Vojna parada između komemoracije i zastrašivanja

Vojna parada nije samo svečani prikaz vojne sile, nego i snažan politički instrument. Ona može služiti kao podsjetnik na slavne pobjede, ali i kao sredstvo oblikovanja kolektivnog sjećanja u skladu s interesima vladajuće elite. U slučaju Kine, vojna parada povodom obljetnice završetka Drugog svjetskog rata u Aziji otvara pitanje tko ima pravo govoriti u ime milijuna žrtava i kakve suvremene poruke takva manifestacija šalje, kako domaćoj javnosti tako i svijetu.

U apsolutnom smislu, Drugi svjetski rat odnio je najviše života nakon bivšeg Sovjetskog Saveza u Kini. Ova azijska zemlja suočavala se s brutalnom japanskom vojnom invazijom već od srpnja 1937., dok je većina Europe i ostatka svijeta još uvijek uživala u miru (izuzetak su bile Španjolska i Etiopija). Za Kineze je Drugi svjetski rat tako započeo ranije nego za druge. Procjene kineskih gubitaka do 1945. kreću se između 15 i 20 milijuna ljudi, uglavnom civila. Samo u šestotjednom masakru u kineskom gradu Nankingu pretpostavlja se da je oko 300.000 ljudi bilo ubijeno. A to je bio tek jedan od mnogih ratnih zločina. Japanci su čak koristili kemijsko i bakteriološko oružje protiv Kineza, koje je razvila zloglasna Jedinica 731, čiji bi strašni eksperimenti na ljudima posramili čak i dr. Mengelea.

Ratne teškoće i herojska djela koja je kineski narod podnio zaslužuju priznanje. Osamdeseta obljetnica završetka Drugog svjetskog rata u Aziji dobra je prilika za to. Međutim, upitno je treba li ulogu čuvara sjećanja na te žrtve prepustiti samo kineskoj komunističkoj partiji.

Kao i u mnogim europskim zemljama, antifašistički tabor u Kini bio je podijeljen na komunistički i nekomunistički. Glavni teret konvencionalnog rata protiv japanske vojske podnijeli su antikomunistički nacionalisti predvođeni Čang Kaj-šekom, koji je bio de facto vođa međunarodno priznate Republike Kine. Nasuprot tome, komunisti predvođeni Mao Zedongom uglavnom su vodili gerilski rat. U nekim trenucima bilo je i sukoba između tih dviju strana.

Put do pobjede Mao Ce Tunga

Nakon poraza Japana u Drugom svjetskom ratu, izbio je građanski rat između snaga Kuomintanga generala Čang Kaj-šeka i komunista (prva faza građanskog rata već je trajala prije japanske invazije 1927. do 1936.). Kuomintang je nakon poraza Japana preuzeo kontrolu nad velikim dijelovima Kine, ali je ubrzo izgubio podršku stanovništva zbog korupcije, neučinkovite administracije i gospodarske krize. Inflacija i teški porezi dodatno su narušili ugled Kuomintangu, pa se sve više seljaka, koji su činili većinu stanovništva, okretalo komunistima.

Komunistička partija Kine pod Mao Ce Tungom stekla je snažnu bazu među seljaštvom zahvaljujući agrarnoj reformi i obećanjima o zemljišnoj pravdi. Njihova vojska bila je disciplinirana i u početku se oslanjala na gerilsko ratovanje, iscrpljujući neprijatelja i istodobno osvajajući simpatije naroda. No, nakon što im je Sovjetski Savez predao ogromne količine japanskog oružja iz Mandžurije, transformirali su se u vojsku sposobnu za velike konvencionalne ofenzive.

Osim toga na ideološkoj razini, Mao je uspio ponuditi jasnu viziju socijalne pravde i nacionalnog oslobođenja, što je dodatno učvrstilo legitimitet Komunističke partije. Čang Kaj-šek i Kuomintang, percipirani kao režim privilegiranih elita, sve su više gubili vezu s narodom.

Na ideološkoj razini Mao je ponudio jasnu viziju socijalne pravde i nacionalnog oslobođenja, dok su Čang Kaj-šek i Kuomintang sve više bili percipirani kao privilegirana korumpirana elita. To je dodatno učvrstilo legitimitet Komunističke partije.

Komunisti su na kraju pobijedili 1949. i uspostavili Narodnu Republiku Kinu na kopnu, koju svijet sada priznaje kao legitimnu vladu Kine. Nasuprot tome, nacionalisti Čang Kaj-šeka povukli su se na Tajvan, gdje, s njihove točke gledišta, Republika Kina, koju je osnovao Sun Jat-sen 1912. nakon rušenja Kineskog carstva, još uvijek postoji.

