O čemu je ovaj poučak? – Viktorov poučak br. 454

“Zlo u ovom svijetu gotovo uvijek dolazi iz neznanja, a dobre namjere mogu učiniti jednako štete kao i zlobne, ako im fali razumijevanje stvari.” – Albert Camus

Nakon par stotina poučaka, u kojima pokušavam paliti luč na kraju tunela, reakcija onih od kojih to očekujem, izostaje. Podršku mi daju oni koji na svoj način pokušavaju osvijetliti tunel. Na skupovima i u kakvom slučajnom prolazu, podršku mi daju i dvorski savjetnici. Oni, koji crtaju ono što gospodari žele vidjeti, suodgovorni za porazno stanje u struci, obrate mi se s riječima: „Imaš pravo, ali znaš da ne pomaže, …. da ja ne mogu ništa reći, da moram …..“ A oni, kako i ja znaju da upozorenja ne pomažu, upravo jer šute oni, crtači slike po želji gospodara. Šuti i akademska zajednica, zarađujući prostituirajući struku. Neodoljivo me podsjećaju na Kranjčevićevog gospodskog Kastora: „Prostite i vi, Kastore dragi, gospodski psiću! Drijemajte samo mekom na sagu. Vani je zima (ne znam vam toga reći na pasju, Al vi ste uvijek istoga mnijenja!)/Eto, što znači biti psetancem odlična gazde! Najlakše k cilju podvita repa!“

I sve je manje moguće vidjeti svjetlo na kraju tunela. Predugo smo u tunelu, navikli na mrak, a tunel svakim bivanjem u njemu postaje sve duži. Uskoro niti jedno svjetlo više neće moći pokazati put izlaska, kojim bi zaustavili nazadovanje.

Od kuda mi opet ovakvo crnilo? Vjerovali ili ne iz nedavne posjete Francuskoj. Za vrijeme doktorata, iz Karlsruhea je odlazak u Francusku, na dobru klopu i crno vino i na kupnju duplo jeftinijih cigareta Gauloises, bio čest. Francuska strana je bila skromnija, ali i životnija. Kasnije me put vodio po Francuskoj i naravno, više puta u Pariz. Profesionalno sam upoznavao francusku okolišnu politiku. Posjeta njihovoj agenciji za zaštitu okoliša ADEME, prije 30 godina me oduševila. Nasuprot Nijemca, kod kojih sve mora biti „po špagi“, Francuzi znaju da nisu svi „za po špagi“. Isto postižu jednostavnije i ljudskoj prirodi prihvatljivije. Uvjerio sam se u tjedan dana romorenja po Francuskoj. Nigdje papirića. Nigdje otpada. Nigdje ničega da naruši sklad. Čak je boja fasada kuća prilagođena prostoru. Nema onih kričavo crvenih, plavih ili zelenih, okrečenih (i) zbog siromaštva, jer je upravo takva kričava bila na rasprodaji.

Oduvijek me privlačila atlantska obala. Nakon desetak godina bez posjete Francuskoj, na red došli Normandija i Bretanja. Krajolik je ispunio očekivanja. Takvog ima i kod nas. Iznenadile su me vrlo male plaže na kojima se dogodio Dan D. Pitam se, kako je invazija uopće mogla uspjeti, jer mi se čini da se tako mali dio obale mogao štiti s dva mitraljeza i jednim topom. Svaka čast Saveznicima. Trebao bih spomenuti samostan Mont Saint-Michel i gradove, koji svaki izgleda kao da ga je upravo pospremila čistačica. Pariz veleban. Upravo ušminkan. Sreća da smo prije puno ljeta, obišli ono što je u Parizu posebno vrijedno. Danas se samo za ulazak u Notre Dame ili Louvre treba čekati satima…..….. Nije čudo. Za vrijeme Univerzijade 1987, se „rodio“ pet milijarditi stanovnik. Sada nas je preko 8 milijardi.  

Ali neću o tome. Mene je fascinirala razlika između danas nas i danas njih u usporedbi nas i njih od prije samo deset godina. Razlika, koja se dogodila samo u tih desetaka godina mi se učinila toliko velika, da sam imao dojam razlike između nas i Trsta prije 50 godina.

Posebno me oduševio centar Rouena. Centar, koji se može obići za sat dva lagane šetnje, ima i katedrale i životopisne građevine i uličice. Bezbroj restorana i restorančića, koji do podne zjape prazni, a od podne se traži stol više, pri čemu kao da većinu mjesta zauzimaju upravo stanovnici Rouena.

