju, zatvaranjem gotovo ukupne prerađivačke industrije, smanjenjem poljoprivredne proizvodnje i smanjenjem broje stanovnika za dobrih 25 %, kao od šale smo ispunili sve, a izgleda ispunjavamo i obaveze smanjenja emisija stakleničkih plinova od 55 % do 2030. godine u odnosu na 1990. godinu. No, što će biti s ispunjenjem obaveza smanjenja emisija za između 66,25 % i 72,5 % do 2035. godine. Čini mi se kao nemoguća misija, imajući u vidu, da je Hrvatska na ovogodišnjoj Climate Change Performance Indexa (CCPI) ljestvici, kojom se prati učinkovitosti 63 zemlje u smanjenju klimatskih promjena, pala za pet mjesta i zauzima 45. mjesto.

Morati ćemo poduzeti temeljite promjene u ponašanju i organizaciji niza sektora, kako bi slijedili EU ciljeve. Od postupanja s otpadom, u kome nam korištenje goriva iz otpada više neće smjeti biti „bau bau“, toplinskom izolacijom kuća, jer mnoge nemaju niti osnovnu žbuku, pomlađivanjem voznoga parka, u kojem smo s 14,6 godina ispod EU prosjeka od 12,5 godina, ali ipak bolji od desetak drugih država, do prelaska na električne automobile, jačanja javnog prijevoza, povećanje udjela alternativnih izvora, mjerama u poljoprivredi …… A što treba uraditi u industriji? Skoro ništa. Osim tri cementare, rafinerije u Rijeci, Petrokemije u Kutini i pokoje ljevaonice gotovo da i nemamo nekih energetski intenzivnih proizvodnih kapaciteta.   

Treba spriječiti hambre (glad), kako bi preživio hombre (čovjek)

Završavam s komentarom mog dobrog prijatelja Ace iz Sarajeva (Prof. Aleksandar Knežević stručnjak za zaštitu zraka i održivi razvoj) na 456. poučak, vezano za Konferenciju RIO92, kada je predložena Konvencija o klimatskim promjenama: Zemlje u razvoju koje – po Konvenciji o klimatskim promjenama – nisu odgovorne za klimatske promjene, imaju danas značajno povećanje stanovništva, imaju klimatske posljedice i nemaju sposobnost prilagođavanja klimatskim promjenama. Usprkos značajnom sniženju emisija iz razvijenih država, situacija u zemljama u razvoju se pogoršava.

Fidel Castro je 1992. kod usvajanja Konvencije rekao: Treba spriječiti hambre (glad), kako bi preživio hombre (čovjek), a za hambre u zemljama u razvoju optužio razvijene zemlje. Na konferenciji se tražilo da se prehrambene tehnologije ne mogu zaštititi (patentirati), kako bi se smanjila glad u zemljama u razvoju, ali razvijene države nisu dozvolile da se o tome raspravlja. U Riju sam te davne 1992. sjedio danima pokraj Fidela. Bio sam zbog toga na svim svjetskim vijestima (naravno ne zbog mene). Na žalost nemam niti jedne zajedničke slike. Imaju li ju možda netko? Slijedi nagrada.