Paradoksalno je što Komunistička partija Kine organizira proslavu pobjede nad Japancima, kada je vođa te stranke kada se ona nije istakla u borbi, a Mao Zedong tijekom desetljeća svoje vladavine je prouzročio smrt više Kineza nego što su okupatori tijekom cijelog rata. Nakon uspostave Narodne Republike Kine, u sljedećim desetljećima vladavine Mao Zedonga, prema nekim procjenama umrlo je od 20 do 70 milijuna ljudi, više nego tijekom Drugog svjetskog rata.

Mnogi tvrde da je to tek povijest, premda se dogodilo ne tako davno, i da današnja Komunistička partija Kine vodi drukčiju politiku nego u Maovo vrijeme. To je točno, ali partija je i dalje politički totalitarna te je stvorila neviđeni elektronički sustav nadzora vlastitih građana.

Vojna parada kao politički spektakl

Vojna parada u spomen na kraj Drugog svjetskog rata u Aziji, održana u srijedu u Pekingu, imala je i suvremene političke implikacije, koje možda nisu odmah vidljive iz Europe. Kinesko gospodarstvo pogođeno je usporavanjem rasta, visokim dugom, krizom na tržištu nekretnina i u automobilskoj industriji te demografskim padom. Zato je pažljivo orkestrirana vojna parada dobar način da se pažnja javnosti i domaće i strane odvrati od tih problema.

U protekle dvije godine predsjednik Xi Jinping proveo je val čistki u vojsci. Službeno, riječ je o kampanji protiv korupcije, ali vjerojatnije je da se radilo o zakulisnoj borbi za moć među najvišim dužnosnicima. Ako je vojska demoralizirana čistkama, velika vojna parada može poslužiti kao način vraćanja morala vojnicima.

Treći aspekt je vanjskopolitički. Kina je pokazala svoje napredne sustave naoružanja, šaljući time jasan signal Tajvanu i zemljama koje bi mu mogle priskočiti u pomoć u slučaju invazije, osobito Sjedinjenim Državama.

Na kraju, tu je i popis gostiju. Svi su primijetili svjetske diktatore i autokrate poput ruskog predsjednika Vladimira Putina, sjevernokorejskog Kim Jong-una, iranskog Massouda Pesekiana, kubanskog Miguela Díaza-Canela, mjanmarskog Min Aung Hlainga, tadžikistanskog Emomalija Rahmona, turkmenistanskog Serdara Berdymuhamedova, kirgistanskog Sadira Japarova, azerbejdžanskog Ilhama Alijeva, bjeloruskog Aleksandra Lukašenka, zimbabveanskog Emmersona Mnangagwe, kongoanskog Denisa Sassoua Nguessoa, srpskog Aleksandra Vučića i slovačkog Roberta Fica.

Svima njima smeta “euroamerički” globalni poredak i navodno bi voljeli drugačiji i “pravedniji”. No, ovaj popis prije sugerira da je većina njih zainteresirana za međunarodni poredak koji bi ih manje sprečavao u ugnjetavanju vlastitog naroda ili maltretiranju susjeda. Svi bi oni najradije živjeli u svijetu bez višestranačkog sustava u kojem s vremena na vrijeme moraju polagati račune narodu.

Naravno, to nisu bili jedini gosti. Bilo je i drugih delegacija koje su na neki način vezane uz Kinu, baš kao što su nama Sjedinjene Države nezaobilazna sila, njima je to Kina. Velesila o kojoj možda nemaju dobro mišljenje, ali ju jednostavno trebaju.

Važno je i da indijski premijer Narendra Modi nije bio prisutan na paradi. Modi zna da ga Amerika ili Europa neće vojno napasti, no s Kinom ne može biti siguran, unatoč Himalaji koja ih dijeli. Brazil, Egipat, Alžir, Turska, Mađarska, Bugarska i Singapur poslali su niže rangirane predstavnike, kako ih Zapad, o kojem još uvijek ovise, ne bi previše osudio.

U konačnici, vojna parada u Pekingu nije bila samo komemoracija žrtava Drugog svjetskog rata, već i pažljivo režiran politički spektakl s ciljem učvršćivanja unutarnje kontrole i slanja poruke vanjskom svijetu. Iako se sjećanje na milijune poginulih Kineza mora čuvati, ostaje otvoreno pitanje može li Komunistička partija Kine, koja i sama nosi teško povijesno nasljeđe, biti vjerodostojan čuvar tog pamćenja. Upravo u toj napetosti između prošlosti i sadašnjosti, sjećanja i propagande, ogleda se pravo značenje parade: ona pokazuje koliko je povijest u Kini i dalje neodvojiva od politike sadašnjeg trenutka.