Ali neću ni o tome. Zapravo sam htio spomenuti posebno, meni, koliko toliko naviklom na restorane. U restoranu sam se zaželio njihovog sira. Samo sir bez glavnog jela. Bile su dvije mogućnosti „sira“, od kojih nisam razumio ni jednu. Neznanje minimuma Francuskog jezika mi je nedostatak, kojeg nikako da prevladam. Razmišljam, možda još stignem. Nisam bio pretjerano gladan i naručio sam nešto što je zvučalo kao „sir s police“. Cijena 10 €. I gle čuda, dobio sam 6 vrsta velikih komada sira i nož. Bez tanjura? Pitao sam što da radim? Znam za običaje kada se donese plata sa sirom i kada se odreže ili kada netko odreže željeni sir. Ali da na stol, onako kao samo za mene stigne velika plata, bilo je iznenađenje. Nisam znao kako početi. Ljubazna konobarica mi je rekla da sireve koji su duguljasti ili pravokutni režem kao „male kriške“, a okrugle sireve u obliku trokuta. Kao kod kuće. Uz sir su poslužena i topla peciva. Bolja da bolja ne mogu biti. Francuzi su velemajstori u kruhu i pecivu. Da se pri tome sljubljuje i neko od njihovih crnih vina, samo je po sebi razumljivo. Znam od malih nogu. Svatko ima poneku manu, ja poneku više.

Ali nisam mislio ni o tome. Kada smo se vozili, samo onako usput je spomenuto kako je eto blizu Ruena neka nuklearka. Spomenuto kao nešto što je samo po sebi razumljivo. Onako kao da netko spomene još jedan crkveni toranj. Francuzi 75 % potrebe za električnom energijom podmiruju iz 22 nuklearne elektrane, s ukupno 58 reaktora.

Koncem osamdesetih, nakon nuklearke u Krškom, se izgradnja nuklearke u Hrvatskoj smatrala gotova stvar. Imali smo tri vrlo izvjesne lokacije. Prevlaka kod Ivanić Grada, Dalj na Dunavu i otoku Vir. Kada se pročulo za Vir, bila je poticana bespravna gradnja, samo da se oteža donošenje odluke.

Od tada smo se vratili duboko natrag. Kakva nuklearka kada profesori dobivaju mandate plašeći građane čak od energana na gorivo iz otpada. Uz Maltu smo jedina država unutar EU koja je protiv iskorištavanja energijskog potencijala otpada koji se ne može ili ne isplati materijalno iskoristiti. Često spominjem, ne bi li potakao na razmišljanje dvorske savjetnike, kako se iz Komiža na Visu, do tvornice u Belišću, ne isplati voziti marihuana u rinfuzi, kamo li otpadni papir. Političari plaše s azbestom ugrađenim u pregrade svih brodova svijeta. EU sud nas mora kaznom natjerati da iskoristimo trosku.

Unatoč takvom zaostajanju, mi bi eto nuklearke. Ali ne one velike, već male, džepne, kakve istina još ne postoje, ali su navodno malo čudo. Nešto u stilu „tri porcije ćevapčića i dva piva 10 €“. Gdje to ima, nigdje, „ali priznajte da je jeftino“. Unatoč političkom optimizmu, do daljnjeg nema šanse za nuklearku u Lijepoj našoj. Barem ne 20 i koju godinu i to ako bi se odluka donijela još danas. A odluku je trebalo donijeti još jučer.

Slovenci su poodmakli u planiranju druge nuklearke. Mađari otišli još dalje. U svijetu na desetke država gradi ili planira nove. Inače Slovenija već od 2008. godine u pogonu ima i energanu na gorivo iz otpada u Celju, a o nuklearki nikada nisu prestali razmišljati! Sačuvali su stručni kadar, a političari donose odluke na temelju afirmirane struke. Nije da nemaju i oni dvorske savjetnike, ali ti su ipak u manjini. Njih prepoznaje i politika…. Onako usput,  Slovenija više uplaćuje u EU nego dobiva natrag. A mi živimo (i) od EU pomoći. Mi smo u EU neka vrsta Kosova.

Ali nisam htio niti o tome. O čemu sam ja zapravo htio pisati? O tunelu u kome se ne vidi svjetlo na kraju ili o onoj plati sa sirom? Ne znam od kuda mi na pamet pada Balašević i ono njegovo „putuj Europo i pošalji nam malo peciva“… pa u Europi smo, zar ne?