Nuklearna energija – ključ europske neovisnosti

Nuklearna energija je jedno od rijetkih područja u kojem je Francuska dugo bila uzor cijeloj Europi, pogotovo njen pristup. Nažalost, taj francuski ponos već neko vrijeme polako nagriza zub vremena – i to nije tek metafora, nego činjenica.

Francuska proizvodi oko dvije trećine svoje električne energije iz nuklearne fisije, čime je svjetski predvodnik. Dok su se mnoge europske zemlje postupno povukle od korištenja nuklearne energije (Austrija, Danska, Italija, Luksemburg, Njemačka, Irska) ili to planiraju učiniti (Švedska i Španjolska), Pariz je ostao ustrajan. Zahvaljujući tome, danas samo znatno veće Sjedinjene Države i Kina imaju više nuklearnih elektrana.

Ipak, drugo najveće gospodarstvo Europske unije u posljednje vrijeme zanemaruje tu svoju komparativnu prednost. Francuska sve manje mari za svoje nuklearno bogatstvo koje joj je desetljećima osiguravalo visoku razinu energetske neovisnosti i niske emisije stakleničkih plinova. Prosječna starost francuskih reaktora prošle je godine iznosila 39,1 godinu, dok je planirani vijek trajanja 40 godina – s mogućnošću produljenja na 60.

Problem starenja elektrana najviše je došao do izražaja 2022. godine, kada se Europa suočila s energetskom krizom nakon početka rata u Ukrajini. U pojedinim trenucima gotovo polovica francuskih reaktora bila je zatvorena zbog tehničkih problema i redovitih remonta. Proizvodnja iz nuklearnih elektrana je tada pala na najnižu razinu u posljednjih trideset godina, a Francuska je, unatoč svojoj nuklearnoj dominaciji, postala neto uvoznik električne energije – što je predstavljalo povijesni šok za zemlju.

Francuski je regulator dopustio državnoj tvrtki EDF da elektranama upravlja još deset godina nakon isteka njihova izvornog vijeka trajanja, uz uvjet modernizacije prema potrebi. EDF je za tu svrhu već izdvojio oko šest milijardi eura. No samo produljenje rada postojećih elektrana nije dugoročno rješenje – ono mora ići ruku pod ruku s izgradnjom novih reaktora.

Izgradnja novih nuklearnih postrojenja iznimno je skup, dugotrajan i nepredvidiv proces. Primjer najnovijeg reaktora Flamanville 3, koji je u pogon pušten tek krajem prošle godine, pokazuje koliko se izvorni proračuni i rokovi mogu podcijeniti. Elektrana je trebala biti operativna još 2012., no Francuzi su je na mrežu priključili tek nedavno. Procijenjeni početni trošak izgradnje od 3,3 milijarde eura narastao je na 13 milijardi.

Premda predsjednik Emmanuel Macron već nekoliko godina govori o „renesansi nuklearne energije“ i planira izgradnju novih elektrana, najnovija iskustva pokazuju da bi taj proces mogao biti započet prekasno. Štoviše, francuski Revizorski sud u siječnju je upozorio da je Francuska „daleko od spremne“ za gradnju šest novih reaktora. Francuski dužnosnici doduše rade na planovima za davanje beskamatnog zajma EDF-u radi financiranja značajnog dijela izgradnje, no plan još nije finaliziran.

Iako francuska nuklearna tradicija i dalje može služiti Francuzima kao inspiracija, zanemarivanje izgradnje novih postrojenja pokazuje politički neuspjeh zemlje da razmišlja dugoročno.

Hrvatska, kao i mnoge druge europske države, trebala bi učiti iz francuskih pogrešaka i izbjeći ih. Termoelektrana Šoštanj u Sloveniji, snage 1030 MW, planira se zatvoriti do 2033., dok bi zajednička slovensko-hrvatska NE Krško trebala prestati s radom 2043. Do tada će se diljem Europske unije zatvoriti brojna postrojenja ukupne snage veće od 20.000 MW. Tko će, kada se ona ugase, proizvoditi struju noću ako do tada ne razviju priuštiv, pouzdan i dostupan sustav skladištenja električne energije? Hoćemo li ograničavati korištenje svjetla kako nam se ne bi urušio energetski sustav?

Važnost nuklearne energije u godinama koje dolaze samo će rasti – osobito u eri umjetne inteligencije, golemog potrošača električne energije, ali i sve većeg korištenja toplinskih dizalica i električnih vozila. Želimo li i taj sektor prepustiti Kinezima i Amerikancima?

Poznati sovjetski disident i jedan od tvoraca sovjetskog atomskog programa, Andrej Saharov, još je 1977. godine u svom eseju upozorio na opasnost antinuklearne propagande. Nažalost, takve su kampanje, potaknute strahom i dezinformacijama, usporile razvoj sigurne i ekološki prihvatljive nuklearne energije te otežale suočavanje s globalnim energetskim i klimatskim izazovima. Posljedice antinuklearnih politika bile su duboke i dalekosežne: povećana ovisnost o fosilnim gorivima, veće emisije stakleničkih plinova, rast cijena električne energije te smanjena stabilnost opskrbe.

Energetska je sigurnost postala ugrožena jer su se mnoge zemlje morale osloniti na ograničene i geopolitički rizične izvore fosilnih goriva, što ih je učinilo ranjivima na cjenovne šokove i prekide u opskrbi. Odbacivanje nuklearne energije ujedno je otežalo ispunjavanje klimatskih ciljeva, budući da je upravo ona jedan od rijetkih izvora s gotovo zanemarivim emisijama ugljikova dioksida.

Sve to čini antinuklearne politike ozbiljnom preprekom održivom razvoju i energetskoj neovisnosti Europske unije. Hrvatska bi vlada stoga što prije trebala odabrati lokaciju za novu nuklearnu elektranu, osigurati financiranje i definirati tehnologiju – ako ne želi da zemlja u budućnosti ovisi o uvozu energije, bez obzira na moguće lokalne otpore.

Andrej Saharov – Nuklearna energija i sloboda Zapada

„Često čujem vijesti na radiju i čitam o burnim demonstracijama više tisuća ljudi, o govorima poznatih i nepoznatih političara te o raznim kampanjama na Zapadu usmjerenim protiv razvoja nuklearne energije, protiv izgradnje nuklearnih elektrana, protiv oplodnih reaktora itd. Iako sam bio zapanjen, pa čak i pomalo ogorčen time, dugo nisam napisao nikakvu javnu izjavu o tome, posebno iz prirodnog razloga što se ništa slično ne događa u SSSR-u. Međutim, postupno sam došao do zaključka da ova tema zaslužuje pažnju i da o njoj imam što reći.

Protunuklearne osjećaje vjerojatno prvenstveno uzrokuje neinformiranost ljudi o složenim stručnim aspektima te materije. Taj nedostatak informacija uzrokuje da se prirodna i opravdana želja modernog čovjeka za očuvanjem okoliša usmjerava u krivom smjeru. Teško je laiku objasniti (iako je moguće) da je nuklearni reaktor nešto sasvim drugačije od atomske bombe i da je termoelektrana na ugljen ili naftu puno opasnija za ljudsko zdravlje i okoliš od nuklearnih elektrana ili oplodnih reaktora istog kapaciteta.

Mnogi odgovorni zapadni državnici, industrijski lideri i nuklearni znanstvenici sada počinju shvaćati (iako pomalo kasno) da je potrebno prenijeti osnovne tehničke podatke u ovom području široj javnosti, da je potrebna znanstvena i tehnička promocija velikih razmjera.

…

Političari uvijek pretpostavljaju, i ne bez razloga, da je jedan od mnogih čimbenika koji određuju političku neovisnost zemlje, njezinu vojnu i diplomatsku moć te njezin međunarodni utjecaj, razina gospodarskog razvoja zemlje i njezina gospodarska neovisnost. Ova pretpostavka dvostruko vrijedi u slučaju dvaju suprotstavljenih svjetskih sustava. Razinu gospodarstva neke zemlje, naravno, određuju njezini energetski resursi: tj. korištenje nafte, plina i ugljena danas, te urana i torija u bliskoj budućnosti (i moguće deuterija i litija dugoročno, nakon što se riješe vrlo složeni problemi kontrolirane termonuklearne fuzije).

Stoga tvrdim da je razvoj nuklearne energije jedan od nužnih uvjeta za očuvanje ekonomske i političke neovisnosti svake zemlje – ne samo onih koje su već dostigle visoku razinu razvoja, već i onih koje se još uvijek razvijaju. Nuklearna energija posebno je važna za zemlje Zapadne Europe i Japan. Ako gospodarstva tih zemalja nastave u značajnoj mjeri ovisiti o opskrbi kemijskim gorivima iz SSSR-a ili iz zemalja pod njegovim utjecajem, Zapad će se stalno suočavati s prijetnjom prekida tih kanala. Rezultat će biti sramotna politička ovisnost. U politici jedan ustupak uvijek vodi drugom, a teško je predvidjeti gdje će ti ustupci na kraju završiti.

Već sam imao priliku komentirati izjavu istaknutog sovjetskog dužnosnika koju sam čuo 1955. godine, kada sam se u Sovjetskom Savezu još smatrao “jednim od nas”. Govorio je o promjeni sovjetske politike na Bliskom istoku i o podršci Naseru kako bi se izazvala naftna kriza kao učinkovita poluga za manipuliranje Zapadnom Europom. Situacija je sada mnogo složenija i postoje mnoge suptilne nijanse. Međutim, neke paralele nesumnjivo postoje. Postoji politički interes SSSR-a da iskoristi nedostatak energetskih resursa na Zapadu.

Je li trenutna kampanja protiv razvoja nuklearne energije inspirirana SSSR-om (ili drugim istočnoeuropskim zemljama)? Nisam upoznat s provjerenim činjenicama koje bi podržale ovu hipotezu. Međutim, ako bi to bio slučaj, onda je potreban samo prilično beznačajan i neprimjetan napor da bi se utjecalo na dimenzije ove kampanje zbog raširenih predrasuda prema nuklearnoj energiji i nedostatka razumijevanja neizbježnosti nuklearne ere.

Moram zaključiti ovaj članak u istom duhu u kojem sam ga i započeo. Ljudi moraju imati priliku – odnosno znanje i pravo – da znaju sve međusobno povezane ekonomske, političke i ekološke probleme razvoja nuklearne energije, kao i probleme alternativnih puteva gospodarskog razvoja. I moraju ih moći trezveno, odgovorno, bez neopravdanih emocija i bez predrasuda procijeniti. Ovo nije samo pitanje praktičnosti ili zaštite takozvane kvalitete života, to je i temeljno pitanje ekonomske i političke neovisnosti i osiguranja slobode za našu djecu i unuke. Uvjeren sam da će se na kraju donijeti ispravna odluka.“